Ako se zaustavljamo samo na svojim propustima i padovima, đavao nas može uvaliti u gorčinu koja prerasta u očaj. Muku sam mučio s jednom osobom koja si nikako nije mogla oprostiti abortus. Što god bih rekao, nije vrijedilo. Njezinim su mislima zavladali strahovi do te mjere da je gubila svijest. Svakodnevno je proživljavala istu paklenu shemu: prisjećanje, prisilne misli, napadi duha samoubojstva, crnilo bez kraja. Tražeći izlaz iz tunela samookrivljavanja, upala je u konzumaciju marihuane, pa u zagušljivost noćnih klubova, pa u mamurluk. Žudeći za pravom ljubavi, neprestano je mijenjala partnere, padajući sve dublje u ponor. Svaki joj se sljedeći partner činio kao “onaj pravi”, ali joj nijedan nije mogao dati oprost i milosrđe i onu pravu ljubav koje nema kad nema božanskoga u ljudskome. Nema ljubavi do Ljubavi. “Ako se ne obratite, propast ćete”, kaže Isus u Evanđelju. No samo malo, nemoj je osuđivati! “Mjerom kojom mjeriš druge i tebi će se mjeriti”, kaže isti Mesija. Zar ti nemaš situacijâ u kojima si pokleknuo, dobio opekline, bio poklopljen, zastranio? Kad osuđuješ druge, sjeti se svoje prošlosti. Prisjećam se kako sam nekoć davno gorko povrijedio nekoga tko mi je toliko značio i tko mi je bio toliko dobar.

Ako se zaustavljamo samo na svojim propustima i padovima, đavao nas može uvaliti u gorčinu koja prerasta u očaj.

Kad sam shvatio kako me demon prevario, nisam duge mjesece mogao doći k sebi. I skužio sam da sam mnoge tako povrijedio. Ne znam jesi li u životu učinio nešto zaista loše, nešto što te ponizilo do moždane srži, nešto toliko jadno da si ne možeš oprostiti? Nešto poput ovoga abortusa? Nešto poput bračnoga preljuba? Nešto poput prekidanja kontakta s rođenim bratom na desetljeće? Nešto poput uvlačenja bližnjih u drogu? Mnogi se vjernici bore upravo s tom traumom gorke rane iz prošlosti, no kažem ti autoritetom Pisma i iskustva: ti moraš sebi oprostiti! “Sin je Božji došao da uništi djela đavolska” (1 Iv 3,8), a neopraštanje sebi jest jedno od tih djelâ oca laži. Đavao želi da ti sebe neprestano analiziraš, osuđuješ, kriviš, mrziš. On želi da živiš u strahu i beznađu. Odvlači te od pouzdanja u Milosrđe. Kopa po tvojim ranama s ciljem da se uvučeš u živo blato krivnje koja ti je oproštena u sakramentu ispovijedi. Oprosti sebi, u Isusovo silno ime. Oprosti sebi, što god se dogodilo. Oprosti sebi, jer je Jaganjac prolio svoju krv zbog tebe i za tebe i jer ne postoji zlo koje on ne bi mogao poništiti nad tvojom egzistencijom. Ako si pao/pala toliko nisko, toliko sramotno i odvratno, do neprepoznatljivosti svojega dostojanstva… Ako si sagriješio u tolikoj mjeri da se gadiš sebi i da od stida i depresije samo čekaš da nestaneš… Ako si nepojmljivo izigrao ili u potpunosti izmasakrirala svetost svoje ili tuđe duše i tijela te postojanja i bivstvovanja… Imaš samo dvije opcije: ili sebi oprostiti, “Silom odozgor”, ili sebe i druge još dublje strovaliti u neprijateljske kandže koji će se naslađivati tvojim padom i bijedom.

Mnogi se vjernici bore upravo s tom traumom gorke rane iz prošlosti, no kažem ti autoritetom Pisma i iskustva: ti moraš sebi oprostiti!

Dakle: ustani i hodi. Dakle, oprosti sebi i kreni dalje, predajući svoju “prošlost Božjemu milosrđu, svoju sadašnjost Božjoj ljubavi, a svoju budućnost Božjemu promislu” (bl. Majka Terezija). Priča mi neki dan naš p. Mate iz Rima kako je upoznao nekolicinu bivših robijaša koji su se obratili u zatvoru u Poljskoj. Sve odreda teški kriminalci, ubojice, silovatelji. Zahvaljujući nekomu kapucinu, upoznali su Božju praštajuću ljubav i odlučili su načiniti ogromnu prikolicu u koju su stavili veliku i tešku sliku Milosrdna Isusa. Čineći pokoru i svjedočeći putem, neprestano u molitvi, dio ovih obraćeníkâ vuče prikolicu cestama, a dio je gura. I tako nekoliko tisuća kilometara, sve do pape, do Rima. Slava Bogu za ovo nadahnuće! Njima je sve oprošteno, zašto tebi ne bi bilo? Vrati se Milosrdnomu.