Zovem se Paul Chakopar, imam 19 godina i živim u Karamoji.

Odrastao sam s bakom. Majka je tek kasnije došla po nas i zajedno nas odvela u grad Moroto, vjerujući kako će od tada naš život krenuti nabolje. No, život je krenuo drugim putem. Mama se udala za novog muškarca koji je postao naš očuh. Iako su njih dvoje živjeli u boljim uvjetima, nama nije bilo lako.

Moj je otac mamu napustio davno, dok je još bio vojnik.

Krenuo je drugim putem, oženio se drugom ženom i ostavio nas.

Zbog toga smo – moji braća i sestre – ostali živjeti s djedom. Mama je živjela s mužem i dvoje njihove djece, a nas troje – Akewane, Nora i ja – ostali smo kod djeda. Djed nam je dao prostor za spavanje, ali život uz njega nije bio jednostavan…

Djetinjstvo u borbi za preživljavanje

Najveći izazov bila je škola. Nismo imali odjeću, često ni hranu. Zbog toga sam izostajao kako bih našao nešto za jelo i malo novca za braću i sestre. Tada sam bio tek u četvrtom razredu osnovne škole, a brat u trećem.

Shvatio sam kako trebam steći prijatelje – posebno među nastavnicima – i tamo sam pronašao pomoć.

Njihova vrata bila su mi otvorena. Pomagao bih u vrtu, zalijevao biljke, radio sve što je bilo potrebno – a zauzvrat bi nam pomagali s testovima, hranom i dijelom školarine. To malo novca dijelio sam: dio za hranu, dio za bratovljevu školarinu.

Sestra je imala sreće: nevladina udruga platila joj je školovanje. Nama su najveći problemi ostajali hrana i odjeća.

Rad da preživimo

Već u petom razredu počeo sam raditi. Tijekom praznika učitelj me pozvao da zalijevam školski vrt. Naučio sam vrijednost rada. Od ponedjeljka do subote zalijevao sam sadnice.

Kako bismo preživjeli, naučio sam i peći cigle.

To je bilo oko 2017. Ta mi je vještina kasnije pomogla prehraniti obitelj.

Kad bi škola opet počela, barem nešto bismo jeli ondje, a kući bismo odlazili gladni, ali s nadom.

Škola kao svjetlo u mraku

U šestom razredu prijavili su me u PLOE (završni ispit), a ja nisam ni znao da su me upisali. Učitelj je vjerovao u mene jer sam volio učiti i bio sam dobar učenik.

Kod kuće nije bilo vremena za knjige. Tamo se radilo. Jedino mjesto za učenje bila je škola. Često sam učio do pet ujutro, a onda se vraćao na nastavu umoran, ali odlučan.

Ispite sam položio s 24 boda.

To je bio moj prvi veliki uspjeh.

Bolna obiteljska stvarnost

Ali kako dalje? Nitko mi nije mogao platiti školovanje. Djed, mama, očuh – nitko nije mogao pomoći.

Mama i očuh živjeli su teško. Mama je zapala u alkohol i svađe. Više puta su se potukli, a jednom sam je našao polumrtvu – natečenu, razbijena nosa, bez snage. Odveo sam ju u bolnicu. Policija ih je pomirila, ali očuh je kasnije preminuo.

Nakon njegove smrti njegova djeca htjela su ubiti moju mamu, optužujući ju kako ga je otrovala.

Samo jedan njegov sin spasio ju je savjetom da bježi u policiju.

Mama je preživjela, ali tragovi boli ostali su duboki. Na kraju je završila u zatvoru. Ja se brinem o obitelji, redovito ju posjećujem i trudim se pomoći koliko mogu – ipak, ona je moja majka.

Nova nada – misija Gospe Fatimske

Danas živim sa svojom braćom i sestrama: Lomokolom, Akelom, Abrom i Evelyn – najmlađom. Mi smo obitelj. Mi smo jedno. I tada je došla nova nada.

Časne sestre povele su me u misiju Gospe Fatimske – Nawanatau. Tamo sam prvi put osjetio da netko zaista vjeruje u mene.

Rekle su da će me poslati u školu. Daju mi novac koji redovito koristim da kupim hranu za obitelj, svake subote.

U misiji služim, molim, pomažem te se vraćam kući ispunjen, radostan, s nadom.

Neizvjesnost, ali i povjerenje

Djed se vratio u selo. Kuća u kojoj živimo uskoro više neće biti naša. Ne znamo gdje ćemo, ali vjerujemo. Vjerujem kako sve ovo nije uzalud. Sve što se dogodilo, vjerujem da je Bog vidio.

Vjerujem kako nas je vodio, jer je bio uz nas kada nitko nije. I zato ne gubim nadu. Vjerujem da će Bog providjeti. Vjerujem kako je On na našoj strani. Vjerujem da nas neće napustiti.

Jer kada te život slomi – Bog te uči ponovno hodati.

Izvor: Nedjelja.ba