Deset bolesnika, bolesnih od iste bolesti, obraćaju se Isusu zajedničkom molbom za pomoć i ozdravljenje. U to doba bila je to neizlječiva zarazna bolest, zbog čega su bolesnike izolirali iz ljudskoga društva. Morali su napustiti naselja gdje su živjeli zdravi ljudi i živjeti izvan zajednice, u pećinama ili kakvim drugim primitivnim skloništima.

I danas na svijetu ima oko deset milijuna gubavaca, ali samo se manji dio, njih oko 300.000, liječi, jer ostali nemaju dvadesetak eura, koliko im je potrebno da bi bolest suzbili u početnoj fazi. Već su ovi podatci sramota za dio suvremenog čovječanstva koje je bogato i koje bi lako moglo pomoći iskorijeniti tu bolest. Računica je jednostavna: deset milijuna bolesnika puta dvadeset eura za liječenje u početnoj fazi iznosi oko 200 milijuna eura. A toliko plaćaju nekoliko „vrhunskih“ nogometaša kada prelaze iz jednog kluba u drugi!

Novaca, a u ono vrijeme ni lijekova, nisu imala ni ona desetorica gubavaca iz Evanđelja. Imali su samo svoj jad bolesti, odbačenosti i izoliranosti iz ljudskoga društva, život u najprimitivnijim uvjetima, i bili osuđeni da pate i postupno se živi raspadaju, sve dok ih smrt ne izbavi. Kad bi naišli na zdravog čovjeka, morali su vikati da su gubavi i da im ne prilaze. Hranu su im donosili njihovi, ako su koga imali, i ostavljali u posudicama na goloj zemlji, izdaljega, jer nisu smjeli doći bliže.

Ozdravio je druge, zašto ne bi i nas

A sada saznaše da pokraj njih prolazi čudotvorac, Isus iz Nazareta, za kojega su čuli da je ozdravio mnogo bolesnika. Ozdravio je druge, zašto ne bi i nas? Sad ili nikad! Iz svojih skrovišta ispuzaše prema putu kojim je prolazio, ali uvijek na odstojanju, i stadoše vapiti koliko ih grlo nosi: „Isuse, učitelju, smiluj nam se!“ Među njima je bio i jedan Samarijanac. Dakle, za Židova stranac s kojim se ne komunicira.

Isus ne traži od njih ni potvrde o uplati zdravstvenog osiguranja, ni domovnice da vidi kojemu narodu pripadaju, ne traži ni da mu se predstave kako se koji zove: svaki je od njih za njega čovjek u potrebi kojemu valja pomoći. A to ne trpi odlaganja. Zato odmah stupa u akciju i šalje ih na „kontrolu“: „Idite i pokažite se svećenicima!“ Oni ne protuslove i ništa ne priupituju, nego odmah kreću. Usput primijete da su ozdravili. Koje li radosti kad su to vidjeli! Kontrola je bila jednostavna: ozdravljenje u 100 % slučajeva, tj. svih deset. Za njih ponovno počinje ljudski život, smiju među druge ljude.

Očekivali bismo da će sva desetorica jurnuti za Isusom, stići ga, pohvaliti se kako su sada posve zdravi i zahvaliti mu, svratiti ga na ručak ili barem na kratak odmor kod svojih obitelji. Svi su vidjeli i doživjeli čudo na sebi samima. Što je bilo logičnije, nego da se sjete i Čudotvorca? Ništa od svega toga; nestaju netragom, ne znamo ni kamo, Evanđelje ih više ne spominje.

Ipak, ne svi: jedan jedini sjetio se svoga dobročinitelja, Čudotvorca, Isusa. Vraća se, baca se ničice u prašinu pred Isusove noge. Bacio se ničice: dakle, poklonio se Isusu kao Bogu. Slavio je Boga „u sav glas“, nije se stidio. Isusu je zahvaljivao ljubeći mu noge. Jasno mu je da takva djela može samo Bog učiniti. On to sa zahvalnošću priznaje. A upravo taj jedan jedini bio je za Židova stranac, napola poganin, Samarijanac. Isus s gorčinom pita: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i dao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?“ Kao da reče: Ovo je tuđinac, a gdje su moji? I otpusti ga neka ide svojim putom, uz napomenu da ga je upravo njegova vjera spasila. I one druge je, ali su to oni brže zaboravili nego što su ozdravili. Od jedne su bolesti, one vidljive, vanjske – gube – ozdravili, od one druge, nutarnje i nevidljive, ali jednako bolne – nezahvalnosti – nisu ozdravljenja ni tražili, pa nisu ni ozdravili. Od prve bolesti ih je ozdravilo 100 %, od ove druge njih samo 10 %, a 90 % ih ostade bolesno, zauvijek.

Zahvalnost bi trebao biti temeljni stav stvorenja pred Stvoriteljem

Zahvalnost bi trebao biti temeljni stav stvorenja pred Stvoriteljem, jer zna da od Njega dolazi i o Njemu ovisi. A toliko to puta zaboravimo! Ostao nam je zabilježen primjer zahvalnosti rimskog vojskovođe Julija Cezara. Jednog dana dovedu pred njega vojnika kojega su optuživali zbog teškog kršenja vojničke stege. Već od samog njegova pogleda vojnik je zadrhtao. Da se nekako spasi, ugrabi riječ prije nego je Cezar progovorio i zamuckujući stade govoriti:

– Sjećaš li se, silni Cezare, kad smo ono ratovali u Hispaniji? Jednog dana osvanusmo u nekoj pustari gdje vode nije bilo ni za lijeka. Ti si oko podneva sjedio pod jednim kržljavim hrastom, iznemogao od nesnosne vrućine i žeđi. Meni je bilo žao da najbolji sin našega naroda toliko trpi. Zato sam obišao cijelu okolicu i pretražio svaki kutić. Na koncu sam u jednoj stijeni našao malo vode. Odmah sam je zahvatio i donio tebi da se malo okrijepiš. Sjećaš li se toga, Cezare?

– Ja se toga veoma dobro sjećam, – odgovori Cezar srdito – ali taj vojnik nisi bio ti! On je imao oba oka, a ti, eto, nemaš jedno.

– Točno, tako je, – dočeka vojnik – ja sam onda imao oba oka, ali sam kasnije jedno izgubio, ratujući pod tvojom zastavom.

Cezar poče pozorno promatrati crte na licu vojnika. Kad se uvjerio da je to doista bio on, ustade, naredi da mu skinu okove s ruku i zagrli ga.

Veliki i silni Cezar oprašta tešku nedisciplinu vojniku iz zahvalnosti, jer mu je jednom pružio gutljaj vode. A mi svakodnevno primamo velika Božja dobročinstva: život, zdravlje, razum, sve duhovne i tjelesne sposobnosti, svijet u kojemu živimo, ukratko – sve! Koliko smo na tome zahvalni?

Zahvaljivanje je stvar srca. Tako to doživljava ozdravljeni Samarijanac i zato se vraća onomu kojemu treba najviše zahvaliti. On svoje ozdravljenje osjeća kao osobni dar, kao izraz i znak srca koje mu se obraća u milosti i ljubavi. On je u svom ozdravljenju zaista susreo Boga.

Zahvalnost je snaga koja mijenja

Zahvalnost je snaga koja mijenja. To se može osjetiti i u ljudskim odnosima. Ne može li se to osjetiti i u susretu s Bogom u molitvi, prije svega u euharistijskom slavlju? Samarijanac je duboko potresen i zahvaljuje tijelom i dušom. Za riječ hvala evanđelist Luka ovdje koristi izraz od kojeg dolazi pojam euharistija – zahvaljivanje. I mi smo danas ovdje okupljeni na svetu misu, na euharistiju. U njoj i po njoj se kršćani neprestano pozivaju na vlastito vraćanje kako bi zahvalili Bogu. A Bog nas upravo po euharistiji ozdravlja i zato mu se neprestano po njoj trebamo vraćati i zahvaljivati mu. Zahvaljivati i na svemu onome što nam svakodnevno daje. Najčešće smo u životu sposobni kukati kako nam nešto manjka, a čovjek je čovjek, njemu će uvijek nešto nedostajati. Ipak, rijetko Bogu kažemo hvala za ono što imamo i posjedujemo, za ono što nam pruža svakoga dana, a to je život. U kratkoj šutnji recimo HVALA Bogu za sve ono što nam daje…

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Farkaša prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti na mrežnoj stranici Vjesnika.