Ne znam pratite li Vi obilježavanje određenih Svjetskih dana?

Primjerice, prošli tjedan obilježavao se Svjetski dan svjesnosti o autizmu. To je Dan kada dijelimo poruke i pokazujemo podršku, ali to je površinski. Jer stvarnost s kojom se djeca i roditelji suočavaju svaki dan izgleda potpuno drugačije.

Simbol su inače plavi baloni i društvenim mrežama dijelile su se fotografije plavih balona.

U jednom periodu života radila sam s djetetom koje ima autizam.

Ja sa svojih 40+, bila sam jedini prijatelj djetetu. Znali su nas gledati i komentirati kako djelujemo kao da smo obje „u spektru“.

Razgovarale smo. Učile jedna o drugoj.

Meni je bilo važno upoznati dijete i da osjeti sigurnost.

Najtužnije mi je bilo slušati ljude koji bi rekli da ne znaju što bi s „takvim djetetom“.

Smatram da je važno sljedeće: Da bi ušao u nečiji svijet – prvo moraš sići sa svog oblaka na kojem si sam sebi najvažniji.

Svako dijete – svaki čovjek – jedinstven je i zaslužuje priliku i poštovanje. Ne etikete. Ne isključivanje.

Svi možemo više – ako želimo. Ako smo spremni učiti i ulagati u odnose. Ali lakše je mahati plavim balonima i ostavljati plava srčeka, dok je stvarnost puno drugačija.

Roditelji djece s autizmom vode svoje bitke svaki dan.

Ne samo zbog izazova koje autizam nosi, nego i zbog društva koje je često kruto, neprilagođeno i bez stvarne podrške.

Najviše boli to što „zdravu djecu“ ne učimo dovoljno – i ne učimo ih ispravno. Ne učimo ih što je autizam. Ne učimo ih razumijevanju. Sutra će ta djeca biti odrasli ljudi. Možda roditelji djeteta s autizmom.

A njihovo znanje će se svoditi na sjećanja: dijete koje je bilo „drugačije“, koje je radilo stvari koje nisu razumjeli – i komentare koje su slušali: „makni se“, „pusti ga“, „bolestan je“.

Foto: Unsplash

Sjećam se knjižnice.

Dijete je htjelo leći na pod. Nisam dopustila – nego smo zajedno sjele. Komentar odrasle osobe bio je „kako je grozno imati takvo dijete“ i što se uopće može s njim. Druga djeca su stajala blizu. Gledala su. Slušala. Učila.

Sjećam se i rođendana u razredu.

Svi su dobili slatkiše – osim tog djeteta.

Komentar je bio da sigurno to neće pojesti i zašto uopće dati slatkiše.

A kako znaš, ako nisi ni ponudio?

Foto: Pixabay

Ili kad dijete želi lizati pod, pa ne možeš reći da nema veze jer ionako ne razumije.

Ne znam što se tu ima više ili manje razumjeti ako znamo da se pod ne liže.

Jer ako je u redu lizati pod – pa hajdemo to svi raditi i poticati svu djecu da tako čine..

Sjećam se i pitanja zašto se uopće truditi oko „takvog djeteta“. Kažu – nema tu pomoći.

Međutim, mene zanima prema kojim kriterijima odlučujemo za koje dijete se vrijedi truditi?

Odnosno za koje dijete „nema smisla“?

Nije problem u onome tko je „drugačiji“.

Problem je u nama – što još nismo naučili biti ljudi na pravi način.

Foto: Pixabay

Nedostatak edukacije, empatije i stvarne podrške ostavlja djecu i roditelje djece s teškoćama – same. Promjena dolazi tek kada počnemo graditi odnose, učiti i uključivati – umjesto promatrati sa strane, i samo komentirati.

Znanje uvijek vodi prema većem razumijevanju i prihvaćanju.

To što ćemo nekoj mami napisati da je „žena, majka, kraljica i lavica“, i da je njezino dijete s autizmom – „anđeo“, ništa koristi od toga.

Ne trebaju nam površne riječi. Ne trebaju nam statusi na društvenim mrežama koji traju jedan dan.

Treba nam prisutnost. Razumijevanje. Djelovanje. Ali svaki dan!

Ne samo u travnju kada obilježavamo Svjetski dan svjesnosti o autizmu.

Svaki put kad biramo razumjeti umjesto osuđivati, uključiti umjesto isključiti i učiti umjesto okretati glavu – mijenjamo svijet jednog djeteta.

Smatram da je to stalni poziv svakom čovjeku – da budemo ruke i srce Božje prisutnosti u životima djece i obitelji koje trebaju ljubav, razumijevanje i podršku.