„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Ponekad se šalim kako „u fušu“ radim kao tajni agent u samoposluzi, na odjelu pekarskih proizvoda.
Moj zadatak je jednostavan – kada vidim osobu koja bez jednokratnih rukavica prebire po kruhu i pecivima, ljubazno upitam: „Zašto ih ne koristi?“.
Uvijek pristupim pristojno i s osmijehom i bez osuđivanja.
Najčešće uzmem rukavicu, pružim osobi i kažem nešto poput: „Gospođo, zaboravili ste uzeti rukavicu.“ Zanimljivo je da se još nikada nije dogodilo da netko prihvati ponuđenu rukavicu. Umjesto toga, najčešće dobijem ljutiti odgovor, kolutanje očima ili pokoju psovku.
Zapravo, najčešće dobijem psovku.
Bila je jedna situacija kada sam s obitelji bila u trgovini i dok smo uzimali jednokratne rukavice i dogovarali koji kruh ćemo odabrati – došao je jedan gospodin koji je rukama pregledavao kruh, prebirao pa vraćao i mislim da nije bilo kruha u tom dijelu koji on nije dirao.
Prišla sam mu i mirno rekla kako sam vidjela što radi s kruhom i to nikako nije u redu, niti higijenski.
On je uz psovku komentirao da što bih ja htjela da on napravi.
Odgovorila sam da bih željela da to ne radi, a sav kruh koji je „prepipkao“ da lijepo uzme i kupi, pa nosi kući.
Nakon toga me gospodin počastio s još nekoliko sočnih psovki, ali je sav kruh iz tog dijela uzeo, otišao do blagajne pa uredno platio i ponio.
Jedna gospođa mi je odgovorila da ona nikada ne koristi rukavice jer, kako kaže, pazi da ne dodiruje drugi kruh. Nju zanima samo njezin kruh.
I upravo je tu problem. Prečesto razmišljamo samo o svom kruhu.
O svom komadu prostora, svom interesu, svojoj udobnosti. Rijetko zastanemo i zapitamo se kako naše ponašanje utječe na druge. U situaciji kada nešto nije u redu, a ne reagiramo – što zapravo poručujemo?
Da nas ne zanima?
Bojimo se?
Ne tiče nas se?
Ili možda takvo ponašanje prešutno podržavamo?
Način na koji se odnosimo prema malim stvarima često govori mnogo o tome kakvi smo u velikim stvarima. Nije mi ugodno opomenuti nepoznatog čovjeka, ali iskreno vjerujem kako se kultura odgovornosti gradi upravo na malim, svakodnevnim postupcima.
Možda je nekome to samo kruh. Meni nije.
Jer način na koji se odnosimo prema stvarima koje dijelimo s drugima pokazuje koliko poštujemo ljude oko sebe. Zato vjerujem da svaka mala gesta odgovornosti ima smisla, čak i kada nije popularna i kada smo nekome smiješni ili nas „počasti“ psovkom.
Ako svatko od nas počne „maaaalo“ više misliti na tuđi kruh, možda ćemo početi više misliti i jedni na druge.