Bogata prošlost Osora vidljiva je iz arheoloških ostataka, dijelom prezentiranih u Arheološkoj zbirci, zatim srednjovjekovnih i renesansnih umjetnina, gradskih zidina što još uvijek većim dijelom stoje, ali najjasnije iz velebne katedrale, završene krajem petnaestog stoljeća, koja dominira središnjim gradskim trgom.

Tek je nekoliko biskupa doista boravilo u biskupskoj palači i slavilo mise u biskupiji koja im je bila dodijeljena

Epitet ‘renesansna’ ne proizlazi samo iz arhitektonskih i dekorativnih odlika te trobrodne bazilike, već je nužan kako bi se naglasilo da je Osor imao i raniju katedralu. Naime, počeci kršćanstva tog središta cresko-lošinjskog arhipelaga vezani su uz istočni dio grada, gdje je tijekom petog stoljeća podignut ranokršćanski episkopalni sklop. On se sastojao od dvije bazilike i odvojene krstionice, od kojih su ostali su tek tragovi na današnjem groblju. Dio grada na kojem je sklop podignut, napušten je krajem srednjeg vijeka, u posljednjim desetljećima četrnaestog stoljeća, kada su Osor razorile đenoveške trupe, uslijed rata s Venecijom. To je za Osor bio sudbonosni trenutak i stvarna prekretnica jer nikada više nije dostigao staru slavu, veličinu, ali i značaj. Knez osorsko-creske komune sredinom petnaestog stoljeća se preselio u Cres, grad koji je nekoliko puta bio već od Osora. Biskupi su također često izbivali iz svoje biskupije što je dovodilo do čestih pritužbi koje se cesko-osorsko vijeće upućivalo venecijanskom Senatu. Doista, tek je nekoliko biskupa doista boravilo u biskupskoj palači i slavilo mise u biskupiji koja im je bila dodijeljena.

Po završetku Drugog svjetskog rata, Osor je u više navrata bombardiran od savezničkih snaga. Većina bombi je – nenamjerno ili ne – završila u krovištu katedrale.

Renesansna je katedrala imala dvojni titular – bila je posvećena svetom Nikoli i Djevici Mariji – te ga je nosila sve do ukidanja osorske biskupije početkom devetnaestog stoljeća. Tada je nekadašnja katedrala spuštena na rang župne crkve, s novim titularom, Uznesenja Blažene Djevice Marije, koji i danas nosi. Po završetku Drugog svjetskog rata, Osor je u više navrata bombardiran od savezničkih snaga. Njihov je cilj bio pogoditi most što spaja otoke Cres i Lošinj, i tako onemogućiti komunikaciju između ta dva otoka, no većina bombi je – nenamjerno ili ne – završila u krovištu katedrale. Zalaganjem osorskog župnika don Emilija Mužića, nakon razaranja popravljen je krov, a uskoro je uslijedio i veliki projekt obnove uništenih dijelova, prije svega arhitektonske i skulptorske dekoracije pročelja, pod vodstvom Hrvatskog restauratorskog zavoda.

Njezina je gradnja, sudeći prema škrtim i rijetkim sačuvanim izvorima, konačno započela šezdesetih godina petnaestog stoljeća.

Vratimo se, međutim, u Osor na izmaku srednjeg vijeka. Napuštanjem ranokršćanskog sklopa i smanjivanjem grada krajem četrnaestog stoljeća, otvorilo se i pitanje nove katedrale. Kao privremena zamjena, sagrađena je nevelika jednobrodna crkva Svetog Gaudencija, gradskog zaštitnika, okrenuta kanalu koji je Osoru stoljećima osiguravao mjesto na pomorskim kartama Jadrana. No, i tada je bilo jasno da starom biskupskom središtu dolikuje raskošnija crkva. U međuvremenu je, do sredine petnaestog stoljeća, urbanistički osmišljen glavni gradski trg, omeđen gradskom vijećnicom i biskupskom palačom, između kojih je ostavljen prostrani prostor za pročelje buduće katedrale. Njezina je gradnja, sudeći prema škrtim i rijetkim sačuvanim izvorima, konačno započela šezdesetih godina petnaestog stoljeća. Kako je to uobičajeno bio slučaj, gradnja je krenula od svetišnog dijela, s tri kapele ravnog začelnog zida, prema pročelju (koje je završeno posljednje).

Projektanti i graditelji katedrale nisu poznati. Poznato je da je katedralu posvetio ninski biskup Juraj Divnić, u svibnju 1498.

Projektanti i graditelji katedrale nisu poznati. Na temelju oblikovnih karakteristika gradnje i dekoracije, iznesena je pretpostavka da je katedrala projekt graditelja Ivana iz Bergama koji je u Osoru projektirao spomenutu biskupsku palaču. Ivan je brusio zanat na venecijanskim gradilištima kasnog kvatročenta, te niz tih crkava na kojima je radio pokazuje veće ili manje sličnosti s osorskom katedralom. Unatoč ovoj intrigantnoj pretpostavci, o etapama gradnje koja je trajala više od trideset godina ne znamo gotovo ništa te se treba nadati da će buduća arhivska istraživanja u Hrvatskoj i inozemstvu iznjedriti imena graditelja ili barem pokoji podatak o procesu podizanja ovog vrhunskog spomenika renesanse na Jadranu. Poznato je, međutim, da je katedralu posvetio ninski biskup Juraj Divnić, u svibnju tisuću četiristo devedeset i osme godine. Tom je prilikom u glavni oltar položio relikvije, a prisutnima je dodijelio jednogodišnji oprost grijeha. Pretpostavljamo da je katedrala do tog datuma bila pod krovom, te da je tada – moguće – i dobila skulpture i dekorativne elemente koje krase njezino pročelje.

Doista, upravo je temeljem skladnog i za osorske prilike velebnog pročelja, katedrala ubrojena među kanonska djela naše renesanse. Ono je zaključeno trolisnim oblikom, prema običaju renesansnih crkava Venecije, poput crkve San Michele in Isola, na gradskom groblju. Riječ je o najranijem takvom rješenju na istočnom Jadranu, a početkom šesnaestog stoljeća upotrijebljeno je i za ostale sakralne gradnje, među kojima treba istaknuti pročelja šibenske katedrale Svetog Jakova, benediktinske crkve Svete Marije Male na zadarskom Forumu ili dubrovačke crkve Svetog Spasa na ulazu u grad, nasuprot Onofrijeve fontane. Osim tog tipološki važnog rješenja koji predstavlja novinu tadašnje sakralne arhitekture, venecijanskoj umjetnosti pripadaju i skulpture pročelja.

Foto: Matko Matija Marušić

Portal krase dva para kaneliranih korintskih pilastara koja nose bogato ukrašeno gređe. U središnjem se dijelu gornje zone nalazi reljefna skulptura Bogorodice s Djetetom, izrađena u istarskom kamenu i postavljena na kontrastirajuću podlogu od rapske breče. Crvenkasta breča jedini je koloristički akcent na inače potpuno bijelom pročelju. Nad likom Bogorodice nalazi se scena Navještenja, dakle skulpturalni par Marije i arkanđela Gabrijela, prikazanih u trenutku predaje radosne vijesti. Među njima se nalazi dopojasna figura Boga Oca. Ove su skulpture većim dijelom rekonstruirane na temelju fragmenata koji su preživjeli ratna razaranja i nekoliko predratnih fotografija. Središtem pročelja dominira velika rozeta, također plod obnove katedrale iz prošlog stoljeća.

Pravilno raspoređeni na uglovima pročelja i na njegovoj najvišoj točci nalaze se skulpture svetog Nikole, Gaudencija i Uskrslog Krista u prirodnoj veličini. Skulpture je slovenski povjesničar umjetnosti Samo Štefanac, ponajbolji poznavatelj katedrale u Osoru, pripisao venecijanskog majstoru Giovanniju Buori temeljem analogija s njegovim potpisanim djelima diljem Venecije i talijanske regije Veneto. Jesu li one izrađene u njegovoj radionici u Veneciji i dopremljene brodovima, ili su pak ostvarene u Osoru, u sklopu katedralne radionice, nije poznato.

Uz katedralu se nalazi i masivni zvonik. On nije dio istog projekta s kraja petnaestog stoljeća, već je nastao puno stoljeće kasnije

Iako je ikonografski program pročelja naizgled jednostavan, u njemu je na nenametljiv i jednostavan način sažeto više lokalnih i univerzalnih pobožnosti. Na krajevima pročelja nalaze se zaštitnici Osora – Sveti Gaudencije (lokalni sveti redovnik i biskup) te sveti Nikola (zaštitnik pomoraca i moreplovaca, dakle profesija kojima je otočno stanovništvo stoljećima bilo okrenuto). Središnjom osi dominiraju Kristološke teme – Navještenje kao početak Kristološkog ciklusa, zatim dijete Krist kako u Majčinom krilu blagoslivlja vjernike koji ulaze u katedralu te odrasli Krist koji je nakon Muke na križu Uskrsnuo i s vrha pročelja obznanjuje svoju pobjedu nad Smrti. Pogledi Osorana često su usmjereni prema toj skulpturi koja u rukama pridržava stijeg sa zastavom na koju je dodan jednostavni mehanizam koji pokazuje s koje strane svijeta puše vjetar.

Uz katedralu se nalazi i masivni zvonik. On nije dio istog projekta s kraja petnaestog stoljeća, već je nastao puno stoljeće kasnije, po projektu majstora Jakova Galeta. Zvonik je izvorno bio zaključen stožastom kapom, koja je dvadesetih godina prošlog stoljeća zamijenjena mnogo većim piramidalnim završetkom. Velika zvona datiraju iz devetnaestog stoljeća, a ona najranija nisu sačuvana.

Foto: Facebook

Ulaskom kroz bogati portal otkriva se prostrana trobrodna bazilika izrazito renesansnih proporcija. Njezin sklad proizlazi iz mirnog ritma arkada na korintskim kapitelima te velikog svetišta uzdignutog u odnosu na razinu podnice brodova. Središnji je brod, popločan alterirajućim crvenim i bijelim pločama, dvostruko širi u odnosu na bočne koji su većim dijelom pokriveni grobovima osorskih plemića i građana. Tijekom svoje višestoljetne prošlosti, katedrala je imala nekoliko stropova, uključujući izvorni drveni tabulat, koji je krajem osamnaestog stoljeća zamijenjen štukaturama ukrašenim stropom. Njega su izradili braća Scamozzi, dokazani štukateri čija se djela i danas mogu vidjeti u kvarnerskim crkvama, poput zborne crkve u Pagu ili župne crkve u Velom Lošinju. Ta je konstrukcija, s girlandama, bogatom ornamentikom i prizorima anđela koji slave Jaganjca božjeg, skinuta tridesetih godina prošlog stoljeća. Tada je postavljen novi, jednostavniji kasetirani strop – u ideji modernistički – koji je naposlijetku uništen u bombardiranju. Današnje otvoreno drveno krovište plod je poslijeratne obnove.

Foto: Facebook

Na veduti Osora iz druge polovice šesnaestog stoljeća, katedrala je prikazana s velikom kupolom nad svetištem. Taj su likovni izvor neki istraživači doslovno čitali, smatrajući ga vjerodostojnim prikazom grada, a time i vjernim svjedokom izvornog izgleda građevine. Pretpostavili su stoga da je katedrala, s trolisnim pročeljem i kupolom nad svetištem bila – u osnovnoj arhitektonskoj ideji – bliska šibenskoj katedrali svetog Jurja. Slijed zaključivanja vodio je do pripisivanja projekta glasovitom graditelju Jurju Dalmatincu. Naknadna su istraživanja, međutim, ustanovila da kupola (čak i ako je bila planirana) nikada nije bila izvedena. Svetište je bilo nadsvođeno križno-rebrastim svodom, a o mogućem Jurjevu angažmanu u projektu teško je suditi zbog manjka pisanih izvora.

Foto: Facebook

Na središnjem oltaru čuva se tijelo svetog Gaudencija, osorskog sveca-biskupa iz jedanaestog stoljeća koji je zbog neslaganja s plemstvom napustio grad i skrasio se u samostanu Santa Maria Portonovo pored Ankone. Ondje je i preminuo na glasu svetosti, a njegove se tijelo u drvenom kovčegu vratilo u Osor stoljeće nakon smrti. Svečeve kosti uz koje se nalazi sveščić s njegovim životom, prekrivene su pozlaćenim pločama s njegovim latinskim imenom, koje se uklanjaju tek jednom godišnje. Prvog lipnja svečanom se misom slavi dan osorskog patrona te se procesijom kroz grad nosi relikvijar njegove ruke, vrijedan zlatarski rad s početka petnaestog stoljeća.

Engleski je putopisac Thomas Jackson, prilikom posjeta Osoru krajem 19. st. zapisao da je riznica osorske katedrale bila jedna od bogatijih na Jadranu, no sačuvan je tek manji dio te goleme baštine.

Začelnim zidom svetišta katedrale dominira gotovo šest metara visoka oltarna pala koju potpisuje Andrea Vicentino. Riječ je o plodnom slikaru druge polovice šesnaestog stoljeća koji je na svom djelu za osorsku katedralu, u ponešto izmijenjenom rasporedu, ponovio najvažnije likove s gotovo stotinu godina ranijeg pročelja. U središte je smjestio Bogorodicu s Djetetom, a uz nju svetog Nikolu i Gaudencija, koji u desnoj ruci drži model grada. Bočni oltari crkve čuvaju i druga vrijedna djela venecijanskog slikarstva, poput pale Navještenja Palme Mlađeg i Svetog Josipa Nikole Grassija. Sačuvano je još nekoliko pala koje, međutim, još čekaju podrobniju obradu stručnjaka.

U unutrašnjosti se nalazi i vrijedni mramorni antependiji iz prve polovice osamnaestog stoljeća, kada je crkva obnovljena, a dio njezina razasutog inventara pohranjen je u zbirci sakralne umjetnosti, smještenoj u nekadašnjoj biskupskoj palači, a danas župnom stanu. Ondje je izloženo i vrijedno liturgijsko posuđe, liturgijske knjige (nekoliko vrijednih antifornara i graduala) te misna ruha. Engleski je putopisac Thomas Jackson, prilikom posjeta Osoru krajem devetnaestog stoljeća zapisao da je riznica osorske katedrale bila jedna od bogatijih na Jadranu, no sačuvan je tek manji dio te goleme baštine. Devedesetih je godina prošlog stoljeća crkva dobila i novi križni put, sastavljen od djela suvremenih hrvatskih slikara i kipara, poput Đure Sedera, Zlatka Kauzlarića Atača, Jadranke Fatur i drugih.

Već 45 godina katedrala je i hram klasične glazbe.

Posebnost osorske katedrale je njezina iznimno akustična unutrašnjost. Misa se u njoj slavila na latinskom, a pjevalo se na talijanskom i hrvatskom. Pjevanje na latinskom, uz određene dijelove na talijanskom, zadržano je do danas, no bez pratnje crkvenih orgulja, koje su također uništene u ratnim razaranjima sredinom prošlog stoljeća. Ovu šetnju osorskom prošlosti i njezinom nekadašnjom katedralom valja zaključiti glazbom koja je na poseban način utkana u njezinu sadašnjost. Već četrdeset i pet je godina katedrala i hram klasične glazbe. Godine 1976. osnovan je festival Osorske glazbene večeri, koji tijekom ljetnih mjeseci okuplja istaknute domaće i međunarodne glazbenike. Festival poseban naglasak stavlja na izvedbe i praizvedbe djela hrvatskim skladatelja oživljavajući Osor i njegovu nekadašnju prostranu katedralu. Do sada je u sklopu Osorskih glazbenih večeri ostvareno više suvremenih izvedbi djela iz stare glazbene baštine, a koja su vezana uz osorsku katedralu i ostale crkve, danas mahom nepostojeće. Tu svakako treba spomenuti izvedbu osorskog evanđelistara s kraja jedanaestog stoljeća (vjerojatno iz jednog od benediktinskih samostana na arhipelagu, možda iz Svetog Petra u Osoru) ili napjeva u čast svetog Gaudencija iz sredine šesnaestog stoljeća, O confessor invictissime Gaudenti constantissime urbis Ausseri.

Foto: Osorske glazbene večeri

Osorska katedrala važan je spomenik renesansnog graditeljstva i svjedok potrebe da jedna otočka biskupija krajem petnaestog stoljeća dobije dostojnu katedralu. Veliki trobrodni prostor uvijek je bio prevelik za potrebe Osora, grada koji je stoljećima bio na izdisaju. Njezinom gradnjom, kao i urbanističkim osmišljavanjem središnjeg gradskog trga, sa zdanjima svjetovne i crkvene vlasti, cilj je bio doprinijeti stvarnoj „renesansi“ ovog vjekovnog središta cresko-lošinjskog otočja. To se, međutim, nije dogodilo te je propadanje Osora kapitalizirao Cres, promaknuvši se u novo otočko središte. Unatoč tome, velebna katedrala sred grada-mrtvaca (kako je Osor ovjenčao poznati putopisac našim krajevima, Alberto Fortis), osiguravala je da grad ne padne u potpuni zaborav te da se barem na dan svetog Gaudencija ondje sjate rijeke vjernika. Katedrala, u konačnici, i danas osigurava Osoru mjesto u pregledima povijesti umjetnosti, ali i šire, nacionalne kulture.