Čini nam se da smo prepušteni igri slijepih sila u svijetu. Patnja je trenutak u kojem toga postajemo svjesni. Trpljenje je stoga križanje na kojem se naša vjera mora opredijeliti: ili priznati da samo Bog vodi naš život ili povjerovati da on gubi kontrolu nad nama i da stoga trebamo uzeti sudbinu u vlastite ruke. O tome kamo smo krenuli na tom križanju ovisi uspješnost i neuspjeh života.
Donosimo tekst pod naslovom „U čijim sam rukama?“ iz knjige prof. Tomislava Ivančića: „Oče“ koja se sastoji od uputa i predložaka za kršćansku meditaciju.
Tekst meditacije:
Zovem se vjernik. Mislim da to i jesam. Vjerujem da postoji svemogući i sveznajući Bog. On je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja. Ni list ne pada na zemlju bez njegova znanja. Ni vlas s glave ne gubimo, a da to on nije dopustio. On se brine za bilje i životinje, za kretanje svemirskih tijela i za tijek podzemnih voda. Ako je on Bog, onda ništa ne postoji niti se događa bez njegova dopuštenja i bez njega. Njegovoj kontroli ništa ne može izbjeći. Sa mnom se može dogoditi samo što on hoće. Kroz slobodu ljudi (ili unatoč toj slobodi) on sve vodi sigurnom cilju.
Taj Bog može biti samo dobar. Ni sjene zla ne može biti u njemu. On nikada ne može zaželjeti da ja stradam bilo u ovom životu bilo iza smrti. Stradati mogu samo ako svjesno odbacujem njegovu spasiteljsku ruku. Dokle god vjerujem da je on dobar i da je on svemoguć, moj život ne može promašiti cilj i moje želje ne mogu ostati ne ispunjene.
Moje mrmljanje u patnji, prostest i žaljenje kad ne ide kako bih ja htio, otpor i plač kad me snađe nevolja, grijeh i tjeskoba, šutnja puna prijekora prema nebu kad me napusti prijatelj i uhvati strah da će me ostaviti osoba koja je bila polovica moje duše i drugi moj „ja“ – sve su to znakovi da ne vjerujem dokraja u svemogućeg i dobrog Boga. Bol otkriva moju nevjeru.
Patnja je tu da mi otkrije pravo lice Boga. On je izbavitelj moj. On me u dlanove urezao, imenom me prozvao, dozvao u život, izabrao me da mu budem blizu (usp. Iz 49, 16; 43, 4).
Meni se ništa ne može dogoditi. Kroz prividne gubitke on me vodi k stvarnom ispunjenju svih mojih želja. On želi da se potpuno oslonim na njega. Svaka bol je povlašteni trenutak Božje blizine.