S obzirom na razvoj kojim se peta zapovijed na dramatičan način dovodi u pitanje, enciklika tumači dotični nauk Crkve i ugrožavanjima ljudskog života suprotstavlja “evanđelje života”.

Sveti papa Ivan Pavao II. u ovom se dokumentu posebno osvrće na one napade ljudskog života što “teže da izgube, u kolektivnoj savjesti, oznaku ‘zločina’ i da paradoksalno usvoje oznaku ‘prava'”. U te napade on između ostalog svrstava pobačaj, kontracepciju, eutanaziju, ali i različite tehnike umjetne reprodukcije koje “otvaraju vrata novim napadima na život” te prenatalne dijagnoze koje “često postaju prilika da se predloži ili izvrši pobačaj”.

Umjetna reprodukcija i prenatalne dijagnoze

Tehnike umjetne reprodukcije su moralno neprihvatljve jer rađanje odvajaju od konteksta potpunog bračnnog čina. Također, one bilježe “visok postotak neuspjeha: on se odnosi ne toliko na oplodnju, koliko na susljedni razvoj zametka izloženog riziku smrti unutar općenito vrlo kratkog vremena”.

Također, problematično je ovdje i to što “ponekad biva proizveden veći broj zametaka od potrebnog za unošenje u krilo žene i ti takozvani ‘prekobrojni zameci’ bivaju zatim ugušeni za istraživanja koja, pod izgovorom znanstvenog ili liječničkog napretka, u stvari svode ljudski život na jednostavan ‘biološki materijal’ s kojim se može slobodno raspolagati”.

Takozvani ‘prekobrojni zameci’ bivaju zatim ugušeni za istraživanja koja, pod izgovorom znanstvenog ili liječničkog napretka

S druge strane, prenatalne dijagnoze ne predstavljaju moralne poteškoće ako se vrše zbog otkrivanja eventualno potrebnih lijekova još nerođenom djetetu. Ipak, kaže papa, one prečesto postaju prilika da se predloži ili izvrši pobačaj.

Eutanazija – “lijek” za patnju

U današnjem društvu suočavanje i podnošenje patnje postaje sve težim, a kušnja, da se problem trpljenja riješi smrću u trenutku koji se čini prikladnim, sve većom. Tako se opasne prijetnje nadvijaju nad neizlječive bolesnike i umiruće.

Različiti elementi dovode do odluke za okončanje patnje. To može biti “osjećaj tjeskobe, ogorčenja, pa čak i očaja, koji je izazvan iskustvom intenzivne i produžene boli”. Ivan Pavao II. ističe kako to stavlja na veliku kušnju ravnotežu osobnog i obiteljskog života, “tako da, s jedne strane, bolesnik, nasuprot sve djelotvornijoj pomoći medicinske i društvene potpore, riskira da se osjeća pogaženim vlastitom krhkošću; s druge strane, u onima koji su stvarno s njim povezani može djelovati osjećaj razumijevanja, makar krivo shvaćena samilost”.

Svemu tome svoj doprinos daje i kulturna klima koja u patnji ne vidi nikakvo značenje ili vrednotu

Svemu tome svoj doprinos daje i kulturna klima koja u patnji ne vidi nikakvo značenje ili vrednotu te je promatra kao zlo u pravom smislu riječi; zlo koje treba
ukloniti pod svaku cijenu. To se događa pogotovo kada ne postoji vjerska vizija koja pomaže da se pozitivno objasni tajna boli.

Sveti papa je isticao kako je na kulturnom obzorju prisutan utjecaj prometejskog stava čovjeka koji se zavarava da može zagospodariti životom i smrću jer odlučuje o njima, “dok zapravo biva poražen i pogažen neizliječivom smrću koja je zatvorena svakoj perspektivi smisla i svakoj nadi”.

Sve to svoj izraz nalazi u širenju maskirane i prikrivene ili otvoreno izvršene, čak ozakonjene eutanazije, kaže Papa. “Ona, osim zbog umišljene samilosti pred patnjom bolesnika, ponekad biva opravdavana razlogom koristoljublja, da se izbjegnu neproduktivni troškovi previše teški za društvo”, naglašava i dodaje kako se iz tog razloga predlaže ubijanje nezdrave novorođenčadi, teško hendikepiranih, nesposobnih, starih, nadasve ako se nisu u stanju sami za sebe brinuti, i krajnje bolesnih.

Snagom ljubavi

Potpora i promicanje ljudskog života, kaže Papa, moraju se ostvariti službom ljubavi, a to se izražava osobnim svjedočanstvom, različitim oblicima dobrovoljne službe, društvenim animiranjem i političkim angažmanom. “Baš je taj zahtjev posebno hitan u sadašnjem času, u kojemu se ‘kultura smrti’ tako snažno suprotstavlja
‘kulturi života’ i često se čini da je jača”, ističe u dokumentu.

Ni manje ni više, to je zahtjev koji se rađa iz “vjere ljubavlju djelotvorne” (Gal 5, 6), kako nas opominje Jakovljeva poslanica: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: ‘Hajdete u miru, grijte se i sitite’, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi” (2, 14 – 17).

Isus nas poziva da budemo bližnji svakom čovjeku

Stav koji nas u službi ljubavi mora animirati i označavati jest da se moramo brinuti o drugomu ukoliko je osoba što ju je Bog povjerio našoj odgovornosti. Isus nas poziva da budemo bližnji svakom čovjeku (usp. Lk 10, 29 – 37), iskazujući posebnu pažnju onomu tko je siromašniji, usamljeniji i potrebniji. “Baš posluživanjem gladnoga, žednoga, stranca, gologa, bolesnoga, zatvorenika ‘kao i još nerođeno dijete, starca patnika ili bliskoga smrti’ dano nam je da služimo Isusu”, ističe.

Evangelium vitae naglašava kako služba ljubavi u odnosu na život “mora biti duboko jedinstvena: ne može tolerirati jednostranosti i diskriminacije,
jer je ljudski život svet i nepovrediv u svakoj svojoj fazi i situaciji; ona je nevidljivo dobro”.

Potrebno je dakle brinuti o cijelom životu i o životu svih. “U tom smislu moraju se ostvariti diskretni i djelotvorni oblici praćenja života koji se rađa, s posebnom blizinom majkama koje se, bez potpore oca, ne boje donijeti dijete na svijet i odgojiti ga. Slična briga mora biti posvećena životu na rubu ili u patnji, posebice u završnim fazama”, poručio je papa Ivan Pavao II.