Budi dio naše mreže

Autor knjige 'Preživio sam Ovčaru i Vukovar': "Isus me je natjerao da vjerujem u Njega"

„Neću nikad zaboraviti. Bio je 15 metara od mene.” I Vilim Karlović, branitelj Vukovara, prije pucnja je zavapio: Bože, pa ja pucam u čovjeka! Nije u tom trenutku bio niti neprijatelj, a kamoli četnik ili netko koga sam mrzio. Ja osobno nisam ni želio taj rat - naglašava - želio sam neki drugi način života, ali to sada treba predati Bogu da se naše savjesti umire. HKM-u je ovaj hrvatski branitelj posvjedočio i o četnicima koji su ga spasili upravo od četnika što zaista nama u Hrvatskoj zvuči nevjerojatno i neistinito. Čak je i svjedočio na beogradskom sudu u njihovu korist.

/ Ante Novak

„Iz osobnog iskustva i iz razgovora s drugim hrvatskim braniteljima, mojim prijateljima, svojom subraćom u vjeri – mogu reći – svi smo se nosili i borili s tim, tražili odgovore po pitanju ‘ubiti čovjeka’. Većina nas – i u mojoj Prvoj gardijskoj brigadi ‘Tigrovima’ – kršćanski smo odgajani, prošli smo sakramentalni dio života tako da smo se svi borili s time. Meni je to u jednom trenutku bilo vrlo konfuzno. Govorio sam: ‘Bože nosim križ, imam krunicu, pouzdajem se u Tebe.’

No, u Vukovaru je bilo vrlo teško ratište, nije se moglo ne pucati po neprijatelju, otkriva hrvatski branitelj Vilim Karlović, jedan od rijetkih koji je preživio pad Vukovara i pokolj na Ovčari i Veleprometu.

„Neću nikad zaboraviti”, prisjeća se svog prvog susret s neprijateljskim vojnikom u takvoj situaciji. „Bio je 15 metara od mene. Ušao je u jednu kuću.” I Karlović je prije svog pucnja zavapio: „Bože, pa ja pucam u čovjeka! Nije u tom trenutku bio niti neprijatelj, a kamoli četnik ili netko koga sam mrzio”, otkrio je HKR-ov sugovornik u emisiji ‘Zašto vjerujem’.

U njemu ostaje jedna trajna borba, ali isto tako treba biti svjestan realnosti u kojo jesu bili hrvatski branitelji. „Nismo nikog napadali. Ja osobno nisam ni želio taj rat” – naglašava – „želio sam neki drugi način života, ali to treba sada predati Bogu da se naše savjesti umire”.

Govorio je Vilim Karlović i o ovom našem zemaljskom životu kao tek jednom koraku na putu prema onome što nam u Vječnosti priprema dobri Bog. Ovdje nam malo odškrinjava vrata uvida u Svoju stvarnost. To čini i uz pomoć svoje Majke, Blažene Djevice Marije, ali i preko svojih – uredništvo ih naziva – ‘Gospodnjih sms-ovima’, prikrivenih znakova da je Bog tu s nama te da nas ne ostavlja već, ako mu se otvaramo, On otkriva putokaze kamo i kako do Neba.

Stoga, nametnulo se u ovome razgovoru – emitiranom uoči 18. studenoga, tužne i bolne obljetnice pada Grada Heroja – pitanje: Kada ste se prvi put uvjerili, ne u snagu već, u moć molitve?

Odgovorio je: „Opet ću se vratiti na Vukovar. Kao dijete odgajan sam kršćanski, osobito zahvaljujući svojoj pokojnoj baki Kati, te sam u jednom razdoblju svoga života razmišljao čak i o svećeničkom pozivu. Međutim, najsnažniji trenutak u kojemu sam to osjetio bilo je ipak nakon preživljavanja pokolja na Ovčari.”

Među rijetkima su mu četnici poštedjeli – doslovno čudom – život o čemu piše i u svojoj knjizi ‘Preživio sam Vukovar i Ovčaru’ koja je izišla u 5. izdanju. Predstavlja je širom svijeta i svjedoči u toj prilici svoju snažnu vjeru u Isusa Krista čime je svaka stranica njegove knjige prožeta. Što se tada zapravo dogodilo?

U tome trenutku pred smaknuće više nije molio za svoj ovozemaljski život. Boravio je u kući zajedno sa četnicima koji su ga već teško izrezali, spalili, obećali su mu klanje, prije toga silovanje, no kada su ga podigli s poda i krenuli izvršiti taj završni čin, Vilim je iz svega glasa među njih dvadesetak zavapio: ‘Isuse Kriste, Sine Božji, oprosti mi moje grijehe, pomozi mi da izdržim muke kao što si ih Ti izdržao, primi moju dušu.’

Baš sam – priznaje Vilim – vapio iz sveg glasa i prvo malo čudo koje se dogodilo bilo je da su svi oni onako pijani, a čitavo su vrijeme još i vrištali od tog zadovoljstva što me muče, naglo ušutjeli. Čuli su svaku riječ moga predanja Isusu, a drugo, još veće čudo, odjedanput odnekud u tu kuću upadaju druga dvojica baš četnika i bore se oružjem za moj život, po cijenu svog života, i spašavaju me od svojih četnika. U životu sam imao puno trenutaka o kojima bih mogao tako govoriti, ali ovo je bio baš jedan specifičan, težak i ekstreman trenutak, kaže sugovornik HKM-ovog HKR-a.

Zadnjih godina ovaj otac šestero sinova sa svojom suprugom slično proživljava kroz bolest Trpimira, četvrtog po redu dins, koji je kao petnaestogodišnjak dobio leukemiju, svjedoči dalje Karlović te zaključuje ovaj dio: „Tu su se isto tolike čudesne stvari dogodile da se jednostavno moram našaliti riječima kako je mene Bog natjerao da vjerujem u Njega. Nisam imao izbora. Svojom ljubavlju i Svojim stalnim dokazivanjem Sebe, preda mnom, natjerao me da ga volim, ljubim i vjerujem u Njega, bez obzira na sve slabosti koje nosim u sebi”, poručuje.

Zašto vjeruje Vilim Karlović? – pitanje koje se, dakako, nije moglo izbjeći. I tu je rekao da ga je Bog natjerao: „Kao da mi je rekao: ‘Pa ti, čovječe, ne možeš nego vjerovati u Mene.’ Toliko se očitovao, toliko se dokazivao, toliko se stalno borio sa mnom, osobito davajući mi Svoju ljubav, tako da nemam druge nego vjerovati u Njega. Naravno, vjerujem zato što mi je s Njime život i lakši. Priznajem tu sebičnost. Trebam Boga”, ističe i u istome tonu nastavlja: Dobro mi je uz Njega. Ovdje nije poanta u materijalnom, nego kad mi je teško odem u sobu, uzmem Bibliju i ja sam sa svojim Bogom. I u Bibliji uvijek nađem baš sve što mi treba.

Kada se konačno vratio Bogu, a ne obratio – kako precizira radije – 2008. godine, nakon lutanja, Vilim je mislio da on traži Boga, ali je spoznao u biti, obrnuto, koliko Bog traži njega, koliko mu se nudi i da je neprestano bliz, te koliko HKM-ovog sugovornika ‘ne pušta na miru’.

„To sve bi bio sažetak mog odgovora mog zašto vjerujem. Isus je tako jedan dobar Prijatelj u kojeg imam povjerenja”, prepričao nam je, a sve puno šire i detaljnije u svojoj knjizi o svome nevjerojatnom iskustvu preživljavanja pada Vukovara i pokolja na Ovčari i u Veleprometu.

Tako i o dvojici maloprije spomenutih četnika koji su ga spasili od četnika što zaista nama u Hrvatskoj zvuči nevjerojatno i neistinito. Ali ovaj branitelj Vukovara iz Prve gardijske tvrdi: Bili su to istinski vjernici pravoslavci i držali su do vojničke časti. Svjedočio je u njihovu korist na suđenju u Beogradu. Bio je više dana gost njihovih obitelji, a pronašao je i druge Hrvate kojima su branili i spasili život u Vukovaru.

No, podmuklo politiziranje i preoblikovanje povijesti pokušava i u Srbiji laganjem iskonstruirati da su za vukovarske patnje, nakon pada Grada, krivi isključivo četnici iako sam Vilim Karlović tvrdi da tamo ništa nije išlo i prošlo bez kontrole, dozvole i dirigiranja JNA koja je sve vrlo detaljno organizirala 18. studenoga 1991. počevši od svoga vrha, nadolje, do egzekutora. Snimka razgovora je na donjem linku:

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja