Etički aspekti cijepljenja protiv SARS-CoV-2 i moralni problemi korona krize

Svjetska kriza uzorkovana pandemijom nije zaobišla nijednog čovjeka i tiče se svih. O korona krizi imamo dnevno ažurirane informacije, ali ipak je mnogi sve manje razumijevaju. Na koji se način ispravno postaviti prema nizu pitanja koja pred nas stavlja novi način života, pa u moru informacija i različitih tonova znati razlučiti što je točno, provjereno i relevantno?

Suočavanje s krizom Covid-19 predstavlja svjetski izazov, osobito u području zdravstvenog sustava jer nema etiološkog (uzročnog) liječenja virusa SARS-CoV-2, a pogođeni su svi drugi aspekti čovjekovog života, od socijalnog-ekonomskog i političkog do osobnog, obiteljskog i vjerskog. Otvorila su se tolika pitanja društvenog uređenja, moralno-etičkih problema te raskrinkale brojne sekundarne stvari koje su se činile primarnima.

Intelektualno pošten pristup problemu zahtjeva, prije svega, jasno raščlaniti sve ključne elemente i govor znanstveno utemeljiti u verificiranim znanstvenim činjenicama. Već se na prvi pogled može uočiti kako se radi o bolesti o kojoj se vrlo malo znanstveno potvrđeno zna i o kojoj je stručna znanstvena zajednica vrlo podijeljena.

Kako bi se moglo prepoznati i kvalitetno suočiti s moralno-etičkim problemima koji nas zanimaju, potrebno je dobro upoznati samu srž stvari. Prilično zbunjujuće djeluje činjenica kako znanstvenici još uvijek nisu dokazali niti potvrdili postavljene hipoteze o ključnim pitanjima uzročnika pandemije.

Postoji više plauzibilnih teorija koje imaju znanstvenu podlogu o porijeklu i prirodi uzročnika bolesti, o načinu nastanka uzročnika, o načinu prenošenja te postoji prilična konfuzija oko neobične epidemiologije bolesti i patofiziologije, nedefinirane kliničke slike te modelima prenošenja i sprječavanja transmisije bolesti.

Mehanizmi i načini društvene i institucionalne borbe protiv koronavirusa donijeli su potpuno novi način života, tzv. „novo normalno” što također otvara novu dimenziju lingvističkog inženjeringa. Iznimno je teško razumjeti i realno sagledati sve elemente krize. Ipak, neke stvari povijest ponavlja i neka su moralna pitanja uvijek točka vrenja, pa sagledavanje istih u širem povijesnom kontekstu čovječanstva može olakšati identifikaciju problema.

To bi osobito trebao biti slučaj s vjernicima, odnosno ljudima koji svoje sustave vrijednosti temelje na Isusu Kristu i nauku Katoličke Crkve koji je poput čvrste Arhimedove točke, kada se ostali dijelovi vrijednosnog sustava društva pomiču.

Foto: Pixabay

Zasićenost informacijama i nemogućnost razlučivanja istinitih dovode ljude da odustaju od samostalnog promišljanja oslonjenog na vlastitu savjest i moralne vrijednosti te pribjegavaju preuzimanju mišljenja koja im ponude mediji ili prevladavajuće opće mišljenje. Koliko su onda bitne znanstvene činjenice? Što one mogu značiti običnom čovjeku, vjerniku te kako zauzeti stav bez zastranjenja u ekstreme?

Upravo tako, u prethodnom stoljeću ključno je bilo imati informaciju, a danas kada su informacije svima dostupne ključno je znati kako u inflaciji informacija pronaći prave. Ne čudi stoga što se u novije vrijeme pokušava regulirati pravo na pristup informacijama, no to je posve druga tema.

Čovjek uronjen u vlastite probleme, a možda i ciljanim distrakcijama, ne može samostalno razmišljati o svemu s čime se susreće te poseže za „prožvakanim” sadržajima ili prepisuje mišljenje umjesto da taj proces prolazi samostalno.

Činjenice nisu nevažne, štoviše, ključno je raspolagati, u ovom slučaju, znanstvenim činjenicama, kako bi se moglo razlučiti o naravi stvari i mišljenje utemeljiti u neoborivom činjeničnom uporištu. Kršćaninu je osobita dužnost provjeravati duhove, kako kaže sv. Pavao: „Sve provjeravajte, dobro zadržite, svake se sjena zla klonite” (1 Sol 5,21-22).

Primjerice, o nastanku uzročnika pandemije znanstveni je diskurs vrlo divergentan. Određeni broj znanstvenika tvrdi kako se radi o vrsti koronavirusa koji je nastao prirodnom evolucijom jer smatraju kako su RaTG13 i RmYN02 šišmiš koronavirusi imaju velike sekvencije istovjetne virusu SARS-CoV-2.

Tezu opovrgavaju znanstvenici koji dokazuju nepostojanje takvih virusa u prirodi i njihovu fabriciranost, tvrdeći kako je za proces prelaska virusa sa životinje na čovjeka potrebno nekoliko desetljeća. Druga znanstvena teorija tvrdi kako se radi o laboratorijski modificiranom virusu koji je pobjegao iz laboratorijaⁱ, temeljem dokaza o presađivanjima virusa u genetski transformirane humane stanice. Dokaze u prilog tome donose znanstveni radovi od kojih su neki objavljeni u uglednom časopisu Natureⁱⁱ, a jedan prikazuje kompletnu strukturu predloška virusa iz kojeg je moguće modificirati SARS-CoV-2.

Implikacije koje iz znanstvenih činjenica nastaju nisu nevažne, jer bi se čovjek koji promišlja potpuno drugačije postavio prema problemu za kojeg je dokazano kako je fabriciran i namjenski vođen

Treća teza zastupa nastajanje virusa reverznom mutagenezom, znanstvenoj literaturi poznatim postupkom. Konačno, postoji znanstvena teorija oslonjena na činjenicu nepostojanja dokaza o, u cijelosti izoliranom i pročišćenom virusu, kako je uzročnik bolesti neki kemijski agens ili fizikalni agens.

Opisani divergentni znanstveni diskurs možda se učini prepun činjenica potpuno nevažnih za život jednog čovjeka, no to uopće nije točno. Implikacije koje iz znanstvenih činjenica nastaju nisu nevažne, jer bi se čovjek koji promišlja potpuno drugačije postavio prema problemu za kojeg je dokazano kako je fabriciran i namjenski vođen. Dakle, iznimno je važno informirati se o stvarnostima koje nas okružuju jer savladivo neznanje ne opravdava savjest u pogrešnoj moralnoj odluci.

Foto: Pixabay

Moralno-etički problemi koji nastaju u postavljanju načela borbe protiv pandemije muče cijelu znanstvenu medicinsku zajednicu u primjeni medicinske etike, ali stavljaju izazove i pred teologe, osobito moralne teologe i bioetičare. Kako u ovoj kompleksnoj situaciji pristupiti etičkim problemima i koje moralne probleme uočavate?

Stručnjaci različitih područja, osobito humanističkih znanosti, uočavaju brojne probleme nastale ovom svjetskom antibiološkom borbom, koju karakterizira izvanredno stanje kakvo poznaje društvo u ratu.

Ukoliko pogledamo puke činjenice ograničenja kretanja, nemogućnosti putovanja bez posebnih odobrenja, socijalnih kontakata uz stroge mjere, kontrolirano obavljanje društvenih djelatnosti uz evidencije, odvijanje nastave obrazovnih ustanova u okolnostima neprilagođenima prirodi djece, rada i kupovanja po propisanim uvjetima, ograničenja vjerskih i drugih slavlja, shvatimo kako smo doista u nekom obliku rata na svjetskoj razini, u kojem vlada ugroza od biološkog neprijatelja. Takva situacija nužno rađa brojnim moralno-etičkim problemima.

Veliki je problem poimanja zdravlja kao vrhovnog dobra i ultimativne čovjekove vrijednosti i težnje zbog koje je spreman žrtvovati bilo što, čak i živote drugih ljudi, primjerice nerođenih u slučaju cjepiva

Otvaraju se pitanja poput onoga koliko suvremenom čovjeku doista vrijedi jedan ljudski život, koji je svet i nepovrediv, kako kaže Evangelium vitae (br. 57.). Moralno-etički problemi koje možemo uočiti započinju pitanjem moralnosti žrtvovanja ljudskih života radi drugih i cijelog društva.

Veliki je problem poimanja zdravlja kao vrhovnog dobra i ultimativne čovjekove vrijednosti i težnje zbog koje je spreman žrtvovati bilo što, čak i živote drugih ljudi, primjerice nerođenih u slučaju cjepiva.

Etički problem je uništavanje egzistencije brojnih ljudi i njihovih radnih mjesta mjerama zatvaranja za koje nema konkretnih potvrda da su djelotvorne u suzbijanju zaraze. Po prvi put u povijesti čovječanstva društvo je u karantenu stavilo zdrave ljude, što je također svojevrsno etičko pitanje slobode čovjeka i njegovog prava na samostalno odlučivanje za koje se sve donedavno glasno borilo.

Etički problem je uništavanje egzistencije brojnih ljudi i njihovih radnih mjesta mjerama zatvaranja za koje nema konkretnih potvrda da su djelotvorne u suzbijanju zaraze

Velike su kontroverzije i polemike izazvale mjere obveznog nošenja maske, za što nije bilo konkretnih znanstvenih potvrda korisnosti i zaštite, pri čemu je pored pitanja posljedica na zdravu populaciju, veliki moralni problem otvorilo nošenje maske u školama.

Psihološke i sociološke studije bilježe velike poteškoće komunikacije, socijalizacije i utjecaja na socioemocionalni razvoj djece te se postavlja pitanje koliko je moralno žrtvovati razvoj čitavih generacija mladih ljudi, budućih nositelja društva, kako bi se samo pokušalo zaštititi stariju generaciju od bolesti.

Dakle, postoji cijeli niz moralno-etičkih problema o kojima se stidljivo govori i znanstveno istražuje jer je obilježeno etiketiranjem i moralnim ucjenjivanjem. Jednako tako, pojavljuje se fenomen moralne superiornosti onih koji bespogovorno i disciplinirano provode propisane mjere bez promišljanja, što također može biti problem stvaranja novih moralnih klasa ljudi prema novim kriterijima moralnosti.

Što je konkretno problematično u cjepivu koje se nudi protiv virusa SARS-CoV-2? Javne polemike spominju korištenje ljudske stanične linije dobivene od pobačenih fetusa. Što vjernik treba znati o tome i kako se postaviti po pitanju cjepiva, s obzirom na katolički nauk o nepovredivosti i svetosti svakog ljudskog života?

Dio problematike ste spomenuli u pitanju upotrebljavanja ljudskih staničnih linija koje su dobivene od pobačenih fetusa za pripravljanje cjepiva, koja je poznata još od ranih 60-tih godina kada je nastajalo cjepivo protiv rubeole kao iznimno agresivnog patološkog agensa za dijete u prenatalnoj fazi razvoja.

O korištenju diploidnih ljudskih staničnih linija za proizvodnju cjepiva s oslabljenim virusom očitovala se Papinska akademija za život 2005. godine u dokumentu „Razmatranje o moralnosti upotrebe cjepiva koja su dobivena korištenjem stanica pobačenih ljudskih embrija”ⁱⁱⁱ.

Cijepljenje / Foto: Unsplash

Spomenute stanične linije prvi je pripravio i razvio Hayflick 1964. godine kao WI-38 s ljudskim diploidnim fibroblastima iz pluća ženskog fetusa te je korištena za cjepivo protiv rubeole. Druga ljudska stanična linija je MRC-5 koju je razvio Jacobs 1966. god. iz ljudskih fibroblasta pluća iz fetusa od 14 tjedana. Ostala cjepiva proizvedena korištenjem ljudskih staničnih linija iz pobačenih fetusa koriste se protiv hepatitisa A, vodenih kozica, dječje paralize i bjesnoće.

Jasno je kako su spomenuta cjepiva pridonijela iskorjenjivanju, smanjenju tih bolesti, no donijela su etički problem kojeg Papinska akademija obrazlaže principom suradnje u zlu, u vidu materijalne suradnje u kojoj druga osoba surađuje u nemoralnom djelovanju druge osobe bez zlih namjera, koja može u nekim slučajevima biti dopuštena kao čin s dvostrukim učinkom. Sudjeluju, dakle, u zlom činu na različitim stupnjevima oni koji proizvode spomenuto cjepivo, oni koji njime trguju te oni koji ga koriste iz zdravstvenih razloga.

Vjernici i građani izgrađene savjesti trebali bi se suprotstaviti prizivom na savjest i poticati moralno prihvatljiva cjepiva

Vjernici i građani izgrađene savjesti trebali bi se suprotstaviti prizivom na savjest i poticati moralno prihvatljiva cjepiva koja će potrebne stanične linije dobiti alternativnim načinima koristeći stanice od pupkovine, stanica od placente, matičnih stanica odraslih ljude i druge moguće izvore stanica, na što je pismom upozorio američki biskup Strickland,^iv dotičući se upravo cjepiva protiv SARS-CoV-2.

U zadnje vrijeme u javnoj diskusiji o etičkim problemima cjepiva protiv koronavirusa više puta iznošeni su podaci o vrstama cjepiva te su javno dostupni. Problematizira se nepostojanje znanstvenih dokaza o sigurnosti nove genetske metode cjepiva terapije poznatog kao mRNK cjepivo, jer je djelovanje DNK nakon takvog postupka još uvijek znanstveno nepotvrđena hipoteza.

Vektorska cjepiva za SARS-CoV-2 koriste ljudske stanične linije, samim time su etički kompromitirana – također za njih ne postoje usuglašeni znanstveni dokazi o pretpostavljenoj sigurnosti. U tu skupinu spadaju vektorska cjepiva AstraZeneca, Johnson & Johnson te Sputnik.

Cjepiva s proteinskim podjedinicama s malim dijelovima virusa su NovaVax i Sanofi, dok cjepivo s inaktiviranim virusom razvija SinoVac. Za razvoj COVID cjepiva neki istraživači su koristili ljudske fetalne stanične linije bubrega pobačenog fetusa HEK-293 te PER-C6 staničnu liniju razvijenu od stanica mrežnice fetusa pobačenog u 18. tjednu.

Prema informacijama koje donose same farmaceutske tvrtke, Pfizer i Moderna koristili su stanične linije u testnim fazama, Johnson & Johnson koristi za razvoj cjepiva ljudske fetalne stanice, dok su AstraZeneca i Sveučilište u Oxfordu opovrgnuli korištenje istih.

Moralno-etički problem korištenja pobačenih ljudskih stanica je otklonjen kod cjepiva Sanofi, no ostaje problem znanstveno dokazane sigurnosti

Moralno-etički problem korištenja pobačenih ljudskih stanica je otklonjen kod cjepiva Sanofi, no ostaje problem znanstveno dokazane sigurnosti. Ocjenjujući moralnost korištenja cjepiva humanog porijekla, spomenuta izjava Papinske akademije za život ne zanemaruje tešku materiju i ne niječe osudu neetičnog ponašanja farmaceutskih tvrtki te ističe dužnost zalaganja za moralno ispravnijim rješenjima.

Dokumentom iz 2017. Papinska je akademija^v navela udaljenost staničnih linija s vezanim pobačajima što više ne implicira moralnu suradnju sa zlom jer se ne koriste stanice novih pobačenih fetusa.

Ipak, kršćani bi se oslobodili moralno-etičkih problema ukoliko bi se čvršće zauzeli za dobivanje potrebnih stanica za cjepiva ranije spomenutim alternativnim načinima koji nisu moralno problematični. Uzmemo li u obzir udio kršćana u ukupnom broju stanovnika, primjerice Republike Hrvatske, njihov bi se zauzeti glas mogao čuti.

Dr. sc. Damir Šehić / Foto: Ines Grbić

Koji su temeljni principi od kojih polazi moralna teologija i bioetika kada je u pitanju korištenje embrija i fetusa u znanstveno-istraživačke svrhe?

Individualnost svakog ljudskog organizma počiva na jedinstvenosti njegova životnog ciklusa^vi, što je u slučaju cjepiva potpuno zanemareno, a ljudski je embrij/fetus sveden na razinu potrošnje proizvodnog resursa. To može otvoriti i legitimirati novu epohu u kojoj će, ne samo embrij/fetus, nego i čovjek u svim drugim fazama života biti sveden na materijalni organizam koji je čisti resurs za proizvodnju.

Korištenje i manipulacija ljudskim embrijima i fetusima u znanstvenim istraživanjima teško vrijeđa temeljne moralno-etičke kriterije bioetike, princip egzistencijalne jednakosti među ljudskim bićima i princip nedopuštenosti ontološke diskriminacije među ljudskim bićima te pravo svakog ljudskog bića: biti začeto, nošeno i rođeno modo humano.

Jednako tako, važan etički kriterij postupanja s ljudskim bićem uključuje kako se i kadaver ljudskog embrija, voljno pobačenog, mora poštivati s dostojanstvom ljudskog kadavera.^vii

Polemika i javna rasprava završava, čini se, konkretnim pitanjem kojeg ljudi postavljaju sebi i znanstvenim, u ovom slučaju i moralnim vjerskim autoritetima. To je pitanje: „Cjepivo protiv korona virusa – da ili ne?”

Upravo u tome i krije se pogreška koja dovodi do podjele ljudi kojom smo bombardirani na tzv. pravocrtne i antivaksere. Pitanje nije „Cjepivo – da ili ne?”, jer je time preskočeno cijelo poglavlje te je pravo pitanje koje prije toga treba postaviti: „Zašto cjepivo?”.

Poznata je opća praksa uvođenja nekog lijeka ili cjepiva u primjenu koja primarno ispituje i utvrđuje njegovu sigurnost, odnosno korisnost, uporabu i nuspojave. Prije uvođenja cjepiva potrebno je utvrditi temeljne elemente, odnosno bolest bi trebala biti opasna, nelječiva, nespriječiva i učestala.

Pitanje nije „Cjepivo – da ili ne?”, jer je time preskočeno cijelo poglavlje te je pravo pitanje koje prije toga treba postaviti: „Zašto cjepivo?”

Dakle, postoje li potvrde kako je cjepivo nužno za bolest čija je stopa morbiditeta vrlo niska i koja u 80 % zaražene populacije ne razvija nikakve simptome.

Jednako tako, neki su znanstvenici otvoreno postavljali pitanje postoje li znanstvene potvrde o djelotvornosti i sigurnosti cjepiva? Pritom je važno spomenuti stari princip medicinske etike primum non nocere koji zahtjeva najprije ne škoditi, što je u slučaju nedovoljno provjerenog i ispitanog cjepiva ozbiljno ugroženo.

Legitimno je dovesti u pitanje opće inzistiranje na cjepivu, bez znanstvene potvrde o korisnosti i sigurnosti samog cjepiva. Također je potpuno legitimno postaviti pitanje o etičnosti nastanka pojedinih cjepiva te inzistirati na cjepivima koja nisu etički kompromitirana. Jer, u suprotnom, nije neočekivano što cijepljenje protiv SARS-CoV-2 nailazi na tolike otpore u javnosti, osobito ukoliko postane obvezatno.

Cjepivo / Foto: Unsplash

Cijepljenje protiv virusa SARS-CoV-2 još uvijek nije obvezno, no postavlja se pitanje preuzimanja odgovornosti za eventualne nuspojave koje još uvijek nisu dovoljno ispitane? Može li se etička odgovornost prebaciti na institucije poput država i farmaceutskih kompanija ili je odgovornost na pojedincu?

To je iznimno važno pitanje. Uistinu je na površinu izašlo pitanje odgovornosti za posljedice koje potencijalno mogu nastati, jer nuspojave nisu dovoljno istražene. Uzmemo li u obzir kako je prvotna zadaća nacionalnih institucija brinuti o javnom zdravlju, teško je ne primijetiti kako je iz diskursa potpuno nestao pojam javno-zdravstvene etike.

Medicinska etika s načelom pravednog i prikladnog tretmana pojedinca kojemu se ne smije nanijeti namjerna šteta ispuštena je iz vida, umjesto da se prava pojedinca sinergijski potiču u poboljšanju zajedničkog zdravlja.^viii

U tom kontekstu, neobjašnjivo je što se u primjenu uvodi supstancija koja je u odnosu na dosadašnju praksu nastanka i ispitivanja cjepiva nastala enormnom brzinom, a veliki segment njezina učinka je neistražen i neispitan jednostavnim razlogom nedostatka vremena. Načelo medicinske etike u slučaju konfrontacije etičkog interesa i slobode pojedinca i zakonskih javno-zdravstvenih interesa zahtjeva omogućavanje sudjelovanja pojedinaca u javno-zdravstvenim programima, što se u slučaju cijepljenja u znanstvenom diskursu uopće ne spominje.

Isto je i s individualnim informiranim pristankom, pri čemu pojedincu mora biti omogućeno samostalno procjenjivanje koristi i rizika te odlučivanje o vlastitoj dobrobiti. Potonje je i pravno zaštićeno Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine koju je Hrvatska potvrdila 2003.^ix, koja člankom 2. ističe primat ljudskog bića kojim su interesi i dobrobit ljudskog bića nadređeni interesima društva i znanosti.

Mogućnost slobodnog izbora, informiranost, zaštita od diskriminacije i sloboda u izboru moralno prihvatljivog cjepiva pretpostavlja izgradnju povjerenja zdravstvenog sustava i pojedinca.

Odgovornost konačno ipak ostaje na pojedincu, odgovornom građaninu koji je temelj i tkivo demokratskog društva, a u sferi osobnog života odgovornost je na svakoj pojedinoj osobi koja ima moralnu obvezu prema vlastitoj savjesti te moralnim i vjerskim načelima.

Iako prosječni čovjek nema vremena, pored životnih teškoća i recentnih tragedija, zamarati se proučavanjem tolike količine informacija i razlučivati što je doista istina u pitanju cjepiva protiv koronavirusa, duboko osjeća i naslućuje kako nešto nije u moralnom redu

O ljudima se neprekidno govori kao o krdu koje se lako povodi za trendovima i kojim se lako manipulira, što često nije bez utemeljenja, međutim, i ovaj se put pokazuje kako čovjek ima neki unutarnji senzus, što teologija naziva sensus fidelium.

Dakle, iako prosječni čovjek nema vremena, pored životnih teškoća i recentnih tragedija, zamarati se proučavanjem tolike količine informacija i razlučivati koje su autentične, odnosno što je doista istina u pitanju cjepiva protiv koronavirusa, duboko osjeća i naslućuje kako nešto nije u moralnom redu, iako to možda ne uspijeva artikulirati.

Upravo se ovdje očituje antropološka pogreška sustava koji se nameće i koji slobodu čovjeka, i vjernika, duboko podcjenjuje. Moralna savjest čovjeka, odnosno vjernikov odnos s Bogom u njegovim moralnim i duhovnim dimenzijama omogućuje mu taj sensus fidelium koji progovara, pali alarm i pokazuje kako ne može olako pristati uz moralno-etički problematično cjepivo zbog izlike zdravlja kao novog vrhovnog dobra.

Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo, čovjek nema cijenu i odgovoran je za život u čiju obranu je dužan stati jer je svet i nepovrediv – i to je ono što gledamo kako se budi u ljudima. Individualna odgovornost čovjeka za vlastiti život i postupke, ali i za živote svojih bližnjih i izgradnje kulture života naspram sudjelovanja u kulturi smrti, temelj je osobnog i društvenog života u neodvojivoj vezi s istinom, inače društveni suživot postaje izopačen (Evangelium vitae, br. 19.).

___________________________________