„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7:45.
Jeste li znali da se u Hrvatskoj 12. svibnja prvi put obilježio Nacionalni dan osoba s tjelesnim invaliditetom? Dan koji bi trebao podsjetiti društvo da osobe s invaliditetom ne trebaju sažaljenje, nego dostojanstvo, podršku, dostupnost i mjesto u zajednici koje im pripada.
Pratila sam tko je od medija i na koji način podržao ovu temu, ali mnogi je nisu ni spomenuli.
Datum nije odabran slučajno jer se 12. svibnja slavi sveti Leopold Bogdan Mandić, svetac koji je i sam živio s teškim tjelesnim ograničenjima.
U Hrvatskoj više od 200 tisuća ljudi živi s težim oblicima invaliditeta. Razumijem da mediji traže priče koje donose klikove i preglede, ali ako ne želimo dati malo prostora ovako važnoj temi, onda smo kao društvo ozbiljno u problemu.
Lako je staviti srce na objavu na društvenim mrežama, ali puno je teže stvarno pomoći. Lako je dijeliti lijepe riječi koje dobro zvuče, ali teže je odvojiti vrijeme i učiniti nešto konkretno.
Čini se kako dobrota danas nije dovoljno „atraktivna“, posebno kada nema pljeska ni publike.
Satima ćemo skrolati i pratiti tuđe živote na ekranima, ali odvojiti trenutak za stvarni život ljudi pored nas često nam nije zanimljivo. Ili ćemo jednostavno reći da nemamo vremena.
Reći će netko kako opet govorim o problemima, ali osobe s invaliditetom nisu problem. To su ljudi koji žive pored nas, a koje najčešće primijetimo tek kada se obilježava neki „njihov dan“. A ponekad ni tada.
Problem su naši pogrešni stavovi i izvrnute vrijednosti, dok mirno ostajemo uljuljani u vlastitu zonu komfora.
Dobrota nije kampanja od jednog dana niti story na društvenim mrežama koji traje 24 sata. Dobrota je način na koji živiš kada nitko ne gleda, kada nema pljeska i kada ne razmišljaš: „Što ja imam od toga?“
Društvo ne čine srca u komentarima. Društvo čine ljudi koji su spremni pomoći. Tu smo da živimo zajedno i budemo podrška jedni drugima.
Zato imamo dvije ruke i možda je baš danas dan da ih konačno koristimo!
Mislim da Boga ne zanima koliko smo objava na društvenim mrežama podijelili i koliko puta smo napisali riječ „podrška“. Međutim, zanima ga jesmo li spremni biti čovjek čovjeku.
I zato, umjesto da ostanemo samo na lijepim riječima, pokušajmo živjeti ono što vjerujemo. Malo više prisutnosti, a malo manje ravnodušnosti. Zapitajmo se koliko nam vjera stvarno živi u djelima, a koliko ostaje samo u riječima i simbolima.