Osim različitih pogleda na društvo i povijest, najvažnije pitanje koje je donedavno dijelilo lijevo i desno (u smislu liberalno – konzervativno) bilo je i pitanje pobačaja. Zašto kažem „donedavno”? Namjerno to konstatiram jer smo svjedoci da se spomenuto pitanje premjestilo iz političke arene u onu aktivističku, te posljednja brana u obrani ili zabrani pobačaja ostaje laička i aktivistička komponenta koja se pokušava od vremena do vremena izboriti za nekoliko trenutaka pozornosti u javnom forumu. Zašto je to tako i zar nismo donedavno svi bili za život? Kako je moguće da je pravo na život izručeno tek dobrovoljcima i pojedincima umjesto da se država i zakonodavac zauzmu za isto jer im i sam Ustav tako nalaže?

Kako je moguće da je pravo na život izručeno tek dobrovoljcima i pojedincima umjesto da se država i zakonodavac zauzmu za isto jer im i sam Ustav tako nalaže?

Svjedoci smo postdemokratskoga društva ili možda bolje reći postkršćanskoga društva u kojem se, i to u pravom smislu riječi, recikliraju posljednji elementi kršćanskih načela u svrhu naprednoga, novoga i globalnoga postojanja koje nam nudi imaginarnu slobodu i kozmopolitizam. Nerijetko se mogu sresti pojedinci ili grupe koji zastupaju tzv. pravo na izbor, samoodređenje i privatnost, a da pri tom ne znaju argumentirati što zapravo žele i na čemu temelje svoje stavove. Pravo pitanje ad intra zapravo se i ne odnosi na te koji mašu zastavama slobode i groze se kršćanskoga nauka, već je pogled usmjeren na Crkvu koja kao da sniva i čeka da netko umjesto nje odgovori na pitanje o pobačaju.

Možda si možemo pokušati pomoći i reći sve je zapisano u Svetom pismu ili magisteriju Crkve, ali ipak ostaje ona dužnost, pomalo i gorka, a to je da moramo u svakom vremenu i situaciji dati razloge nade koja je u nama.

Pobačaj – pitanje kršćana ili sviju?

Nisu kršćani izmislili život, ali je život u kršćanstvu shvaćen iz slike Božjega stvaranja i otkupljenja po Isusu Kristu dobio potpuno drukčiju vrijednost. Novost jest da je svaki život svet i veličanstven – poseban. Neke su druge kulture žrtvovale ljude, neki su životi odnosno ljudi bili manje vrijedni ili bezvrijedni, samo brojevi. Takvi se svjetonazori potkradaju i danas u nekakvom obliku neopaganizma. Kršćanstvo, s druge strane, govori kako je čovjek stvoren na sliku Božju, čovjek je Imago Dei. Zbog toga je svaki čovjek posinjeno i okupljeno dijete Božje. Svaka je osoba jednakoga dostojanstva, prema božanskom zakonu na kojem se nadahnjuju ljudski zakoni. Koncept osobe je nastao u okviru judaističke i ranokršćanske filozofije i teologije, utemeljeno na božanskom zakonu, iz kojega proizlazi i ljudski zakon koji štiti pravo na život svakoga ljudskog bića. Iz toga su koncepta i proizišla ljudska prava i na njemu je utemeljena demokracija, ali ne ona u kojoj vlada narod kao neka amorfna masa iz koje se čuju samo oni najjači glasovi, nego upravo u principu „jedan čovjek, jedan glas”. Svaki je pojedinac toliko vrijedan da odlučuje o tome tko će i kako upravljati društvenim sustavom. Dakle, cijeli svijet koji se ponosi civilizacijskim dosezima prava čovjeka duguje judeokršćanskom krugu i zapadnoj civilizaciji grčke filozofske misli na koje se danas ustaje.

Svaka je osoba jednakoga dostojanstva, prema božanskom zakonu na kojem se nadahnjuju ljudski zakoni.

Današnje postmoderno društvo hvali se najvišim civilizacijskim dosegom ikad i najvišim rangom zaštitite ljudskih prava i života. No, kako upravo ta ista postmoderna kultura loše pokušava prikriti, razina zaštite čovjeka nikad dosad nije bila ovoliko selektivna i diskriminatorna. Društveno uređenje koje jedan ljudski život smatra vrjednijim od drugoga nije Božji, odnosno društvo koje jedan ljudski život štiti dok drugi zatire nije i ne može biti ni Božji, ni human, ni civiliziran ni pošten.

Istini za volju, to isto društvo i ne teži za „biti Božje”. Utopija o humanom društvu koje jasno razlikuje i prosuđuje, pomaže i skrbi ostaje samo utopija bez utemeljenja. Čovjek kojemu se daje potpuna autonomija i sloboda u odlučivanju o životu i smrti postaje kao slijepi vozač.

Crkveni nauk – indoktrinacija ili istina?

Moralno-bioetička perspektiva kršćanske antropologije o ljudskom životu možda je najjasnije izražena u enciklici Ivana Pavla II., Evangelium vitae br. 53, „ljudski život svet i nepovrediv kao stvaralačko Božje djelo od samoga početka te nitko i ni u kakvim okolnostima ne može prisvojiti pravo neposrednog uništenja ljudskog bića”. Proizlazi kako je jedini gospodar života Stvoritelj od kojega se život prima i s njime, u samoj čovjekovoj naravi je inherentno pravo na život. Kršćanska antropologija se ovim stavom konfrontira postmodernim materijalističko-redukcionističkim konceptima koji pravima podjeljuju proizvoljni smisao i upisuju željene značajke ne vodeći računa o Istini.

Sve očitije se vidi kako je suvremeni čovjek sve manje svjestan vlastitoga ljudskog dostojanstva, unatoč tome što se konstantno bori za neka vlastita prava.

Postavlja se dakle pitanje Odakle čovjeku njegova prava? Sve očitije se vidi kako je suvremeni čovjek sve manje svjestan vlastitoga ljudskog dostojanstva, unatoč tome što se konstantno bori za neka vlastita prava. Postmoderni mentalitet koji se sada vidi u gotovo svim sferama ljudskoga života i društva, svijet tumači antropocentrično odnosno čovjeka gleda kao središte svijeta, ali otklonjenoga od Boga koji ga je stvorio krunom svega. Takav pogled nužno eliminira esenciju ljudskoga dostojanstva jer mu oduzima transcendentnu dimenziju slike Božje. To možda izgleda privlačno emancipirajuće jer ako ne ovisi o Bogu i njegovu stvorenom poretku, čovjek je vlastiti zakonodavac i samostalno propisuje pravila. No, isto nužno završava u materijalističko-redukcionističnom krahu jer se gubi temelj čovjekovom dostojanstvu i ljudskim pravima. Ljudska prava nisu tek nečijom idejom zapisana u Katalog ljudskih prava koja smo potom proglasili nepovredivima, nego su ona upisana u samu čovjekovu narav. Čovjek, dakle nije vlastan samostalno i proizvoljno propisivati prava, ona su upisana u njegovu prirodu, s njima je stvoren i ona su mu inherentna. Ljudska prava postoje samo ukoliko je čovjek promatran iz perspektive Božjeg stvaranja. Ovdje je locus problema. Suvremeni čovjek koji se odrekao ili niječe stvoreni identitet, želi sekularno urediti društveni život i odnos među pojedincima, ne shvaćajući ili srameći se činjenice da je u temelju ideje ljudskih prava božanska iskra čovjekove sličnosti s Bogom.

Pobačaj postaje „znak prepoznavanja” zdravoga kršćanskog tkiva

Čin pobačaja koji je zaštićen cjelokupnom ideološkom strukturom, predstavlja svojevrstan pokret „kulture smrti” koja za posljedicu ima stvaranje klime moralne nesigurnosti. Ne prepoznaje se i ne vrjednuje život kao dar od samoga Boga i tako je svaki rat protiv čovjeka u konačnici rat protiv Boga. Dakle, postkršćanski čovjek odbacujući kršćansku ideju čovjekove stvorenosti, ne smatra da se na njega odnose riječi s prvih stranica Biblije „za vašu krv, za vaš život, tražit ću obračun; od čovjeka za njegova brata, tražit ću obračun za ljudski život” (Post 9,5). Ostaje otvoreno pitanje koliko se kršćani i teolozi doista ne libe reći istinu o životu i istinu o pobačaju, onako kako ju je izrekao Ivan Pavao II. u Evangelium Vitae: „pred tako teškim stanjem treba hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati njihovim imenom, hotimični pobačaj je zajedno s čedomorstvom, užasni zločin”. Takva konstatacija nije oportuna, ali ostaje teološka, moralna i općeljudska istina.

Čin pobačaja koji je zaštićen cjelokupnom ideološkom strukturom, predstavlja svojevrstan pokret „kulture smrti” koja za posljedicu ima stvaranje klime moralne nesigurnosti.

Ostaje nam i dalje pitanje: je li moguća selektivna teologija? Ona koja će se baviti pravima migranata i selilaca, koja će imati u vidu stare i brigu o njima. Teologija otvorenosti i dijaloga, ekumene i iskustva, a da pritom jasno ne odgovori na pitanje: Kada život počinje?

Izvor: Svjetlo riječi