Tijekom odrastanja su se dogodile nepredvidive situacije gdje sam se s roditeljima morala često seliti. Tu se nekako i razvodnio taj odlazak na svete mise i sve se svelo na borbu za preživljavanje.

U doba moje adolescencije i putu ka punoljetnosti moja okolina i društvo su bili totalna suprotnost onoga što je meni bilo usađeno kroz djetinjstvo i odgoj. I sama sam postala tolerantna prema svemu i svačemu.

Boga sam krojila po svojim potrebama i željama.

On je bio kao nekakav dobri duh, zoveš ga u pomoć kad treba, kod ispita ili neke druge teške situacije, pomoliš se i čekaš jer znaš da je Bog dobar i da će On sve riješiti.

Za druge stvari kao što su izlasci, društvo, alkohol i zabava nisam imala osjećaj da radim nešto loše jer eto to svi rade pa nisam ni ja najgora, čak sam bila i ohola jer eto ipak sam ja išla i na misu za razliku od većine iz mog društva.

Na vrhuncu tog mog zabavnog života upoznala sam i supruga koji je živio i funkcionirao na sličan način.

Brzo smo kliknuli, usudila bih se čak reći i na prvu.

Nije dugo prošlo, a već smo i živjeli skupa.

To je bilo „normalno“ jer su tako svi – prvo živjeli skupa da vidiš jesi li jedno za drugo pa se dogodi trudnoća i onda se vjenčaš u crkvi. Tako je bilo i kod nas.

Vjenčali smo se, i vrlo brzo postali roditelji troje djece. U tom periodu je muž radio po 2 posla, a ja sam s djecom bila doma. Dugo smo bili podstanari što je bilo jako teško s obzirom na troje male djece.

Naš najveći i jedini san bio je kupiti vlastiti stan.

Bog je uslišao naše molitve i uspjeli smo dobiti stambeni kredit i kupiti vlastiti stan koji smo tako dugo željeli. Sve je išlo po planu osim tog četvrtog pozitivnog testa na trudnoću koji nas je tada stavio na pravi životni test.

Bila sam jako uzbuđena, preplašena i sretna i žalosna u isto vrijeme, jer mi je muž često znao natuknuti da u slučaju moje sljedeće trudnoće to dijete će se morati pobaciti jer za njega više nema mjesta.

Kupili smo stan koji je ionako bio pretijesan i za nas pet.

Ja sam cijelo vrijeme mislila da on to ipak ne misli ozbiljno, ali nažalost nije se šalio i stvarno me je uspio uvjeriti da je to jedino ispravno rješenje u tom trenutku.

Ja sam cijelo vrijeme govorila da je to čedomorstvo i da nam je to oboma izravni put u pakao i sve ono što sam znala kroz crkveni nauk i što peta Božja zapovijed i sama kaže – NE UBIJ.

Nažalost, pokleknula sam tom velikom testu i učinila ono što sam samoj sebi rekla da neću nikada. Sada kad se sjetim tog perioda, ne krivim ga niti najmanje jer znam da je bio prestrašen.

Nakon pobačaja sam odmah išla na ispovijed, već isti tjedan.

Prilikom ispovijedi sam isplakala svu svoju bol jer mi nije bilo moguće plakati doma jer sam rijetko bila sama. Djeca su me trebala, a ja sam obećala da im nikada ništa neću reći, jer me bilo sram i sama pomisao da bi im rekla da sam ubila njihovog bracu ili seku je bila previše bolna.

Bez obzira što sam na ispovijedi dobila odrješenje, ja sam se i dalje osjećala jako loše i znala sam ispovijedati taj čin opet iznova.

U tom razdoblju mog sažaljevanja smo se muž i ja stalno svađali i tijekom svake svađe sam ga okrivljavala da je on kriv za sve i da nam se sve to događa jer me je on nagovorio na ubojstvo i da nas Bog na taj način kažnjava i da će nam se vjerojatno i preko djece osvetiti.

Svakakve sam gluposti znala izgovoriti samo da maknem krivicu sa sebe.

Zli je jako lukavo iskoristio naše učestale svađe i međusobna okrivljavanja do te mjere da smo u jednom trenutku podnijeli i zahtjev za rastavu braka. Naravno da nam to nije bilo u srcu i da to niti jedno od nas uistinu nije htjelo, ali ponos, prkos i inat su dosegnuli svoj vrhunac tako da smo oboje zaključili da je to jedino moguće u tom trenutku.

Djecu smo već pomalo pokušavali pripremiti s razgovorima što je bilo jako tužno i za njih užasno.

Najstarija kćer je bila jako ljuta na oboje jer je već bila dovoljno velika da zna što znači razvod, a drugi dvoje su još bili premaleni i nisu još znali pravu situaciju.

Naše stalne svađe i spominjanje razvoda je dosta ostavilo traga na najstariju kćer koja i dalje ima traume iz tog perioda.

U tom vremenu iščekivanja za razvodom trijumfiralo je Božje milosrđe jer je On preuzeo kormilo mog života. Znao je da mi je srce ranjeno i tužno i da ne želim izgubiti svoju obitelj jer sam već dovoljno izgubila.

Isus je sve počeo vraćati na svoje mjesto, prvo mene kao ženu, majku, suprugu.

Uvjerio me je da se moram poniziti i ispričati mužu, da razgovaram s njim i da mu kažem da ja ne želim razvod i da ga pitam misli li i on isto tako. Dobila sam potvrdan odgovor.

Nakon što smo povukli papirologiju za rastavu, progledala sam, kako kaže Sveto pismo o onom izgubljenom sinu koji je „došao k sebi“, tako je identično bilo i sa mnom. Tu je Bog krenuo činiti sve novo.

Ono što je iscijelilo moje srce do kraja i dalo mi mir je bio program „Oprostom oslobođene“ za koji sam slučajno doznala skrolajući po Facebook-u.

Svakoj ženi ranjenoj namjernim ili spontanim pobačajem čvrsto preporučam da se prijave na program jer to je vrijeme gdje se istinski povežeš s Bogom, Njegovom ljubavi i blizinom i gdje doživiš ponovni susret sa svojim djetešcem koje ti poručuje:

„Mama, ja te volim, Bog te voli, nemoj biti tužna ja te čekam tu pod plaštem naše drage Majke Marije.“

40 dana za život