Ako se okrenemo Bibliji, odgovor postaje jasan, čak iako je još uvijek obavijen tajnom, piše Aleteia. Premier Christian Radio u Velikoj Britaniji upravo je sponzorirao istraživanje koje je istraživalo kako je kriza COVID utjecala na vjerska uvjerenja i stavove. Tri su bila glavna otkrića – naime, da je 67% onih koji sebe karakteriziraju kao „religiozne“ osporilo svoje vjerovanje u Boga, da je gotovo četvrtina svih ispitanih rekla da ih je pandemija učinila strašljivijima prema smrti, i to oko trećina ispitanih rekla je da je na njihov molitveni život utjecala ova kriza. Justin Brierley, voditelj popularnog programa Nevjerojatno?, Komentirao je da ga je posebno impresionirao znatan broj onih koji su zbog COVID-a imali poteškoća s vjerovanjem u Boga koji voli. Želio bih se usredotočiti i na ovaj nalaz.

Mislim da nitko tko pažljivo čita Sveto pismo nikad ne bi mogao zaključiti da je vjera u Boga koji voli nekako nespojiva s patnjom.

Naravno, u jednom smislu razumijem problem. Potpuno uobičajeni prigovor vjerovanju u Boga je ljudska patnja, posebno kada se ona obruši na nevine. Apologet ateizma ili naturalizma prilično spremno pita vjernika: “Kako biste uopće mogli ustvrditi postojanje Boga koji voli, s obzirom na holokaust, pucnjave u školama, cunamije koji ubijaju stotine tisuća ljudi, pandemije itd.?”Ali moram priznati da, u drugom smislu, ovaj argument iz zla smatram krajnje neuvjerljivim i kažem to upravo kao katolički biskup – to jest kao netko tko drži i podučava Božji nauk koji dolazi iz Biblije. Jer mislim da nitko tko pažljivo čita Sveto pismo nikad ne bi mogao zaključiti da je vjera u Boga koji voli nekako nespojiva s patnjom.

Nema sumnje da Bog voli Nou, a opet je Noa prošao kroz neizrecivo tešku kalvariju poplave koja izbriše gotovo sav život na zemlji. Bez sumnje je da Bog voli Abrahama, a opet traži od tog patrijarha da svojom rukom žrtvuje svog voljenog sina Izaka. Više od gotovo svih ostalih u biblijskoj tradiciji, Bog voli Mojsija, a opet sprječava velikog osloboditelja da uđe u Obećanu zemlju. David je čovjek po Gospodinu srcu, slatki psalmist kuće Izraelove, a opet ga Bog kažnjava zbog njegova preljuba i zavjere na ubojstvo. Bog je Jeremiju posebno odabrao da govori u Njegovo ime, a proroka ipak odbacuje i šalje u progonstvo. Izrael je Božji izabrani narod, njegovo kraljevsko svećenstvo, a opet Bog dopušta da Izrael, progoni i brutaliziraju njegovi neprijatelji. I dovodeći ovu dinamiku do punog izražaja, Bog predaje svog jedinorođenog Sina da bude mučen do smrti na križu.

Još jednom, poanta, koja je danas doista anomalna i za vjernike i za nevjernike, jest da biblijski autori uopće nisu vidjeli proturječnost između potvrđivanja postojanja Boga koji voli i činjenice ljudske patnje, čak i nezaslužene ljudske patnje. Umjesto toga, cijenili su ga kao, tajanstveno dovoljno, sastojka Božjeg plana i predložili su razne sheme za razumijevanje ovoga.

Primjerice, ponekad su, patnju poistovjećivali kao kaznu za grijeh. Ponekad bi to moglo biti sredstvo kojim Bog vrši duhovno pročišćenje u svom narodu. Još neka druga vremena, to bi mogao biti jedini način da, s obzirom na uvjete ograničenog svemira, Bog može stvoriti određena dobra. Ali oni su također priznali da jednostavno ne znamo kako se patnja uklapa u Božji dizajn, a to je upravo zato što naši konačni i povijesno uvjetovani umovi nisu mogli, čak ni u početku, shvatiti namjere i svrhe beskonačnog uma koji se bavi cijelim prostorom i vremenom. Praktički je čitav teret knjige o Jobu to kadar pokazati. Kad Job protestira protiv ogromne nepravde svojih patnji, Bog odgovara dugim govorom, zapravo svojim najdužim govorom u Bibliji, podsjećajući Joba na to koliko Božje svrhe ne zna njegov skromni ljudski sluga: „Gdje si bio kad zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno.. . . ” ( Job 38,4)

Još jednom, bez obzira jesu li napola razumjeli svrhu ljudske patnje ili je uopće nisu razumjeli, niti jedan biblijski autor nije bio u iskušenju reći da je rečeno zlo nespojivo s postojanjem Boga koji voli. Svakako, jadikovali su i žalili se, ali primatelj jadikovki i žalbi bio je nitko drugi do Bog koji ih je, čvrsto su vjerovali, ljubio.

Niti na trenutak ne sumnjam da danas mnogi osjećaju da patnja predstavlja nepremostivu prepreku vjeri u Boga, ali i dalje sam uvjeren da je taj osjećaj funkcija činjenice da su vjerski vođe prilično nesposobni poučavati biblijsku doktrinu o Bogu. Jer ako ljudska patnja potkopava vaše vjerovanje u Boga, tada, jednostavno, niste vjerovali u Boga kojeg predstavlja Biblija.

Želim biti jasan da ništa od navedenog nije namijenjeno rasvjetljavanju groznog iskustva patnje ili kavalirskim odbacivanjem intelektualnih napetosti koje ono proizvodi. Ali doista mi je namjera pozvati ljude na dublji susret s Božjim otajstvom. Poput Jakova, koji se cijelu noć hrvao s anđelom, ne smijemo odustati od Boga, već se boriti s Njim. Naša patnja ne bi nas trebala dovesti do toga da odbacimo Božju ljubav, već da je cijenimo kao čudniju nego što smo ikada zamišljali. Sasvim je razumljivo da bismo poput Joba mogli izvikivati ​​svoj protest protiv Boga, ali tada, poput tog velikog duhovnog heroja, moramo biti spremni čuti Glas koji nam odgovara iz vihora.