Bez obzira na teško zdravstveno stanje nije podnio ostavku na svoju službu, premda su se mogli čuti čak i mnogi katolički glasovi da bi to trebao učiniti. Takvim je stavom posvjedočio evanđeosku istinu kako lice čovjeka nije samo ono koje je zdravo, sretno i lijepo nego je ono čovjekovo lice i kad je bolesno, napaćeno i umorno.

Pokazao je da se takvoga lica i takvoga čovjeka ne trebamo stidjeti niti ga skrivati jer patnja nije naličje, nego jedno od lica ovozemaljskoga života. I onda kada je život do vrha ispunjen patnjom, nije milosrđe ubiti ga nego mu bolest i patnju ljudskom blizinom i ljubavlju ublažavati i osmišljavati. A to je jedino moguće s vjerom u Boga. Zato ona društva i kulture bez vjere u Boga, a time i bez vjere u svetost cjelovitoga života, ne mogu niti shvatiti zašto bolest i patnju ne treba pod svaku cijenu terminirati nego je strpljivo i (su)patnički podnositi. Nije hrabrost tada umrijeti, hrabrost je živjeti.

Nije hrabrost tada umrijeti, hrabrost je živjeti.

Razumljivo je da je jedno govoriti o bolesti i patnji, a drugo nositi njezinu gorčinu u svom i/ili tijelu sebi bliskih ljudi. Upravo se zbog toga čovjek mora što prije suočiti s gorkom istinom kako se može dogoditi da jednom zbog bolesti potpuno ovisi o svojim bližnjima. Nemoguće je to breme nositi vlastitim snagama. Samo ga Božja milost i snaga mogu ojačati da s ljubavlju i milosrđem nosi i podnosi bilo svoju, bilo tuđu nemoć. U takvom svjetlu nijedan teško bolestan čovjek nije lišen svetosti života, i kao takav nije niti beskoristan, a još je manje teret sebi i društvu da bi, ne samo legalno nego čak i „milosrdno”, bio ubijen. Nismo mi gospodari ni svoga ni tuđega života. On je Božji dar i tako se prema njemu treba odnositi.

Nismo mi gospodari ni svoga ni tuđega života.

Pa koja je onda uloga eutanazije? „Sada se može odgovoriti na temeljno pitanje je li eutanazija liberalni pokret za ljudsku slobodu i pravo izbora ili je ona agresivni nagon da se zatru slabi, stari i drukčiji? Ona je oboje”, ističe Richard Fenigsen, nizozemski kardiolog. Zato bih ovo kratko razmišljanje završio riječima koje bi svaki čovjek, čak i kad nije na smrt bolestan, volio čuti: „Važan/na si jer postojiš. Važan/na si do zadnjeg trenutka tvoga života, i mi ćemo učiniti sve što možemo ne samo da ti pomognemo da mirno umreš, već i da živiš dok se to ne dogodi.” (Cicely Saunders, utemeljiteljica pokreta palijativne skrbi). Tako to čine ljudi.

Izvor: Svjetlo riječi