Prirodno planiranje obitelji (poznato i kao PPO) prirodna je, znanstveno utemeljena metoda planiranja obitelji koja je učinkovita, moralno prihvatljiva i… teška, poručuje Michele Chronister za Catholic Exchange. Svaki bračni par koji prakticira prirodno planiranje obitelji može vam posvjedočiti da je to za njihov brak blagoslov, ali ponekad i križ. Prirodno planiranje obitelji potiče kvalitetnu bračnu komunikaciju i usredotočeno je na pružanje podrške zdravlju žene te su njegove prednosti brojne.

Teža strana prirodnog planiranja obitelji ipak nije svojstvena samo parovima koji ga prakticiraju – riječ je o razdobljima apstinencije. U bilo kojem braku (čak i u brakovima gdje par ne koristi PPO), povremena apstinencija može biti potrebna. Apstinencija se, primjerice, zahtjeva u tjednima nakon poroda, a može se zahtijevati i kada je netko od supružnika bolestan ili mora putovati na posao ili u vojsku. Apstinencija se može zahtijevati prije ili nakon određene operacije, a možda će je supružnici trebati prakticirati i tijekom ciklusa kada žena ima menstruaciju.

Apstinencija je dio svakoga braka!

Velika je laž kontracepcije da može spriječiti vrijeme apstinencije. To nije moguće. Apstinencija je dio svakoga braka. Ono što PPO čini izazovnim jest to što često zahtijeva namjerna, dulja razdoblja apstinencije. Gotovo svaka žena koju znam ima priču o višemjesečnoj apstinenciji nakon poroda, jer znakovi plodnosti kod žene mogu biti zbunjujući prije povratka prve menstruacije.

Vrijeme apstinencije poziva bračni par da dublje uđu u druge aspekte svoga odnosa… ali i dalje je bolno. Brak je usmjeren prema intimnom sjedinjenu i zdravo je da bračni par živi tu istinu. Morati apstinirati neko vrijeme – zbog zdravstvenih razloga ili potrebe za izbjegavanjem trudnoće – jest križ.

Ipak, smatram da nam sv. Josip pokazuje da je brak i u vrijeme apstinencije još uvijek “stvarni” brak. U kulturi opsjednutoj fizičkom dimenzijom intimnih odnosa lako je povjerovati da su razdoblja apstinencije loša za brak. Iako su ta razdoblja teška, ona su i poziv – poziv da naš brak usmjerimo na Krista.

Brak Marije i Josipa

Marija i Josip nikada nisu konzumirali svoj brak. Suprotno uvriježenom vjerovanju, ne postoje konkretni dokazi (osim tradicije) da je Josip bio stariji čovjek koji nije bio zainteresiran za tu dimenziju braka. S obzirom na činjenicu da je Bog tražio od Josipa da poduzme neke fizički iscrpljujuće zadatke (poput neočekivanog bijega u Egipat) i da je Bog vjerojatno želio da Marija i Isus budu zbrinuti za vrijeme Isusova djetinjstva (tj. da Josip neće umrijeti prije nego što Isus odraste), posve je vjerojatno da je Josip bio mladić u tridesetim godinama.

No, što je s Marijom? Sigurno je bila lijepa – i to ne samo fizički, već je posjedovala duboku duhovnu ljepotu. Sigurna sam da je Josip bio dotaknut duhovnom ljepotom svoje mlade supruge. Kako se ne bi zaljubio u nju?

Bračna ljubav nije namijenjena samo fizičkom uživanju!

Ako je to sve točno – kako to da je uspio živjeti apstinenciju u braku s njom? Jesu li Marija i Josip izbjegli izražavanje bilo kakve fizičke naklonosti? Sigurno nisu. Josip je Mariju zasigurno grlio, držao za ruku i tješio u svome naručju kada je bila umorna ili uplašena. Jesu li izbjegavali provoditi više vremena zajedno kako im apstinencija ne bi bila preteška? Ne!

Njihova je kuća vjerojatno bila mala i provodili su velik dio svoga vremena zajedno. Kako su onda mogli biti tako duhovno bliski jedno s drugim? Kako je njihov brak mogao biti tako stvaran, iskren i pun ljubavi? Odgovor je njihov sin. Odgovor je Isus.

Brak kao znak

Bračna ljubav nije namijenjena samo fizičkom uživanju. Brak se ne može svesti samo na potomstvo i intimno zajedništvo. Bračna ljubav trebala bi biti znak – znak sjedinjenja s Kristom.

Iako je to u suprotnosti sa svime što nam kultura govori, bračno sjedinjenje nije namijenjeno samo usmjeravanju supružnika jedno prema drugome. Bračno sjedinjenje je odsjaj konačnog sjedinjenja s Bogom. Intimni, čeznutljiv i ljubavni pogled bračnog para želi nas uputiti na intimni, čeznutljiv i ljubavni pogled koji Bog usmjerava prema svakome od nas.

Biti ujedinjeni u ljubavi prema Kristu!

Nije slučajnost da su veliki mističari – sv. Terezija Avilska, sv. Ivan od Križa, sv. Katarina Sijenska – uspoređivali mistično sjedinjenje s Kristom s bračnim darivanjem. Iako ti mističari nisu bili u braku, bračni par može razumjeti tu analogiju na stvaran, konkretan način. Ako se proživljavaju u potpunosti, sve dimenzije braka mogu bračni par povezati s Kristom – osobito bračno darivanje.

Bračno zajedništvo Marije i Josipa

Ako je konačni cilj bračnog darivanja dovesti par do kontemplacije i dubljeg sjedinjenja s Kristom, tada je jasno zašto Marija i Josip nisu trebali fizičko zajedništvo kao što to trebaju “obični” bračni parovi.

Njima nije trebao znak koji bi ih upućivao na kontemplaciju Krista. Imali su Krista upravo tamo – u srcu svoga doma i obitelji. Živjeli su svoje zajedništvo s njime svaki dan. On je bio središte njihovog života i njihovih srca, a njihovo roditeljstvo bilo je u središtu njihovog braka. On je bio taj koji ih je ujedinio, koji je savršeno isprepleo njihova srca.

Marija i Josip, u svom suzdržavanju, ipak su bili savršeno sjedinjeni – ujedinjeni u svojoj ljubavi prema Kristu.

Sv. Josip kao zaštitnik PPO-a

Iako to službeno nije, vjerujem da sv. Josip može biti savršeni zaštitnik za parove koji prakticiraju prirodno planiranje obitelji. U svijetu koji parovima govori da je uspjeh njihova braka određen brojem njihovih bračnih sjedinjenja, sv. Josip nas podsjeća na pravu istinu. Bračna ljubav je dar, ali nije sama sebi svrha. Cilj bračne ljubavi je sjedinjenje s Kristom.

Brak usmjeren na ljubav prema Kristu najsretniji je brak!

U vrijeme apstinencije, sv. Josip može podsjetiti muževe i žene da u braku u kojem su supružnici usredotočeni na Krista nikada neće nedostajati zajedništva. Krist će umjesto njih biti ljubav koja ih povezuje. U vremenima kada apstinencija nije potrebna, Kristova ljubav može potaknuti parove da ga traže u svim dimenzijama svog braka – uključujući i njihovo fizičko zajedništvo. U doba apstinencije, Kristova ljubav veže ih još savršenije nego što bi to mogla intimna ljubav. Josipov brak s Marijom dokaz je toga – brak usmjeren na zajedničko promišljanje i ljubav prema Kristu najsretniji je brak!