Smatram kako je nešto duboko pogrešno u društvu u kojem roditelji djece s teškoćama i osobe s invaliditetom moraju izlaziti na ulicu kako bi tražili svoja osnovna prava. Nije li tužno da moraju prosvjedovati, upozoravati, objašnjavati, dokazivati i iznova ponavljati da imaju pravo na život dostojan čovjeka?! Kao da njihova svakodnevica već nije dovoljno zahtjevna, pa još moraju nositi i teret borbe s institucijama, sustavom i nerazumijevanjem društva.
Trebamo društvo koje preuzima odgovornost i poštuje svakog člana. Društvo u kojem ljude nećemo nazivati herojima, diviti se njihovoj snazi, borbi i ustrajnosti, dok njihove životne priče koristimo kao inspiraciju, a teškoće kao sadržaj za emotivne objave na društvenim mrežama.
Nije poanta u tome da im se divimo što izdržavaju ono što nitko ne bi trebao izdržavati već budemo društvo koje preuzima odgovornost i poštuje svakog člana.
Roditeljima djece s teškoćama ne treba naše sažaljenje. Treba im sustav koji ih neće ostaviti same. Trebaju im dostupne usluge, podrška i sigurnost. Trebaju moći brinuti o svojoj djeci, a da pritom ne moraju birati između vlastitog zdravlja, egzistencije i potreba svojega djeteta. Osobama s invaliditetom ne trebaju riječi o inkluziji, jednakosti i prihvaćanju. Trebaju im stvarni uvjeti za obrazovanje, rad, samostalnost, sudjelovanje u društvu i život bez prepreka koje im drugi postavljaju.
Ne trebamo ih žaliti. Trebamo ih slušati. I to ne samo onda kada izađu na ulicu, kada njihove priče postanu vijest ili kada nas fotografija njihovih suza na trenutak pogodi.
Nedavno je jedna mama stajala na ulici zajedno s djetetom kako bi ukazala na problem i molila pomoć i rješenje.
Međutim, za ljudska prava ne bi se smjelo moliti na ulici!
Jer ljudska prava nisu milostinja, a mi ih i dalje prisiljavamo da se bore za ono što im pripada.
Zato nije dovoljno reći: „Svaka čast! Divimo se! Kakvi heroji! Ona je žena, majka, kraljica!”
Kakvo smo to društvo ako se divimo ljudima zato što preživljavaju okolnosti koje smo im sami, svojim propustima i nečinjenjem, dodatno otežali?
Vrijeme je da prestanemo slaviti njihovu snagu, a počnemo preuzimati vlastitu odgovornost.
Vrijeme je da napokon prestanemo njihove živote promatrati kao inspirativne priče i počnemo ih promatrati kao stvarne ljudske živote koji zaslužuju jednaka prava, prilike i dostojanstvo.
A sve dok to ne razumijemo i ne počnemo mijenjati, možemo se pogledati u ogledalo i reći: SRAM NAS BILO!
„Život bez filtera“ emisija je autorice Vlatke Bakran Burić koja bilježi male, ali snažne životne trenutke – geste dobrote, ohrabrenja i ljepotu svakodnevnih detalja. Namijenjena je svima koji žele u užurbanom ritmu dana zastati, osluškivati i zahvaljivati. Emitira se na Hrvatskom katoličkom radiju subotom i nedjeljom u 7 sati.