Ima jedna tema koja me baš jako muči, a to je činjenica da nikako ne uspijevamo shvatiti da i riječi i djela imaju svoju težinu – čak i onda kada ih izgovaramo ili činimo preko ekrana, tipkamo.
Danas toliko toga komuniciramo tipkanjem, dijeljenjem, običnim klikom…
I zaista se čini kako nas je taj ekran oslobodio osjećaja odgovornosti.
Zaboravili smo, ili kao da nismo svjesni, da su s druge strane ekrana stvarni ljudi.
Iza svakog profila stoji čovjek. Čovjek koji ima osjećaje i dostojanstvo, svoje neke strahove i nesigurnosti… I zato bismo trebali biti svjesni da ono kako govorimo o drugome – nije bezazleno. Posljedice su stvarne.
Nismo u igrici.
Živimo stvaran život i odgovorni smo za sve što kažemo, podijelimo, lajkamo, podržimo….
Jednom sam to već rekla, ali ponavljat ću uvijek iznova – da odgovornost ne prestaje tamo gdje počinje ekran.
Imamo slobodu odlučiti želimo li biti dio problema ili dio rješenja.
Ne možemo misliti da nešto nije važno zato što smo to napisali, a osoba kojoj smo uputili naše riječi nije fizički pred nama.
Jesmo li se ikada zapitali bismo li na isti način govorili, pisali i postupali kada bismo bili svjesni da Bog vidi sve – ne samo naše riječi nego i srce iz kojega one dolaze?
Naše riječi nisu samo niz slova i nikako nije svejedno što izgovaramo ili pišemo. Imamo slobodu izraziti svoje mišljenje, ali to ne znači da imamo pravo vrijeđati drugoga.