„Svaki je dan uvijek iznova dan moga svećeničkoga ređenja u smislu da svakoga dana uvijek iznova moram odlučiti da želim biti svećenik, da želim ponovno cijeloga sebe dati Bogu, da želim tu službu koja mi je povjerena do kraja ostvariti onako kako Bog to želi. Treba svakoga dana iznova donositi tu odluku koju sam izrekao na ređenju i posvijestiti si ju“, istaknuo je preč. Marko Đurin.
Lijepo mi je u svećeništvu i zadovoljan sam putem koji sam odabrao, posvjedočio je u emisiji Hrvatskoga katoličkog radija „Od Krista pozvani“ rektor hrvatske crkve sv. Jeronima i Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu preč. Marko Đurin. Preč. Đurin u razgovoru je istaknuo da su crkva i Zavod mjesto susreta i molitve hrvatskih hodočasnika u Vječnomu Gradu. Osvrnuo se i na povijesne ustanove koje su prethodile Zavodu, kao i na bogatu povijest Hrvata u Rimu. Otkrio je, uz ostalo, što je pogodovalo rađanju duhovnih zvanja u njegovoj obitelji koja je darovala Crkvi dvojicu svećenika te kako je, još u djetinjstvu, polako počeo otkrivati svoj svećenički poziv.
Iskra poziva rodila se već u ranom djetinjstvu
Preč. Đurin prvo je od dvoje djece koje je njegova obitelj darovala Crkvi. Odrastao je u Župi Kraljice svete krunice u Varaždinskoj biskupiji, koja je poznata po duhovnim zvanjima. „Mogu reći da sam izrastao u pitomom kraju. Ljudi su dobri i vedri. Izrastao sam u okružju koje me je prirodno vezalo za Crkvu i župu. Moja obitelj je vjernička, kršćanska. Kada se sve to skupa spoji, čini mi se da je normalno da sam tako odrastao i poželio biti svećenik. Bio sam blizak Crkvi još kao dijete, ministrirao sam. Crkva mi je, možemo to tako reći, bila drugi dom gdje sam se uvijek osjećao kao kod kuće. Osjećao sam da je to mjesto gdje želim biti i gdje želim provesti najveći dio svoga života. Iz naše obitelji izraslo je i drugo svećeničko zvanje moga brata Josipa“, rekao je preč. Đurin te dodao da je želja za svećeništvom sazrijevala u njemu godinama.
Njegov je poziv, istaknuo je, pomalo rastao i sazrijevao tijekom školovanja. „Sazrijevao je kroz blizinu svećenika, blizinu župe, kroz gotovo stalno boravljenje uz Crkvu. Ta želja je rasla i kada sam trebao odlučiti gdje dalje nakon osnovne škole, izrazio sam želju da bih volio krenuti putem svećeništva“, rekao je te dodao da je otišao u Međubiskupijsko sjemenište na zagrebačkoj Šalati. To mu je razdoblje, kako je istaknuo, bilo doista lijepo razdoblje života.
Zajedničko odrastanje me izgradilo i pomoglo u daljnjem životu
„Te godine, kada sam ja došao u sjemenište, bilo nas je više od 60 dječaka. Došli smo sa zajedničkom idejom da želimo biti svećenici. Jasno, to su želje koje nisu bile do kraja pročišćene, ali ta prvotna želja da postanemo svećenici spojila nas je ondje. Bilo je to lijepo iskustvo zajedništva i druženje. Škola, tj. klasična gimnazija, bila je dosta zahtjevna s programom i učenjem klasičnih jezika. Škola nije bila jednostavna, ali Bogu hvala nisam nikada imao problema. Zajedničko odrastanje me izgradilo i mnogo mi je pomoglo u daljnjem životu“, naglasio je.
Život na bogosloviji – vrijeme sazrijevanja i odrastanja u vjeri
Nakon četiri godine srednje škole, opet je trebalo donijeti novu odluku i otići na fakultet i bogosloviju. „Nisam razmišljao o nekim drugim smjerovima, nego je odluka prirodno išla u tom smjeru. Tada sam preselio na Kaptol na bogosloviju. U tome razdoblju poziv je, od dječjeg ideala, trebao postati konkretan životni izbor, konkretan odgovor na pravo zvanje koje Bog upućuje. Vrijeme bogoslovije prošlo je u ozbiljnom prihvaćanju svega onoga što želim biti kroz život i u pretvaranju vjere, koja je bila pomalo tradicionalna, u živu vjeru i živi odnos s Isusom. Bilo je to vrijeme sazrijevanja i odrastanja u vjeri, ali i prihvaćanja svoga života i vjere kao osobnog odnosa s Bogom koji mora biti temelj za sve ono što svećenik jest“, istaknuo je preč. Đurin.
Dodao je da se s radošću sjeća trenutka đakonskog i svećeničkog ređenja. „Trenutak ređenja je sigurno najvažniji trenutak u tvom životu jer znaš da si donio konačnu odluku i da više nema natrag. To je definitivna odluka koja usmjerava tvoj život. Vjerujem da se svatko od nas, koji ozbiljno gledamo na život, kad se nalazi pred takvom odlukom, pa vjerujem i ljudi kada stupaju u brak, nađu u sličnoj situaciji. U tome trenutku si svjestan da je to nešto važno, veliko i temeljno u tvome životu. S tim stavom sam pristupio prvo đakonskom pa onda i svećenikom ređenju“, istaknuo je.
Dodao je i da je ređenju pristupio i s određenom dozom strahom. „Bila su prisutna mnoga pitanja. Jesam li dostojan? Hoću li ja to moći? Je li moguće ostati vjeran cijeli život? Hoću li biti dobar svećenik? Hoću li iznevjeriti? Sve su to pitanja koja se rađaju u tebi. S druge strane, pristupaš tomu u slobodi i s potpunim povjerenjem u Boga da On zna kakav si i zašto je baš tebe izabrao. Znaš da će On biti s tobom. S tom sam se mišlju predao i išao na ređenje“, rekao je te dodao da mu je lijepo u svećeništvu te da je zadovoljan putem koji je odabrao.
Svećeništvo je zahtjevno i teško, ali i donosi puno radosti
„Svaki je dan uvijek iznova dan moga svećeničkoga ređenja u smislu da svakoga dana uvijek iznova moram odlučiti da želim biti svećenik, da želim ponovno cijeloga sebe dati Bogu, da želim tu službu koja mi je povjerena do kraja ostvariti onako kako Bog to želi. Treba svakoga dana iznova donositi tu odluku koju sam izrekao na ređenju i posvijestiti si ju“, rekao je te istaknuo da je jako brzo prošlo 15 godina otkako je zaređen za svećenika.
Bog preko tebe, takav kakav jesi, djeluje
Preč. Đurin dodao je da se na sadašnjoj službi rektora Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima želi potpuno dati ljudima kojima je poslan – svećenicima, osoblju koje djeluje u Zavodu, hrvatskim studentima u Rimu, ali i svima koji u Zavod dolaze kao hodočasnici. „Potrebno je puno vremena, strpljenja, mudrosti, razboritosti i žrtve. Često se trebamo žrtvovati i maknuti po strani neke svoje interese da bi neka stvar uspjela. Treba prihvatiti ono što je trenutno konkretna situacija. Svećeništvo je zahtjevno i teško, treba puno odricanja i žrtve, ali i donosi puno radosti, puno toga lijepoga što te ispunjava iznutra. Ono što jesi i što daješ drugima ti se uvijek na neki način vrati i Bog preko tebe, takav kakav jesi, djeluje i na taj način Crkva ide naprijed“, naglasio je preč. Đurin.
Slobodnoga vremena, istaknuo je preč. Đurin, nema mnogo, „Služba je takva da ti ispunjava cijeli dan. Svećenik je uvijek svećenik i nikada nije na odmoru od svoga svećeništva. Uvijek si svećenik u svemu što činiš i što radiš. Dobro je ponekad naći vrijeme za sebe, znati se povući u molitvu, tišinu i razmatranje“, rekao je, među ostalim, preč. Đurin.
Hrvati su u Rimu više od pola tisućljeća
„Hrvatska crkva sv. Jeronima i Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu su institucije kojima se ponosimo, a koje imaju bogatu i duboku povijest koja seže u 15. stoljeće, točnije u 1453. otkako smo prisutni na mjestu gdje se sada nalazimo“, rekao je te dodao da su Hrvati bili prisutni u Rimu i Vatikanu i prije toga.
Crkva i Zavod svjedoče o svemu što su Hrvati u Rimu činili kroz povijest
„Povijest svjedoči o tome da smo mi, kao hrvatski narod, imali ustanove koje su bile usko vezane, a vezane su i danas, za središnje urede Svete Stolice, središte Katoličke Crkve i svetoga oca. Tu smo nastojali kroz povijest, onako kako smo mogli i kako su nam to povijesne okolnosti dozvoljavale, raditi i živjeti. Tijekom povijesti u Rimu je djelovala bratovština koja se bavila karitativnim djelovanjem te pomagala Hrvatima koji su živjeli u Rimu, ali i onima koji su kao hodočasnici dolazili u Rim. Upravo je s tom svrhom nastala i crkva koja je pokušavala okupljati one koji su bili u Rimu“, istaknuo je preč. Đurin te dodao da su se aktivnosti polako širile što je potaknulo i razvoj drugih ustanova.
„Veliko je bogatstvo da smo cijeli niz godina i stoljeća ostali, ali i opstali ovdje, a o svemu što su Hrvati u Rimu činili danas svjedoče hrvatska crkva i Zavod. Kada su došli na lokaciju gdje se crkva danas nalazi, na tome je mjestu bila stara crkva. Bila je malena i trošna. Bilo ju je potrebno urediti. Uredili smo ju i posvetili sv. Jeronimu te je služila za potrebe hrvatske zajednice i za Bratovštinu sv. Jeronima“, pojasnio je rektor Đurin. Veliku važnost za crkvu i Zavod sv. Jeronima imao je papa Siksto V. koji je imao hrvatske korijene. On je, pojasnio je preč. Đurin, postao papom 1585. te je bio pet godina u toj službi. Posvetio se obnovi Rima te je, među ostalim, odlučio da na mjestu današnje crkve treba sagraditi ljepšu i veću crkvu posvećenu sv. Jeronimu.
Godine 1852. crkva sv. Jeronima u Rimu dobiva današnji izgled
„On je 1588. dao srušiti staru crkvu koja je, kako je i sam zapisao, bila stara, dotrajala i pomalo neugledna. Već je sljedeće godine bila izgrađena nova, današnja crkva sv. Jeronima. Papa Siksto V. dva je puta dolazio dok se crkva gradila kako bi vidio kako napreduju radovi. Kada je crkva bila izgrađena, slavio je misu na blagdan sv. Jeronima 30. rujna 1589. te tako blagoslovio današnju crkvu“, istaknuo je preč. Đurin te dodao da su zatim uslijedili radovi na ukrašavanju i oslikavanju svodova i zidova. Radovi su bili povjereni talijanskom majstoru Giovanniju Guerri, koji ju je oslikavao sa svojim suradnicima.
Zavod je dao i još uvijek daje veliki doprinos Crkvi u hrvatskomu narodu
„U kolovozu 1590. umro je papa Siksto V. te su Hrvati izgubili veliku podršku koju im je pružao u financijskome smislu. Svi radovi koji su bili naručeni bili su i završeni, no nije se nastavilo s uređenjem crkve jer nije bilo financijskih sredstava. Prošla su desetljeća dok je crkva dobila svoj današnji izgled“, dodao je preč. Đurin. Najveći dio slikarskih radova je dovršen sredinom 19. stoljeća, no 1811. i 1812. dogodili su se potresi u kojima je crkva stradala. Nakon toga krenulo se u obnovu crkve, a po završetku radova odlučeno je da se oslika sve što do tada nije bilo oslikano. Godine 1852. crkva dobiva današnji izgled, dodao je preč. Đurin.
„Današnju ustanovu Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, koja je kuća za hrvatske svećenike, kao takvu je osnovao 1901. papa Lav XIII. u dogovoru s hrvatskim biskupima. Zavod je osnovan na mjestu drugih ustanova koje su tu djelovale, tj. bratovštine, koja je imala svoju bolnicu i gostinjac za hodočasnike, i Kaptola sv. Jeronima. Kaptol sv. Jeronima je osnovan kada je izgrađena današnja crkva u vrijeme pape Siksta V., a on je naznačio da su u Kaptol mogli biti primljeni samo svećenici koji su po rodu i po govoru iz hrvatskoga naroda. To je bio jedini takav nacionalni Kaptol u Rimu. Zavod je, možemo to tako reći, povijesni nasljednik tih ustanova koje su 1901. ukinute da bi se na njihovom mjestu mogao ustanoviti Zavod sv. Jeronima. Već krajem 19. stoljeća te su se ustanove počele polako gasiti i onda se gledalo kako im dati novi život“, pojasnio je rektor Zavoda.
U posljednjih stotinjak godina kroz Zavod je prošlo 446 svećenika, a posljednjih tridesetak godina Zavod je stalno popunjen. „Mnogi od svećenika koji su prošli kroz Zavod su nosili ili još uvijek nose Crkvu u Hrvatskoj – bilo kao biskupi, bilo kao profesori na teološkim fakultetima. U tome smislu Zavod je dao i još uvijek daje veliki doprinos Crkvi u hrvatskomu narodu, a i hrvatskomu narodu kao takvom“, naglasio je preč. Đurin.
Crkvu sv. Jeronima tijekom godine pohode brojni hodočasnici i zanimaju se za njezinu povijest. Također, hodočasnici se rado žele ispovjediti na hrvatskome jeziku i uvijek je netko od svećenika koji žive u Zavodu dostupan. Zavod je trenutno dom za 24 svećenika koji studiraju u Rimu, a pravo na Zavod imaju svećenici iz 25 biskupija iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine, ali i iz Barske nadbiskupije te Srijemske i Kotorske biskupije. „Zavod nastoji svakom svećenik omogućiti uvjete da može lijepo raditi, studirati, posvetiti se studiju – onomu zbog čega je poslan u Rim“, rekao je preč. Đurin.
Cijelu emisiju „Od Krista pozvani“ urednice Svjetlane Đuran možete poslušati u arhivi HKR-a: