Kod bilo koje današnje rasprave, teološke ili društvene, kao da nedostaje jasni skolastički pristup i točno definiranje pojmova kojima se barata. Tako u pitanjima, raspravama; etičkim, moralnim, filozofskim, društvenim, kao i o sadašnjoj pandemiji/epidemiji, vidljiv je taj nedostatak jasnog definiranja pojmova i prekasno djelomično jasno definiranje pojmova, što je razlog kolektivne zbunjenosti. Kao primjer mogu navesti što se u početku za sve preminule, a oboljele od COVID-19 bolesti govorilo da su preminuli od korone, a kasnije se razlučilo, od korone i s koronom. U raspravama i argumentacijama često se brkaju definicije zaraza/infekcija i bolest. Zaraza ili infekcija ne znači bolest, dakle nisu istoznačnice te tako ni jedno cjepivo, protiv bilo koje bolesti nije cjepivo protiv zaraze, već protiv moguće bolesti uzrokovane zarazom.

Štiti li bilo koje cjepivo od bilo koje zaraze specifičnim uzročnikom protiv kojeg je cjepivo napravljeno?

Odgovor po samoj definiciji i mehanizmu djelovanja cjepiva i definiciji zaraze je: NE! Ali štiti od moguće bolesti uzrokovane zarazom, odnosno specifičnim antigenom – patogenom – mikroorganizmom ili barem od teže kliničke slike bolesti organizma – ukoliko nema drugih težih pridruženih bolesti. Sigurno je, dakle, da je cijepljenje najbolja metoda sprečavanja zaraznih bolesti.

Zašto je pogrešno tvrditi da cjepivo štiti od same zaraze?

Zato što je terminološki i po definiciji zaraza ili infekcija – iz latinskog infectio – pojam koji označava aktivni ili pasivni upad patogenih mikroorganizama u tijelo makro-organizma. Budući da je mehanizam djelovanja svakog cjepiva da unutar organizma, kroz određeno vrijeme, stvori veću količinu specifičnih antitijela, naglašavam unutar organizma, dakle ne stvara zaštitni štit oko organizma da uopće ne dođe do aktivnog ili pasivnog upada patogenih mikroorganizama u tijelo makro-organizma – što bi imale za svrhu druge epidemiološke mjere, kao maske koje ne bi propuštale virus disanjem ili viziri koji bi izolirali sve otvorene sluznice oka, nosa, usta i druge epidemiološke mjere – već unutar organizma cjepivo potiče stvaranje specifičnih antitijela. Na taj se način organizam uspijeva bolje hrvati s patogenim mikroorganizmom koji je prodro u tijelo makro-organizma te mu je svrha da i ako dođe do oboljenja bude lakša klinička slika ili pak asimptomatsko prehodavanje same zaraze.

Ako smo se kao djeca cijepili protiv ospica, zaušnjaka, rubeola, vodenih kozica, tuberkuloze, difterije, tetanusa, hripavca, itd., to ne znači da ti patogeni/antigeni nisu prodrli u naš organizam, ili da je to cjepivo stvorilo neki vanjski štit oko našeg tijela, već znači da smo nakon cijepljenja stekli aktivnu imunost jer je samo cjepivo potaklo stvaranje specifičnih antitijela, koja su se, po prodoru jednog od patogena-zarazom, uspješno hrvali s tim patogenom, odnosno organizam je na antigen/patogen uspješno reagirao specifičnim imunološkim odgovorom, uz pomoć aktivne imunizacije putem cjepiva. Time je klinička slika bila slabija ili je uopće nije bilo, pa smo asimptomatski prehodali zarazu i nismo oboljeli od mogućih bolesti, uzrokovanih zarazom, protiv kojih smo cijepljeni. Inače cijepljenje pripada aktivnoj imunizaciji te djeluje na taj način, da ne štiti od zaraze, nego štiti od teže kliničke slike, odnosno same bolesti. Dokaz je primjer pasivne imunizacije npr. hiperimuni serum. Sukladno navedenom, kada nas ujede zmija otrovnica, pristupa se pasivnoj imunizaciji tzv. hiperimunom serumu, koji u sebi sadrži već gotova antitijela za taj otrov (ne stvaraju se u nama antitijela kroz neko vrijeme kao kod cijepljenja). Tada se ta gotova antitijela hrvaju s tim otrovom u samome organizmu.

Kada bismo tvrdili da bilo koja imunizacija, pasivna ili aktivna štite od zaraze, to bi značilo, po primjeru pasivne imunizacije, da nas hiperimuni serum štiti od mogućeg ugriza zmije, prodora otrova zmije, prodora antigena u organizam, što nikako nije istina, već nas svaka imunizacija štiti od težeg oboljenja uzrokovanog zarazom, teže kliničke slike, pa uz pomoć cjepiva, zarazu ili infekciju možemo prohodati bez simptoma bolesti, i nama će izgledati kao da uopće nije došlo do zaraze, a u biti, možda jest, samo zbog već stvorenih antitijela nije bilo simptoma bolesti.

Budući da ni jedna vrsta imunizacije, aktivna ni pasivna, ne štite od zaraze, već od moguće bolesti uzrokovane zarazom/infekcijom, (jer nas ni unaprijed primljeni hiperimuni serum neće zaštiti u japankama, po kršu, da nas otrovnica ne ujede za gležanj, niti će tjerati otrovnice od nas), tada čisto logički možemo doći do zaključka da i cijepljeni mogu biti infektivni/zarazni – jer ni cjepivo ne tjera patogeni mikroorganizam od nas. No, opet sama logika, o pitanju obujma infektivnosti cijepljenih i necijepljenih ukazuje da su vjerojatno cijepljeni manje infektivni. Odnosno, vjerojatno se može u njima proizvesti manja količina virusa jer već postoji specifični imunološki odgovor – antitijela koja se unutar cijepljenog organizma hrvaju s patogenom/antigenom/virusom. Time antitijela vjerojatno ne omogućuju virusu slobodni prodor u stanicu, pa tako ni replikaciju unutar stanice i/ili oslobađanje repliciranih virusa iz stanice. Ipak, ponavljam, ovo je samo logički zaključak, ne dokaz, a dokazivanje istoga je na stručnjacima, znanstvenicima.

Što se pak zaštitnih maski tiče, potrebno je također pojasniti neke stvari. Postoji više tipova maski, od običnih platnenih, kućne izrade, do onih 3M maski za zaštitu dišnih puteva FFP3, odnosno tip medicinskog respiratora N95 koje vjerojatno jedine uvelike sprječavaju prodor virusa kroz dišne putove, ukoliko se ispravno nose.

Koja je onda funkcija bilo kakve zaštitne maske?

Odgovor za to može se naći samo ako poznajemo mehanizam djelovanja samoga virusa. Virus kao pseudoorganizam jer ga ne možemo klasificirati pravim organizmom kao što su bakterije, mora imati neki medij kojim se širi, mora imati i živi organizam u kojem će se razmnožavati/replicirati, a to je u našem slučaju ljudska stanica. Zato virus pokušava prodrijeti u stanicu, u njoj se razmnožiti i repliciran svojim mehanizmima, osloboditi iz stanice i proširiti dalje. U svemu tome on koristi spojeve našeg organizma, poput kakvog parazita te na taj način djeluje. Tako i za širenje, virus mora imati medij uz pomoć kojega se širi. Kada govorimo o ovom korona virusu, medij širenja su kapljice iz naših usta ili nosa, zbog čega govorimo o kapljičnoj infekciji. Virus neće sam od sebe izaći na otvor nosa ili usta i čekati da na nekoga skoči, poput skakača u dalj, sam od sebe, već inficirana osoba, kihanjem, kašljanjem, pljuckanjem kod govora, smijanja, pjevanja, širi oko sebe bezbroj kapljica, koje su medij kojima se virus prenosi.

Možete sami napraviti pokus i nad zrcalom ili ekranom ugašenog mobitela, lista čistoga papira zakašljati ili kihnuti, pa ćete vidjeti koliko kapljica ostaje na njemu. Isti pokus možete učiniti i s maskom, čak platnenom i vidjeti razliku. Dakle, maska, osobito platnena, ne štiti toliko od zaraze mene koji ju nosim, iako vjerojatno i ona umanjuje prodor infektivnog aerosola, ako se nalazim u inficiranom prostoru, ali štiti od mene, ukoliko sam inficiran, od moje kapljične infekcije drugih jer kapljice ne mogu tako lako, barem ne krupnije, ukoliko nosim masku, biti proširene u okolinu, a virus se širi tim kapljicama i još ne izlazi sam od sebe preko ušiju, nit izvire iz kože, barem to još nisu dokazali. Zato je dobro nositi masku, iako smo cijepljeni jer cjepivo nikada ne štiti od infekcije i infektivnosti, iako vjerojatno smanjene, već od bolesti ili teže bolesti. Time nošenje maske smanjuje količinu infekta u određenom prostoru.

Što se pak tiče nuspojava od cjepiva, treba reći da nuspojava sigurno ima. Sjećam se tijekom svoga školovanja na području veterinarske medicine, u srednjoj veterinarskoj školi i kasnije tijekom studija, kada se iz farmakologije govorilo o lijekovima tada se prvo naglasilo da je svaki lijek otrov i svaki lijek droga. Ne postoji lijek koji ne bi imao nuspojava, pa bio to i običan čaj od kamilice. Čak i kamilicu moraju s oprezom uzimati osobe koje imaju određene vrste alergija kao i osobe koje uzimaju antikoagulanse ili oni koji uskoro idu na operacije. Naime, kamilica u sebi sadrži određenu dozu kumarina koji može imati blagi antikoagulacijski učinak. Dakle, i kod kamilice je potreban oprez i može biti nuspojava.

Tako su isto moguće nuspojave kod ovog cjepiva, kao i kod svakog drugog cjepiva koji smo već prije, kao djeca ili kasnije primili. Jedna od nuspojava je onaj ožiljak koji većina od nas na ruci ima čitav život, nakon što se cijepilo protiv tuberkuloze. To sigurno nije nikakav žig, već se radi o bacilima Kalmet-Gerin, proizvedenim od oslabljenih uzročnika tuberkuloze kod goveda, koje izazivaju u koži, na mjestu vakcinacije snažnu reakciju, od koje ostaje i taj ožiljak, koji je u biti nuspojava. Zanimljivo je da većina ljudi danas uzima hrpetinu dodataka prehrani, tzv. vitamina, minerala, suplemenata i to unosi u svoje tijelo, a mnogi od tih suplemenata nisu nimalo eksperimentalno ispitana, pa čovjek ipak uzima, pije i unosi u svoje tijelo ne misleći o mogućim nuspojavama.

Moralnost cjepiva

Govoreći o cjepivima, može se postaviti pitanje za katoličke vjernike o moralnosti cjepiva. Upravo zato, Kongregacija za Nauk vjere izdala je Notu/Bilješku o toj temi koju je potpisao papa Franjo. Papa ju je potpisao, ne zato što bi to bilo njegovo osobno mišljenje ili po njegovu vlastitu nahođenju, inicijativi – tada bi izdao Motuproprij – lat. Motu Proprio – već zato što time Papa dopušta da se objavi i da podjednako vrijedi za sve vjernike Katoličke Crkve. U toj Noti jasno stoji: «U tom smislu, kad etički nesporna cjepiva protiv covid-19 nisu dostupna (npr. u zemljama gdje etički nesporna cjepiva nisu dostupna liječnicima i pacijentima, ili gdje je njihova distribucija otežana zbog posebnih uvjeta skladištenja i prijevoza, ili kada se u istoj zemlji distribuiraju različiti tipovi cjepiva, a zdravstvene vlasti ne dozvoljavaju građanima da izaberu kojim će se cjepivom cijepiti), moralno je prihvatljivo primiti cjepiva protiv covida-19 koja su tijekom istraživanja i proizvodnog procesa koristila stanične linije pobačenih fetusa.»

Nadalje ista Nota govori: «Temeljni razlog zašto se uporaba ovih cjepiva smatra moralno prihvatljivom je u tome što je vrsta sudjelovanja u zlu (pasivna materijalna suradnja) pobačaja, iz kojega potječu te stanične linije, od strane onih koji koriste tako dobivena cjepiva, daleka. Moralna dužnost izbjegavanja takve pasivne materijalne suradnje nije obvezujuća postoji li ozbiljna opasnost, poput širenja opasnoga patogena koji se ne može suzbiti na drugi način, u ovome slučaju virusa SARS-CoV-2, koji uzrokuje covid-19. Stoga se u tom slučaju, mora smatrati da se sva cjepiva, koja su prepoznata kao klinički sigurna i učinkovita, mogu koristiti čiste savjesti, sa sigurnim znanjem da upotreba takvih cjepiva ne predstavlja formalnu suradnju s pobačajem od kojega potječu stanice korištene za proizvodnju cjepiva. Međutim, treba naglasiti da moralno dopuštena uporaba ovih vrsta cjepiva, zbog određenih uvjeta koji ga takvim čine, sama po sebi ne daje legitimitet, pa čak ni neizravan, praksi pobačaja i nužno pretpostavlja protivljenje praksi pobačaja od strane onih koji ova cjepiva koriste. Zapravo, dopuštena uporaba takvih cjepiva ne podrazumijeva niti bi trebala na bilo koji način podrazumijevati moralno odobravanje uporabe staničnih linija pobačenih fetusa. Stoga se farmaceutske tvrtke i vladine zdravstvene agencije potiče da proizvode, odobravaju, distribuiraju i nude etički prihvatljiva cjepiva, koja ne stvaraju konflikt u savjesti ni kod zdravstvenih djelatnika ni kod onih koji će se cijepiti.»

Također ista Nota pod točkom 5 naglašava: «Istodobno je iz praktičnog razloga jasno da cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i stoga ono mora biti dobrovoljno. U svakome slučaju, s etičkoga gledišta, moralnost cijepljenja ne ovisi samo o dužnosti zaštite vlastitog zdravlja, već i o dužnosti težnje k općem dobru. U nedostatku drugih sredstava koja bi zaustavila ili čak spriječila epidemiju, cijepljenje se može preporučiti, osobito zbog zaštite najslabijih i najizloženijih. Međutim, oni koji zbog savjesti odbacuju cjepiva proizvedena od staničnih linija pobačenih fetusa, moraju poduzeti mjere da drugim zaštitnim sredstvima i odgovornim ponašanjem izbjegnu postati nositeljima prijenosa zaraznog agensa. Osobito moraju izbjegavati svaki rizik opasan po zdravlje onih koji se iz medicinskih ili drugih razloga ne mogu cijepiti, a koji su najranjiviji.»

Mislim da ovdje posebno treba naglasiti zadnji dio koji kaže: «Cijepljenje u pravilu nije moralna obveza i stoga ono mora biti dobrovoljno». No, nakon toga ista Nota nastavlja: «U svakome slučaju, s etičkoga gledišta, moralnost cijepljenja ne ovisi samo o dužnosti zaštite vlastitog zdravlja, već i o dužnosti težnje k općem dobru. U nedostatku drugih sredstava koja bi zaustavila ili čak spriječila epidemiju, cijepljenje se može preporučiti, osobito zbog zaštite najslabijih i najizloženijih.» S toga gledišta, zbog dužnosti težnje k općem dobru, i u nedostatku drugih sredstava Kongregacija za nauk vjere, inače najkompetentnija za pitanja vjere i morala u Crkvi, kada nema općeg crkvenog Koncila, ova Kongregacija jasno preporučuje: «U nedostatku drugih sredstava koja bi zaustavila ili čak spriječila epidemiju, cijepljenje se može preporučiti, osobito zbog zaštite najslabijih i najizloženijih.»

Ovim esejom, nikoga ne želim pozivati na cijepljenje ili pak odgovarati od cijepljenja, svatko neka odluči za sebe. Svakako se, kao čovjek, protivim bilo kojem načinu diskriminacije ili oduzimanja bilo kojem čovjeku njegovih osnovnih ljudskih prava – osobito u ovom smislu – prava na rad, prava na zaposlenje, kakva god situacija bila, bez prethodnog pronalaženja načina da se svakome omogući nesmetan rad i zaposlenje, kao i školovanje, jer se mogu i moraju pronaći načini da nesmetano rade ili se školuju i oni, koji se možda iz zdravstvenih razloga ne mogu cijepiti. Nadam se da će svi, i institucije i bilo koji čovjek u svemu vršiti radnje prema vlastitoj savjesti – SAMO OPREZ!!! – Vlastita savjest može biti krivo oblikovana, osobito ako joj je glavni oblikovatelj samo moje osobno mišljenje i moje osobno viđenje stvari. Tada savjesti ne treba ni viši moralni zakon, niti viši Jamac savjesti, pa se takva savjest dovodi u opasnosti totalitarizma nad drugima i radikalnog subjektivizma te relativizma. Stoga je važno prije svake odluke vlastite savjesti ispitati je li ona dobro formirana i imam li uopće višeg Jamca vlastite savjesti? Crkva, po svome nauku uči, da taj viši Jamac mora biti viši moralni zakon ili nauk, odnosno, da za dobro oblikovanu savjest moraju postojati izvori prosudbe savjesti koji se ne iscrpljuju isključivo u subjektivnim promišljanjima svakoga pojedinca. Ispravno oblikovana savjest kao jamstvo i izražaj ljudske slobode, pridonosi zdravome moralu, ukoliko je oblikovana od same stvarnosti, zajednice/Crkve, Boga i njegovih objava unutar Objave i Tradicije, te vlastitih opažanja i odluke pojedinaca. Ukoliko sve to zajedno nalazimo i u svojem oblikovanju savjesti, tada možemo, kao katolici govoriti o dobro oblikovanoj savjesti i uvijek donositi odluke po takvoj vlastitoj savjesti. Takva bi savjest bila ona augustinovska: Ljubi i čini što hoćeš!