Budi dio naše mreže

Zanimljiva razmjena mišljenja iz 1998. i 1999. o liturgijskim reformama Drugog vatikanskog sabora između o. Matiasa Augéa, profesora liturgike u Rimu, bivšeg savjetnika Kongregacije za bogoslužje, i tadašnjeg prefekta kongregacije kardinala Josepha Ratzingera, pokazuje pravi primjer dijaloga i uzajamnog poštovanja.

/ mbl

Pismo oca Matiasa Augéa kardinalu Josephu Ratzingeru

Rim, 16. studenog 1998.

Najčasnija Eminencijo,

Molim vas da me ispričate što se usuđujem napisati ovo pismo.

Činim to u poniznoj jednostavnosti, a ujedno s velikom iskrenošću.

Profesor sam liturgike na Papinskom liturgijskom institutu sv. Anzelma i na Teološkom fakultetu Papinskog lateranskog sabora, kao i konzultant Kongregacije za bogoslužje. Pročitao sam prijepis konferencije koju ste održali prije nekog vremena povodom „Deset godina od motuproprija Ecclesia Dei“ („Dix ans du Motu Proprio Ecclesia Dei“). Moram priznati da me njezin sadržaj duboko zbunio.

Posebno me se dojmio odgovor koji ste dali na prigovore onih koji ne odobravaju „privrženost staroj liturgiji“.

Upravo na tome bih se želio malo zaustaviti u ovom pismu Vama.

Optužba za neposluh Drugom vatikanskom saboru pobija se tvrdnjom da sam sabor nije reformirao liturgijske knjige, nego je samo naredio da se one revidiraju. To je dovoljno istinito i tvrdnja se ne može osporiti.

Međutim, želim skrenuti vašu pozornost na činjenicu da čak ni Tridentski sabor nije reformirao liturgijske knjige, jer se bavio samo vrlo općim načelima. Da bi proveo reformu kao takvu, sabor je zamolio Papu da to učini, a Pio V. i njegovi nasljednici proveli su je na najodaniji način.

Stoga ne mogu razumjeti kako načela Drugog vatikanskog sabora o reformi mise, predstavljena u Sacrosanctum Concilium, br. 47 – 58 (dakle, ne samo u br. 34 – 36 kako ih je navela Vaša Eminencija), mogu biti u skladu s ponovnim uvođenjem tzv. tridentinske mise.

S druge strane, ako uzmemo u obzir tvrdnju kardinala Newmana koju ste spomenuli, naime da Crkva nikada nije ukinula ili zabranila „ortodoksne liturgijske oblike“, onda se pitam jesu li, primjerice, divne promjene koje je uveo Pio X. u Rimski psaltir (Brevijar – CAP), i Pio XII. u (obrede za) Veliki tjedan ukinule stare tridentske redove ili ne.

Spomenuto načelo moglo bi neke navesti na pomisao – primjerice, u Španjolskoj – da je dopušteno slaviti stari španjolski obred – vizigotski, (koji je) ortodoksan, i vratiti ga na njegovo mjesto nakon Drugog vatikanskog sabora. Reći da je tridentinski obred nešto drugačije od obreda Drugog vatikanskog koncila ne čini mi se točnim: rekao bih da je to suprotno pojmu onoga što se ovdje podrazumijeva pod obredom.

Stoga su tridentinski obred i sadašnji jedan te isti obred: rimski obred, u dvije različite faze svoje povijesti.

Drugi prigovor bio je da će povratak staroj liturgiji vjerojatno narušiti jedinstvo Crkve.

Foto: Canva

Na taj prigovor odgovarate razlikovanjem teološke i praktične strane problema.

Mogu podijeliti mnoga vaša razmatranja u tom pogledu, osim nekih koja nisu povijesno održiva, kao, primjerice, tvrdnju da su do Tridentskog sabora postojali mozarapski obredi (Toledo i druga mjesta), koji su potom ukinuti. Mozarapski obred je zapravo ukinuo već Grgur VII., s izuzetkom Toleda, gdje je još uvijek na snazi. Ambrozijanski obred, s druge strane, nikada nije ukinut.

Stoga ne mogu razumjeti zašto je zaboravljeno ono što Pavao VI. kaže u Apostolskoj konstituciji od 3. travnja 1969., kojom je proglasio novi misal, naime:

„…nadamo se da će ga [novi misal] vjernici prigrliti kao pripomoć koja će posvjedočiti i utvrditi uzajamno jedinstvo sviju; njegovom će se pomoću usred tolike raznolikosti jezika uzdizati k nebeskom Ocu (…) jedno te ista molitva svih, mirisnija od svakog tamjana.“

Pavao VI. želio je da novi misal bude izraz jedinstva Crkve.

Zatim zaključno dodaje: „Hoćemo pak da ove Naše odredbe i propisi sada i ubuduće budu i ostanu valjani i djelotvorni, ukoliko je potrebno i bez obzira na apostolske konstitucije i odredbe naših predšasnika, kao i na ostale propise, pa i one koje bi ovdje valjalo i posebno spomenuti i opozvati.“

Znam suptilne razlike koje prave neki pravni stručnjaci ili se smatraju takvima.

Međutim, vjerujem da su to samo „suptilnosti“ koje ne zaslužuju mnogo pažnje. Moglo bi se navesti nekoliko dokumenata koji jasno pokazuju namjeru Pavla VI. u tom pogledu. Mogu se samo sjetiti pisma od 11. listopada 1975. koje je kardinal J. Villot napisao mons. Coffyju, predsjedniku Francuske biskupske komisije za liturgiju i sakramente (Državno tajništvo, br. 287608), u kojem je, među ostalim, napisao:

„Konstitucijom Missale Romanum, Papa propisuje, kao što znate, da novi misal treba zamijeniti stari, unatoč apostolskim konstitucijama i uredbama njegovih prethodnika, što posljedično uključuje sve odredbe iz Konstitucije Quo primum i koje bi dopustile očuvanje starog misala […] Ukratko, kao što je spomenuto u Konstituciji Missale Romanum, katolici rimskog obreda trebaju tražiti znakove i instrument međusobnog jedinstva svih…“

Vaša Eminencijo, dopustite mi da kažem da se, kao profesor liturgike, nalazim u poziciji da podučavam činjenice koje mi se čine drugačijima od onih koje ste iznijeli na spomenutoj konferenciji.

I vjerujem da moram nastaviti ovim putom poslušnosti Papinskom učiteljstvu.

Također žalim zbog ekscesa s kojima su neki ljudi nakon sabora slavili i još uvijek slave reformiranu liturgiju. Ali ne mogu razumjeti zašto neki ugledni kardinali, ne samo vi, smatraju prikladnim dovesti u pitanje reformu koju je, uostalom, odobrio papa Pavao VI. i sve više otvarati vrata korištenju starog misala Pija V.

S poniznošću, ali i s apostolskom iskrenošću, osjećam potrebu izraziti svoje protivljenje takvom pogledu. Radije otvoreno kažem ono što mnogi liturgičari i neliturgičari, osjećajući se poslušnim sinovima Crkve, govore jedni drugima u hodnicima rimskih sveučilišta.

Vaš najodaniji u Kristu,
Matias Augé, CMF

Foto: Canva

Odgovor kardinala Josepha Ratzingera Matiasu Augéu

18. veljače 1999.

Časni Oče,

Pažljivo sam pročitao Vaše pismo od 16. studenoga, u kojem izražavate neke kritike u vezi s konferencijom koju sam održao 24. listopada 1998., povodom 10. obljetnice objavljivanja motuproprija „Ecclesia Dei“.

Razumijem da ne dijelite moja mišljenja o liturgijskoj reformi, načinu na koji je provedena i krizi koja proizlazi iz nekih tendencija skrivenih u njoj, poput desakralizacije.

Međutim, čini mi se da vaša kritika ne uzima u obzir dvije točke:

Prva je da je papa Ivan Pavao II., oprostom iz 1984., pod određenim uvjetima, odobrio korištenje liturgije koja je prethodila Pavlovoj reformi; nakon toga je isti papa 1988. objavio motuproprij „Ecclesia Dei“, izražavajući želju da ugodi vjernicima koji su vezani za određene oblike ranije latinske liturgije; a nadalje traži od biskupa da „širokom i velikodušnom primjenom“ dopuste korištenje liturgijskih knjiga iz 1962.

Druga je da znatan broj katoličkih vjernika, posebno onih francuske, engleske i njemačke nacionalnosti i jezika, ostaje snažno vezan za staru liturgiju, a Papa ne namjerava ponoviti ono što se dogodilo 1970. kada je nova liturgija nametnuta na izuzetno nagli način, s prijelaznim vremenom od samo šest mjeseci, dok je prestižni Liturgijski institut u Trieru, zapravo, za takav pothvat, koji se živo dotiče srži vjere, s pravom predložio prijelazno vrijeme od deset godina, ako se ne varam.

Dakle, ove dvije točke, naime autoritet Vrhovnog Svećenika i njegova pastoralna i poštovana briga za vjernike tradicionaliste, moraju biti uzeti u obzir.

Foto: Canva

Dopustite mi, stoga, uzeti slobodu da dodam neke odgovore na vašu kritiku mog govora.

1. Što se tiče Tridentskog sabora, nikada nisam rekao da je trebao reformirati liturgijske knjige; naprotiv, uvijek sam naglašavao da posttridentska reforma, smještajući se u kontinuitet liturgijske povijesti, nije željela ukinuti ostale latinske pravovjerne liturgije (koje su postojale više od 200 godina); niti je željela nametnuti liturgijsku uniformnost.

Kad sam rekao da čak i vjernici koji koriste oprost iz 1984. moraju slijediti odluke sabora, htio sam pokazati da su temeljne odluke Drugog vatikanskog sabora točka susreta svih liturgijskih kretanja i stoga su ujedno most pomirenja u području liturgike. Prisutna publika je moje riječi zapravo shvatila kao poziv na otvaranje saboru, liturgijskoj reformi. Vjerujem da bi oni koji brane nužnost i vrijednost reforme trebali biti potpuno suglasni s ovim načinom približavanja tradicionalista saboru.

2. Citat kardinala Newmana znači da autoritet Crkve nikada u svojoj povijesti nije pravnim mandatom ukinuo pravovjernu liturgiju. Međutim, istina je da liturgija koja nestaje pripada povijesnim vremenima, a ne sadašnjosti.

3. Ne želim ulaziti u sve detalje Vašeg pisma, čak i kad ne bih imao poteškoća odgovoriti na Vaše različite kritike protiv mojih argumenata. Međutim, želim komentirati ono što se tiče jedinstva rimskog obreda.

To jedinstvo ne ugrožavaju male zajednice koje koriste oprost, koje se često tretiraju kao gubavci, kao ljudi koji čine nešto nepristojno, čak i nemoralno.

Ne, jedinstvo rimskog obreda ugrožava divlja kreativnost, koju često potiču liturgičari (u Njemačkoj, primjerice, postoji propaganda za projekt Misal 2000., koja podrazumijeva da je misal Pavla VI. već zastario).

Ponavljam ono što je rečeno u mom govoru: razlika između misala iz 1962. i mise koja se vjerno slavi prema misalu Pavla VI. mnogo je manja od razlike između različitih, takozvanih „kreativnih“ primjena misala Pavla VI. U ovoj situaciji, prisutnost ranijeg misala može postati bedem protiv brojnih promjena liturgije i tako djelovati kao podrška autentičnoj reformi.

Protiviti se oprostu iz 1984. (1988.) u ime jedinstva rimskog obreda, po mom iskustvu je stav dalek od stvarnosti. Osim toga, žao mi je što u mom govoru niste shvatili poziv „tradicionalistima“ da budu otvoreni prema saboru i da se s njim pomire u nadi da će se jednog dana prevladati raskol između dvaju misala.

Međutim, zahvaljujem vam za hrabrost, koja mi je pružila priliku da iskreno razgovaram o stvarnosti koja nam je obojici pri srcu.

Sa zahvalnošću za rad koji obavljate u obrazovanju budućih svećenika, pozdravljam vas,

Tvoj u Kristu,
✠ Joseph kardinal Ratzinger

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja