Polion je rođen u Cibalama, današnjim Vinkovcima, krajem 3. stoljeća. Bio je kršćanin, lektor i voditelj lektorske škole u Cibalama. O njemu općenito znademo malo, osim o njegovom mučeništvu koje je opisano u nekoliko martirologija.

Bio je mlad, poletan lektor, poznat po svojoj revnosti i zauzetosti u vjeri. Podnio je mučeništvo 304. godine za vrijeme cara Dioklecijana, na godišnjicu smrti biskupa Euzebija.

Naime, rimska vlast je izdala od 23. veljače 303. do veljače 304. četiri edikta, sve jedan oštriji od drugoga.

Kršćani su se suprotstavljali tim naredbama.

Zato je četvrtim ediktom određeno da su svi stanovnici dužni izvršiti čin „žrtve bogovima“, inače ih čeka smrt ili deportacija u rudnike, što je značilo gotovo isto što i okrutna smrt.

Kršćani po svojoj savjesti nisu mogli žrtvovati rimskim bogovima. To je za vlast značilo oprijeti se „božanskom autoritetu“ cara, i već je bilo dovoljno za smrtnu osudu.

Tako je Polion, prvak lektora cibalske zajednice, izveden pred namjesnika Proba, načelnika grada Sirmiuma (današnje Srijemske Mitrovice), u mjesecu travnju 304. godine, kad je Prob po tom poslu došao u Vinkovce.

Optužba je glasila: „Ovaj je zabasao u toliku oholost da ne prestaje huliti na bogove i na vladare.“

Na pitanje Probovo, kakvu službu vrši, Polion je odgovorio da je on „prvak lektora“. Kad je načelnik htio znati kakvih to „lektora“, Polion je odgovorio: Onih koji obično čitaju narodu božanski govor.

Zanimljiv je Polionov odgovor načelniku Probu na pitanje o „zapovijedima vječnog Kralja“, što ih kršćani i unatoč zabranama, pod prijetnjama smrti, nastoje ispunjavati. Polion je odgovorio da su to:

One zapovijedi koje kazuju da je jedan Bog na nebesima (…); koje spasonosnom opomenom svjedoče da se stvari od drveta ili kamena ne mogu nazivati bogom; koje prekoravaju i ispravljaju prestupke; koje nevine učvršćuju da ustraju u opsluživanju svoje dobre odluke; koje uče djevice kako će doseći vrhunac svoje neoskrvrnjenosti; a stidljivu suprugu kako će rađajući djecu čuvati suzdržljivost; koje uvjeravaju gospodare kako će, imajući pred očima jednakost ljudskog položaja, vladati robovima, većma krotkošću nego bijesom, a robove da svoje stanje podnose više ljubavlju nego strahom; koje uče da se kraljevima treba pokoravati kad naređuju što je pravedno, i višim se vlastima podlagati kad zapovijedaju što je dobro; koje nalažu poštovanje prema roditeljima, uzvrat prijateljima, oproštenje neprijateljima, suosjećanje sa sugrađanima, čovječno ponašanje prema gostima, milosrđe prema siromasima, ljubav svima, a zlo nikome; da se strpljivo primaju nanesene nepravde, a ne čine apsolutno nikakve; da se u svojim dobrima popušta, a tuđa da se ne požele ni pohlepnim pogledom; da će zauvijek živjeti onaj koji radi vjere prezre časovitu smrt što je vi možete nanijeti…

Načelnik Prob na to reče: Pusti to. Načini što zapovjediše imperatori. To, da žrtvuješ.

Polion mu je odgovorio: Načini što ti je zapovjeđeno. A ja treba da u punoj istini slijedim stope biskupa, svećenika, i svih otaca, kojih sam učenjem prožet. Stoga s klicanjem prihvaćam sve što mi budeš htio nanijeti.

Načelnik Prob je bio zaprepašten tim odgovorom.

Izrekao je osudu da Polion bude spaljen, što je i izvršeno istoga dana jednu milju dalje od središta mjesta (T. J. Šagi-Bunić: Izazov starih, KS, Zagreb, 1993., str. 45. – 48.).

Župna crkva u Vinkovcima od 1972. godine za naslovnike ima sv. Euzebija i Poliona. Spomendan im je 29. svibnja.

O njima su pisali: Kumkera-Ulman-Dragutinac, T. J. Šagi-Bunić, J. Antolović, A. Bilić, te prije njih I. Marević i S. Rittig.

Uz crkvu svetih Euzebija i Poliona, od 1970. do 1979. godine, djelovao je zbor dječaka „Polionovi drugovi“, koji je brojio između 20 do 30 dječaka u dobi između 8 i 15 godina. Oni su po uzoru na Polionove drugove iz ranokršćanskog doba predvodili pjevanje.

I mi se danas možemo diviti hrabrosti i duhovnoj snazi tog uzora, mladog kršćanina svetog Poliona, prvaka lektora, i ostalim cibalskim mučenicima.