Nećemo pogriješiti ako ustvrdimo da je život, kako onaj osobni tako i uopće, ispunjen dramatičnim zaokretima. Pri tome mislimo, na što i sam pojam ‘dramatičan’ upućuje, na izvanrednu promjenu smjera, perspektive, životnog puta, pri čemu na djelu može biti prâvo obraćenje. Ovi zaokreti životne perspektive inicirani su većinom izvana, od strane osoba koje nam „uđu“ život ili pak događaja koji nam se ispriječe na putu, te smo jednostavno prisiljeni krenuti drugim stazama. Najsvježiji primjer toga upravo je koronakriza, koja je dramatično promijenila živote svih nas.

Nadalje, vezano uz „potrebu“ promjene perspektive, kad se, primjerice, radi o stanju poroka kojih se moramo/hoćemo osloboditi, redovito sami prizivamo neki izvanjski događaj ili osobu koja će nas doslovno uhvatiti za ruku i usmjeriti na drugu životnu stazu, jer za to sami nemamo snage.

Prvo današnje čitanje govori upravo o ‘vanjskom’ Božjem poticaju, kako s obzirom na Jonu, tako i čitavu Ninivu. Bog je inicijator u svakom pogledu. Zapovijed koju prvotno upućuje Joni takva je karaktera da predstavlja promjenu perspektive samog proroka. Vidljivo je da on nema osobite volje niti poticaja da spašava Ninivljane. Možda se čak, pretpostavljamo, u njemu samom, prije poziva Gospodinova, događao svojevrsni dijalog s vlastitom dušom, u smislu: „Ne bih li možda trebao nešto učiniti u pogledu Ninive?“ Ili pak: „Ne poziva li možda mene Gospod da se angažiram za Ninivljane i njihovo spasenje, iako ga možda dosad nisam jasno čuo?“ Moguće! Pretpostavka nije bez osnove. Jona ovdje predstavlja svakoga od nas. Poznata su nam stanja, odnosno iskustava propitivanja u savjesti kad i u kojoj mjeri djelovati za dobro drugoga, odnosno zajednice. Ta su iskustva popraćena pitanjima koja redovito smjeraju opravdanjima: „Ne tražim li trun u oku brata svoga, a ne vidim…“

Slično je i u pogledu zajednica u kojima se nalazimo. Kad i u kojim momentima trebamo/moramo djelovati u pogledu općeg dobra? Pri ovim pitanjima, slično kao i Jona, priželjkujemo izvanjski poticaj. Svjedoci smo da ono što teško počne, završi lako, a time i radosno. Glas Jonin, znamo, dolazi i do samog kralja, koji je radi spašavanja Ninive sam učinio životni zaokret: „Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo“ (Jon 3,6).

Sličnu situaciju promjene životne perspektive u svojevrsnom hipu, iako manje dramatičnu, nalazimo i u današnjem evanđelju. Isusov je poziv učenicima, zabilježen perom evanđelista Marka, sve samo ne uobičajen. Kao rijetko gdje, upravo nam se ovdje očituje sva dimenzija onog što se grčkim izričajem označava kao kairos – pravi trenutak.

Predložio bih da trenutak još više suzimo, i dođemo do trena. Što je tren i što se može napraviti u njemu!? Mnogo! Svjedoči to današnji Isusov poziv upućen apostolima: u tren oka se nešto može odigrati, primjerice, pogled, odnosno susret očiju. Nakon izvještaja o uhićenju Ivana, evanđelist Marko donosi nam kako „Isus najprije ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru, i reče im: ‘Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.’ Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.“ Ako je za dijalog između Isusa i njih dvojice trebao možda i jedan (ipak malo duži) trenutak, tada je za pogled, koji je bio odlučujući, trebao tek tren.

Pogledom se, dakle, može mnogo toga učiniti. Njime možemo i potaknuti na dobro, ali i na zlo. Kakav je to morao biti Isusov pogled, kad je i prije samog poziva „hajdete za mnom“ već gotovo sve riješio? Pogled ispunjen neobjašnjivom dubinom, iz koje izvire dobrota, iskrenost, nepatvorenost, jednom riječju – svetost. Takav, jedinstven i osobit, uzrokovao je dramatičnu promjenu životnog puta Šimuna-Petra, Andrije, Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana, da nabrojimo tek apostole iz današnjeg evanđelja. Upravo u njihovu pozivu leži odgovor na pitanje zašto pamtimo ono što se dogodilo upravo u trenu. Događaji, naime, sabijeni u tren, utiskuju se neobjašnjivom snagom u dušu. Bog nam daruje trenutke, ali redovito u njima i pokoji tren. Nemojmo ih propuštati! Jer, konačno, i veliki Goethe o njemu pohvalno kliče: „Stani, trenu, ti si tako mio!“

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. sc. Stjepana Radića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.