Župnik zagrebačke župe Presvetog Trojstva  vlč. Tomislav Šagud redovito objavljuje tumačenja nedjeljnog evanđelja na svojoj mrežnoj stranici pa se tako ove nedjelje osvrnuo na čitanje iz evanđelja koje nam govori o poniznosti i milosrđu te je pozvao na molitvu litanija poniznosti kako bismo se vježbali u poniznosti. U nastavku prenosimo njegovo promišljanje.

Poniznost i milosrđe

Isus nije došao na svijet kako bi uveo nove norme pristojnog ponašanja, nego zato da nam otkrije zakon i logiku Božjega kraljevstva. U svojim prispodobama često uspoređuje nebeski život sa svadbom, pa tako i danas slušamo dvije prispodobe u kojima na taj način progovara o velikoj važnosti koju poniznost i milosrđe imaju u nebeskom kraljevstvu.

Pretpostavljam da nam se svima barem jednom dogodilo da budemo zapostavljeni, a to je jako neugodan osjećaj… Ali tako nam i treba, jer ne živimo evanđelje!

Sjećam se, dok sam još bio bogoslov, na kraju jedne školske godine rektor je odlučio u svome govoru istaknuti i pohvaliti neke bogoslove koji su se iskazali tijekom godine i koji bi mogli poslužiti kao primjer drugima. Dosta sam marljivo radio te godine za cijelu zajednicu, a većina se drugih, prema mojem mišljenju, nije baš toliko pretrgla od posla. Zato sam se unaprijed obradovao, siguran da će mene spomenuti, da će svi vidjeti kako sam dobar i vrijedan, da će primijetiti i cijeniti moj rad. No to se nije dogodilo: ostao sam po strani, pomalo pokisnut zbog svega. Pretpostavljam da nam se svima barem jednom dogodilo da budemo zapostavljeni, a to je jako neugodan osjećaj… Ali tako nam i treba, jer ne živimo evanđelje! Tražimo zemaljsku plaću za svoj rad, želimo pohvale i nagrade od ljudi, kao da za njih radimo, a ne za Krista. Prelako đavao ubaci sjeme oholosti u našu dušu, vrlo nam malo treba da popustimo i padnemo.

No Isus nas stalno poziva da utjehu i nagradu tražimo isključivo od Boga, jer najprije njemu služimo, radi njega živimo, njegovi smo radnici. Često i ne molimo za poniznost, upravo zato što je oholost grijeh koji čovjek u sebi najteže uspijeva prepoznati. U drugima je odmah primijetimo, ali vlastitu bolest teško uočavamo (usp. Sir 3,28). Zato je jako dobro, da bismo rasli u poniznosti, moliti tzv. litanije poniznosti. Lako ih je pronaći na internetu, svima ih preporučujem redovito moliti. One su odličan ispit savjesti, dobro pogađaju i razotkrivaju mnoge naše grijehe i slabosti.

Biti milosrdan znači otkinuti od sebe, ponajprije ono što smatramo nužnim.

Milosrđe je u tom smislu slično poniznosti što svatko sebe olako smatra milosrdnim, pogotovo danas: nazvao sam onaj broj za bolesno dijete, pomogao sam prijatelju prilikom selidbe, kupujem razglednice od UNICEF-a, posvojio sam napuštenu mačku… nema bolje osobe od mene! No ništa od toga nije milosrđe, i to zato što milosrđe nužno uključuje bol. Ako ne boli, ako ne stvara neugodu, ako nije teško ili ako dobivamo nešto zauzvrat, pa makar samo lijep osjećaj zbog toga što smo nekome pomogli, onda to nije milosrđe. Biti milosrdan znači otkinuti od sebe, ponajprije ono što smatramo nužnim.

Suprotno tome, Isus ne sjeda na časno mjesto koje mu pripada, nego uzima ono posljednje, najsramotnije mjesto koje postoji: ono na križu, među razbojnicima i ubojicama – mjesto koje je Adam zaslužio.

Duhovni smisao

Današnje dvije prispodobe sadrže puno više od poticaja na krepostan život. U prvoj se, osim pouke o poniznosti, u govoru o sjedanju na pogrešna mjesta krije sažetak cjelokupne biblijske povijesti. Adam je bio prvi koji je sjeo na pogrešno mjesto. Htio je postati poput Boga pa je odlučio sjesti na čelo stola i biti gospodar cijele svadbe. Zbog toga je, kada je došao onaj „koji ga je pozvao” na život, izbačen van. Umjesto da zadobije slavu, Adam ostaje postiđen i gol. Suprotno tome, Isus ne sjeda na časno mjesto koje mu pripada, nego uzima ono posljednje, najsramotnije mjesto koje postoji: ono na križu, među razbojnicima i ubojicama – mjesto koje je Adam zaslužio. Zbog toga ga Bog nakon smrti uzvisuje i postavlja sebi zdesna. Ovu je logiku Marija opisala u svome hvalospjevu uskliknuvši: „Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.” (Lk 1,52). Bog je toliko velik da može postati malen.

Ipak, on nas i dalje zove i želi, spreman je učiniti sve kako bismo došli k njemu. Išao je čak dotle da je sišao s neba, bio mučen i umro zato da bismo se mi spasili.

Druga pak prispodoba ne savjetuje kako priređivati gozbe, nego kako živjeti. Ona govori o duhovnoj stvarnosti. Isus je taj koji je pripravio gozbu: vječno euharistijsko slavlje na koje nije odlučio pozvati savršene anđele, nego ljude – nas koji smo duhovno siromašni, sakati, hromi i slijepi jer usprkos tolikim Božjim milostima i dalje robujemo istim grijesima. Ipak, on nas i dalje zove i želi, spreman je učiniti sve kako bismo došli k njemu. Išao je čak dotle da je sišao s neba, bio mučen i umro zato da bismo se mi spasili. To je bez sumnje bilo neizmjerno bolno i teško, stoga njegovo djelo možemo nazvati najvećim djelom milosrđa u povijesti i mjerom kojom trebamo mjeriti svoja djela, koja tako olako kitimo perjem milosrdnosti.

Pozvani smo nasljedovati Krista u svemu što je činio: u poniznosti – prihvaćajući i najsramotnija mjesta u društvu s nadom da ćemo o njegovu dolasku biti uzvišeni, ali i u milosrđu – dajući od sebe bez računice i očekivanja, darujući se i kada boli. Ako nam se takvo ponašanje čini preteško, sjetimo se da je Krist sve ovo već učinio za nas upravo onda dok smo još bili u grijehu (usp. Rim 5,8).