Krešimir Šimić, profesor kroatistike s Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, posvjedočio je o svojem putu upoznavanja Božje riječi s 17 godina, svakodnevnog traženja i čitanja Svetog pisma do današnjeg poslanja evangelizatora i katehizatora, u emisiji „Zašto vjerujem“ u subotu 10. listopada.
Kako je današnji profesor kroatistike počeo čitati Bibliju?
Bibliju doživljavam kao živu Božju riječ od trenutka svog obraćenja.
Dakle, ja sam osoba koja nije uvijek išla u crkvu, u svojoj mladosti sam doživio jedno obraćenje. Otad sam krenuo u crkvu i istodobno tim obraćenje te mirnim doživljajem Božje blizine se u meni pojavila rodila jedna izuzetna glad za Svetim pismom.
Od tada, a to ima već ima dosta godina, svakodnevno čitam Sveto pismo.
Nisam išao u crkvu, ali sa 17 godina sam doživio nešto što tada nisam shvatio.
Dakle, ja nisam znao molitvu Očenaš, ali iskustvo koje ja isprva nisam mogao razumjeti je urodilo plodom da sam odmah toga dana krenuo u crkvu.
U jednom manjem mjestu nadomak Osijeka sam tada bio ušao sam u crkvu, gledao raspelo i pitao se:
Tko si ti, Isuse, što je to da me toliko privuklo?
Nisam imao Bibliju pa sam je posudio sam od susjeda i čitao sam satima, svaki dan, nije prestala ta želja i žeđ za neiscrpnom riječi Božjom.
Biblija je zapravo i izuzetna zbirka književnih tekstova.
Biblija / Foto: Pixabay
Što znači vjerovati?
Vjera je nešto što je temeljni dinamizam čovjeka i mislim da je primjerenije koristiti glagolsku imenicu: vjerovanje.
U vjerovanju je stvarno riječ o dinamizmu koji nije samo jedna sposobnost čovjeka uz nekakve druge poput umske, razumske ili slično, nego je vjerovanje doista temeljni dinamizam osobe.
Mogućnost vjerovati nije prihvaćanje određenih dogmi, nije prihvaćanje Creda (Vjerovanja), nije deklamiranja creda ego nešto što nastaje kao reakcija na Riječ koja nas izvana pogađa.
Vjerovanje kao čin ljudske osobe dolazi tek kada se čuje Riječ.
Ono je odgovor na tu riječ i jedino što može hraniti moju vjernički život jest Božja riječ.
Vjera je čin hrabrosti
„Vjera je čin hrabrosti, hrabrih ljudi, jer uvijek možeš biti iznevjeren prije nego dobro upoznaš drugu osobu. Najprije se moraš se otvoriti, ali kod Isusa ne treba dugo čekati.“
Mislim da se trebamo sačuvati od toga da svodimo Boga na svoju mjeru.
Nekad je život muka, patnja, nerazumijevanje, a vjera je čin hrabrosti.
Mislim da je kukavištvo suprotno od vjere, vjera doista jamči hrabrost, jer je vjera odgovor na Božju riječ koja kaže čovjeku: Volim te, ali kako ćeš saznati istinitost tih riječi?
Jedino tako da se potpuno otvoriš.
Naše ljudsko iskustvo je da možemo biti iznevjereni, da te riječi mogu biti lažne i da se tada događaju zapravo najdublje boli.
Zato je čin vjere doista i čin hrabrosti. Kako se ta dinamika ljubavi događa nije svodivo samo na neka iskustva.
Dakle, pustimo Bogu da bude Bog. Ono što je od nas se traži jest da odgovorimo na tu Božju riječ: Volim te, a to je čin hrabrosti.
Svjedočanstvo Krešimira Šimića u cijelosti poslušajte na platformi HKR+.