Započinje novo razdoblje u crkvenoj godini – vrijeme došašća, preispitivanja života, životnih odluka. Istina, znamo koga čekamo na putu do vječnosti. Na taj se sudbonosni trenutak pripravljamo jer to je vrijeme koje treba iskoristiti ovdje. Vjerniku iščekivanje susreta sa Isusom daje smisao i ljepotu života.

Netko može pomisliti da je svake godine isto. „Novi koraci dovode do novih obzorja“, rekao bi pjesnik, jer smo za godinu stariji, iskusniji. Prva nas nedjelja podsjeća na prolaznost života i nadu koju nam Bog jamči. On, a ne mi i svijet, ima zadnju riječ. Prilike u kojima čovječanstvo živi obilježene su dubokim potresima i krizama. Unatoč svemu, katastrofama koje nagovještaju „posljednja vremena“, kako čitamo u Bibliji, Bog nam je saveznik po Duhu koji nas vodi pa pravda ima više prava nego nepravda, mir nego rat, svjetlo nego tama.

Sve se svodi na istinu da ništa nije nemoguće, neizvedivo, ako je Bog na našoj strani. Pavao nas upozorava da je život kratak za ono što bismo htjeli imati

I kad nam se učini da nije tako, događaj Božića navješćuje nam blagdan svjetla i mira. Prvo čitanje, iz Knjige proroka Jeremije, ohrabruje porukom utjehe i nade. Sve se svodi na istinu da ništa nije nemoguće, neizvedivo, ako je Bog na našoj strani. Pavao nas upozorava da je život kratak za ono što bismo htjeli imati. Ostvariti s Bogom darovani trenutak možemo vjerom i tako zadovoljiti svoje čežnje. Moramo se naći da ne bismo promašili Boga, zaboravili, ostvarujući ovo danas zaboravljajući na ono što dolazi sutra. U ovom i svakom drugom vremenu treba biti spreman i budan, „da nam srca ne otežaju od neumjerenosti, životnih briga“, gajiti budnost i molitvu. Crkva ima svoje načine, poticaje, pa nas upozorava, u svakom pa i u ovom razdoblju iščekivanja susreta u Božiću, da u vjeri rastemo, da nam „srca budu besprijekorno sveta pred Bogom i Ocem našim“. Susret sa Isusom u pričesti od presudne je važnosti. S nama je, a jednom će „doći s moći i slavom“, kako ističe Evanđelje. Jeremija navješćuje Isusa, „sina Davidova“, koji će doći i osloboditi svoj narod. Očito se to odnosi na Krista, koji je izvor nade, mira i radosti. Pavao Korinćanima govori o starozavjetnim prorocima „koji su u vjeri umrli, izdaleka ga naslutili, priznajući da su „stranci i putnici na zemlji“. U tome smo im slični, u tome je duhovnost adventskog vremena. Kršćanin treba biti svjestan da od svog krštenja do smrti mora rasti u vjeri i svetosti, svakim danom otkrivajući što to Bog od nas želi. Ovo je dobronamjerna opomena svima nama iako sam siguran da vi tako živite.

Došašće za nas vjernike treba biti način života u suradnji s Bogom. Budnost u molitvi, raspjevanost njemu na slavu, samo su načini kako to ostvariti.

Prvo što očekujemo je Božić, u kojem opet i iznova doživljavamo Božju ljubav, ispunjenje vjekovnog sna o susretu s Bogom u ovom prolaznom životu.

Drugi će nam se susret dogoditi nakon smrti. Čitav život težimo za životom – novim, ljepšim, bogatijim. Mnogi će doživjeti razočaranje jer su čekali nešto drugo: uspjeh bogatstvo, novu ljubav i stotine drugih stvari. Sve je ostalo iza njih osim onoga što su vjerom stekli.

Došašće nije samo nekoliko tjedana prije Božića. Došašće za nas vjernike treba biti način života u suradnji s Bogom. Budnost u molitvi, raspjevanost njemu na slavu, samo su načini kako to ostvariti. Prijatelju, pripravi srce za susret o Božiću kao da ti je ovo posljednji! Nakitom okiti božićne jelke, dobrotom i ljubavlju druge, a vjerom i molitvom srce.

Na kraju mali ispit savjesti:

Hoće li biti vremena da se pokaješ kad smrt dođe iznenada, što nisi bio, a mogao si, više Bogu odan? Obuzet zemaljskim poslovima zaboravio si ponekad nebo, molitvu, nedjeljnu misu, i nisi bio dar za druge. Govorit ćeš da prilike, vremena nije bilo, a bilo je, da si htio izvršavati Božje zapovijedi, vidjeti strah u očima siromaha od sutra, ruku ispruženu, da si htio vidjeti, a nisi, tugu u očima djeteta bez djetinjstva, beznađe umirućih pred veliki put, žalosnih koji su tražili tvoj pogled. I reći ćeš kako ti je žao što nisi, a mogao si, i da nije bilo prilike za ljubav, za radost i vrijeme darovano drugima. I tako ćeš se tješiti. Cijelog života, sve do smrti, uvjeravat ćeš se da nisi mogao, kad si mogao i kad si htio, da je uzaludno prizvati radost u nevine oči, biti primjer mladima oko sebe jer su okrenuti drugim obzorima, vratiti osmijeh na lice djeteta, nadu umirućima u beznađu i da nema, unatoč svemu, kruha gladnima ljubavi. Tražit ćeš izgovor i opravdanje. Hoćeš li Boga moći uvjeriti?

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Slavka Vranjkovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.