Župa Svetog Martina pod Okićem u samoborskom kraju, kao jedna od najstarijih župa na području sjeverozapadne Hrvatske, posjeduje bogatu sakralnu i kulturnu baštinu od koje su tri crkve oštećene u potresima u ožujku i prosincu 2020. godine. Za crkvu sv. Martina biskupa prvotno je preporučeno da se ne koristi, a naknadno je omogućeno korištenje dijela prostora, ističe župnik vlč. Siniša Hegedušić.

Foto: Župa Sveti Martin pod Okićem

„Pregled stanja župne crkve sv. Martina biskupa izvršen je od strane konzervatora iz Ministrastva kulure i od statičara te je dan preliminarni pregled glede stanja nosive konstrukcije. Tijekom pregleda uočena je pojava pukotina na više mjesta u crkvi poglavito u tjemenima lukova zidnih platna i spojevima pojedinih dijelova crkve. Pukotine su se pojavile na očekivanim mjestima i u veličini koji nije alarmantna, ali zahtijevaju pažnju i daljnju praćenje. Također su prisutne manje pukotine na južnom pročelju u unutrašnjosti crkve u gornjem dijelu iznad prozora kao i manja pukotina na zidu zapadnog pročelja iza pjevališta na koru. Zabrinjavajuće su pukotine koje su se pojavile na 2/3 visine tornja zvonika oko prozorskih otvora. Pukotine su vrlo izražene, u cijeloj debljini zida i križnog oblika što upućuje na posmični slom zidnog platna i upitna je stabilnost cijelog zvonika. Sijedom izrečenog nije preporučeno korištenje do provođenja detaljnog pregleda. No, pri nedavnom ponovnom posjetu statičara i vizualnog pregleda utvrđeno je da nema zapreke da se u crkvi obavljaju obredi uz pridržavanje određenih mjera. Do daljnjega se ne može koristiti zvono kako se uslijed vibracije ne bi povećale postojeće pukotine. Zbog mogućih daljnjih podrhtavanja tla moguća su daljnja oštećenja žbuke posebno na spojevima konstruktivnih elemenata na prostoru kora. Statičar je preporučio da se učini projekt činjeničnog stanja kompletne crkve radi tornja”.

Foto: Župa Sveti Martin pod Okićem

Štete od potresa na kapeli sv. Antuna pustinjaka u Klakama

Crkva nije jedini kulturni objekt u župi koji je stradao u potresu. Tu su i kapele sv. Roka u Galgovu i sv. Antuna pustinjaka u Klakama. „Štete koje su nastale kao posljedica potresa stavile su kapelu sv. Antuna u Klakama izvan upotrebe. Kapela ima pukotine na vanjskim zidovima, lukovima i nadvojima, na spoju crkve sa sakristijom kao i na samoj sakristiji i u svetištu. Pukotine su prisutne i u podu svetišta te se nalaze na svim konstruktivnim elementima kapele. U manjoj mjeri oštećen je i krov koji prokišnjava na dva mjesta jer je pao krovni crijep na spoju s tornjićem. U donjim zonama ziđa vidljiva je velika prisutnost vlage”.

Župnik Hegedušić ističe da kapela zahtjeva hitnu intervenciju kako ne bi došlo do urušavanja. „Podupiranje zidova izvana i iznutra zidova i svodova bila bi prva neophodna akcija do trenutka kad će se napraviti projekt statičke-konstruktivne sanacije kao i sanacije okolnoga terena prema čemu će se oni na adekvatan način sanirati. Hitno je potrebno popraviti oštećenja na krovu da bi se spriječio prodor oborina u kapelu, kao i na adekvatniji način odvesti krovnu vodu od kapele da se ona ne slijeva pod temelje. Na sreću inventar je u dobrom stanju, bez vidljivih oštećenja. Sada je u pripremi da se krene na natječaj za izradu dokumentacije postojećega stanja i prijedloga sanacije ove kapele”.

U tu kapelu velike kulturne vrijednosti nije preporučen ulazak. „Prvi spomen kapele Sv. Antuna datira iz 1668. ali njezin početak seže u starije vrijeme. To je jednobrodna građevina pravokutnog tlocrta s poligonalnim svetištem, sakristijom sjeverno uz svetište i zvonikom iznad zapadnog pročelja prekrivenog limom. Prvotni naslovnici bili su sv. Fabijan i Sebastijan, i nije poznato kada je kapela naslovljena na sv. Antuna. Glavni oltar i bočni oltar Preobraženja Gospodnjeg / Sv. Mihovila imaju svojstvo kulturnog dobra. Vrijedna djela kasnog baroka u kapeli su kipovi sv. Antuna Padovanskog s djetetom Isusom na rukama te dva pavlinska sveca: Pavao i Antun Pustinjak”.

Foto: Župa Sveti Martin pod Okićem

Štete od potresa na kapeli sv. Roka u Galdovu

U župi Sveti Martin pod Okićem u potresu je stradala još jedna drevna kapela sv. Roka u Galdovu. „U kapeli su vidljive pukotine na svodu i prostoru nad pjevalištem, na zidnom osliku na ogradi pjevališta, na zidu stepeništa koja vode na kor i na zidu stepeništa koja vode u prostoriju iznad sakrisitije, oko glavnih ulaznih vrata izvana i iznutra kao i oštećenja crijepa na krovištu. Prvi spomen kapele je iz 1642. ali pod naslovom Sv. Fabijana i Sebastijana. U početku je bila drvena, a u razdoblju od 1668. do 1678. godine sazidana je i presvođena cijela kapela. Istovremeno je dobila glavni i dva bočna oltara, propovjedaonicu, pjevalište i toranj. Prema zapisu na portalu, kapela je posvećena 1765. godine, a oko 1820. godine je obnovljena i podignut joj je novi zvonik koji se još jednom gradi 1901. godine. Pjevalište i toranj građeni su nekoliko puta. Današnje pjevalište je iz 1799. godine, a toranj iz 1976. godine. Kapela je obnovljena izvana i ima novi kameni pod. U kapeli se nalaze tri oltara: glavni oltar sv. Roka u svetištu, te bočni oltari sv. Vid (kip) i sv. Ivan Nepomuk (kip)”.

Foto: Župa Sveti Martin pod Okićem

Župa u Svetom Martinu pod Okićem među najstarijim u sjeverozapadnoj Hrvatskoj

Župa sv. Martina biskupa u Svetom Martinu pod Okićem nije samo najstarija u Samoborsko-okićkom dekanatu nego je, kako ističe župnik Hegedušić, jedna od najstarijih župa na području sjeverozapadne Hrvatske. „Svetomartinska župa prvi put se spominje 1334. godine u prvom popisu župa Zagrebačke biskupije kojeg je načinio Ivan, arhiđakon Gorički. No, njezina povijest počela se razvijati i mnogo prije, zajedno s Okić gradom čiji prvi pisani dokument seže u 1193. godine, a u čijem podnožju se Sveti Martin nalazi, te je kasnije i dobio ime Sveti Martin pod Okićem. Crkveni povjesničar dr. Antun Ivandija smatra da je po svom tlocrtu i romaničkim temeljima to najstarija crkva u gornjoj Hrvatskoj. Prvi sačuvani zapis o području Okić grada potječe iz 1193. godine. Stoga su dvije susjedne župe koje su u svom nazivu obilježene tim gradom, Sveti Martin pod Okićem i Sveta Marija pod Okićem, 1993. godine proslavile 800 godina od tog prvog zapisanog spomena, te je tom zgodom objavljena monografija “Pod Okićem”, koju je uredio dr. Dragutin Pavličević.

Foto: Župa Sveti Martin pod Okićem

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac želio je južni dio župa pod Okićem duhovno obnoviti i vjerski uzdići. Do 1945. svetomartinskoj je župi pripadalo cijelo područje današnje župe Rakov potok i tri sela župe Zdenčina: Pavučnjak, Petkov Breg i Zdenčina Gornja. Župna crkva je posvećena sv. Martinu biskupu i ispovjedatelju, građena je u romaničko-gotsko-baroknom stilu i spomenik je prve kategorije. Glavno župno proštenje je na dan sv. Martina 11. studenoga, a u nedjelju poslije je Vanjsko proštenje i Posvetilo crkve. Na području župe su, uz spomenute kapele u Galdovu i Klakama, još kapele u Molvicama, gdje je na mjestu nekadašnje drvene kapele izgrađena nova koju je 2000. godine blagoslovio kardinal Franjo Kuharić, te u Konšćici gdje je kapela izgrađena zaslugama obitelji Ivana Razuma, a blagoslovio ju je 7. listopada 1945. godine nadbiskup Alojzije Stepinac. Ta je kapela temeljito obnovljena 1976. godine”.

Kardinal Kuharić je kao mladi svećenik djelovao u Svetom Martinu pod Okićem

Kroz povijest župe sv. Martina biskupa u Svetom Martinu pod Okićem izmjenjivali su se mnogi župnici koji su svojim djelovanjem ostavili trag, a među njima je blagopokojni zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. „Nadbiskup Alojzije Stepinac postavio je vlč. Franju Kuharića upraviteljem župe Rakov potok i Pavučnjak 28. kolovoza 1946. godine. Nakon svega nekoliko dana boravka u novoj župi postaje i upraviteljem župe Sveti Martin pod Okićem jer je tadašnji župnik Pavao Bedenik bio ubijen 12. rujna 1946. godine. U početku je Kuharić boravio u Rakovu potoku, a u Sveti Martin je dolazio samo služiti sv. mise i predavati vjeronauk. Te je službe vršio punih 11 godina. Vidljiva Božja prisutnost u njegovu životu bila je prožeta kroz njegovu ljudsku toplinu, bliskost i kroz dobra”.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija / Župa Sveti Martin pod Okićem

Vlč. Siniša donosi Kuharićeva sjećanja na ta vremena koja je zapisao u župnoj spomenici. „Kardinal Kuharić je zapisao da je svake nedjelje ujutro dolazio iz Rakova potoka biciklom ili pješice u Sveti Martin gdje je slavio misu u 9 sati, i poslije bi se vraćao u Rakov potok na poldanju misu. Bilo mu je drago vidjeti da su u misi u Svetom Martinu prisustvovali u priličnom broju muškarci koji su vodili i pjevanje. Kao veliki domoljub trpio je sa svojim narodom i boljela ga je svaka žrtva, svaki izgubljeni život, svaka rana, svaka razrušena crkva, svaki razoreni dom. Posebno mu je na srcu bila istina o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu te ju je hrabro i ustrajno svjedočio, osobito o Stepinčevu. Sjećam se njegovih gesta kojima je pratio svoje propovijedi. Bilo je to iskreno svjedočanstvo vjere jednog čovjeka koji je bio svjestan velike odgovornosti koju ima, riječi izrečene iz dubine vjere koju je primio u svom domu, od svojih roditelja i koju je živio u poniznosti i radosti srca”.

Materijalna i duhovna izgradnja župe

Župnik Hegedušić djeluje od 2014. godine u Svetom Martinu pod Okićem. Kada je stigao u župu dočekala ga je zatvorena župna crkva zbog konzervatorsko-restauratorskih radova pod vodstvom Konzervatorskog odjela u Zagrebu i Ministarstva kulture. Od tada je, u suradnji s lokalnom i regionalnom upravom te Ministarstvom kulture, proveo značajne projekte poput konzervatorsko-restauratorskih radova na vanjskom i unutrašnjem uređenju župne crkve, obnove nosive konstrukcije crkve, sanacije vlage u crkvi, uređenja i obnove sakristije, obnove oltara posvećenog Blaženoj Djevici Mariji, ugradnje vitraja u crkvi, obnove kamenog zida oko crkve, elektrifikacije sva tri crkvena zvona župne crkve i zvona u kapelicama Srca Marijinog u Molvicama te u kapelici sv. Josipa u Konšćici, kao i nabave stolaca za pastoralne i društvene aktivnosti u župnom dvoru.

Foto: Župa Sveti Martin pod Okićem

Uz materijalnu župnik zauzeto djeluje i na duhovnoj izgradnji župe. „Župa Svetoga Martina pod Okićem obuhvaća deset sela rasutih po pitomim prigorskim brežuljcima: Dolec Podokički, Drežnik Podokički, Falaščak, Galgovo, Klake, Konščica, dio Male Gorice, Molvice, Podgrađe Podokičko i Sveti Martin pod Okićem. Prema zadnjem blagoslovu u župi živi oko 2500 vjernika. Krštenja svake godine bude između 20 i 30, a na prvim pričestima bude između 20 i 30, a svake druge godine potvrdu prima od 30 do 40 mladih vjernika. Vjenčanja je nešto manje od deset, u prosjeku osam, a sprovoda je četrdesetak. Na području župe se nalazi jedna osnovna škola Mihaela Šiloboda, od prvog do osmog razreda, a prvu školsku zgradu koja se sastojala od jedne učionice i učiteljskoga stana, sagradili su 1873. godine seljaci na župničkoj oranici. U župi su svake nedjelje tri mise u Molvicama, Galgovu i u župnoj crkvi. Kroz vrijeme dok je crkva bila zatvorena zbog potresa misa je bila u kapeli sv. Josipa u Konšćici. Nedjeljama tijekom misa pjevaju: zbor mladih i zbor odraslih koji vodi Ivan Jurković i ove godine obilježavamo 30 godina postojanje zbora. U 8 sati svira i vodi pjevanje Ivan Jaklenec”.

Foto: Župa Sveti Martin pod Okićem

Župni Caritas

U župi već osam godina uspješno djeluje župni Caritas. „Župni Caritas osnovan je 13. ožujka 2013. i njime predsjeda gospodin Božidar Matjačić. Posjećujemo više od 80 obitelji i pojedinaca u potrebi diljem naše zajednice. Osim pojačane karitativne djelatnosti za blagdane Božića i Uskrsa, u suradnji s Caritasom Zagrebačke nadbiskupije, tijekom cijele godine trudimo se ispuniti potrebe naših korisnika. Redovito posjećujemo bolesnike i invalide, kojih je znatan broj u našoj zajednici. Brinemo se za nabavu i dostavu drva za ogrjev najsiromašnijim župljanima, a u pastoral bolesnika uključen je i prijevoz do bolnice. Također smo već nekoliko godina korisnici pomoći Europske unije preko FEAD-Fonda europske pomoći za najpotrebitije. U sprezi sa zagrebačkim Caritasom svesrdno i s puno ljubavi prema bližnjima u potrebi pratimo smjernice Druge biskupske sinode Zagrebačke nadbiskupije. U svom radu uzdamo se u Boga, jer Njemu je sve moguće ako mu dopustimo biti oruđe na dobrobit onih kojima trebamo služiti i zbog kojih smo ovdje, svatko na svom mjestu, kao jedan od mnogobrojnih udova tijela Kristove Crkve”.

Foto: Župa Sveti Martin pod Okićem

Duhovna zvanja

Župa je darovala Crkvi lijepi broj zvanja, ističe župnik Hegedušić. „Najviše svećenika dalo je selo Klake, tj. obitelji Terihaja, a onda Konšćica, obitelji Fabek i Razum. Osvrćem se na nekoliko mladih misa: 1973. mladu misu je imao vlč. Mijo Žitković, vlč. Stjepan Razum koji radi u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu slavio je mladu misu 1987. godine, a 1993. vlč. Vlado Razum duhovnik u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu; sadašnji župnik župe sv. Jurja u Gornjoj Stubici vlč. Nikola Jurković imao je mladu misu 2011. godine dok je

21. listopada 2017. u samostanskoj crkvi bl. Alojzija Stepinca Karmela u Mariji Bistrici svečane zavjete u ruke poglavarice s. Marije Petre od Presvete Euharistije (Mire Fišter) pred zajednicom svojih sestara, kao i nazočnim svećenicima, rodbinom i prijateljima, položila s. Marija Ana od Srca Isusova (Ana Vuco)”.

Prva župnička služba u Novom Čiču i Bukevju

Prva župnička služba vlč. Siniše bila je u turopoljsko-posavskom kraju gdje je deset godina djelovao u dvije župe – Novo Čiče i Bukevje. Za tu se službu pripremao kao župni vikar u župama u Sesvetama i u Kustošiji, a kada je stigao dočekala ga je duhovna i materijalna obnova. „Prvi puta slavio sam misu u župi Sv. Ivan Krstitelj u Novom Čiču 29. kolovoza 2004. godine i tom me prilikom župnoj zajednici predstavio velikogorički župnik mons. Josip Frkin. Prvih dana znao sam se obući za svetu misu čekati ali nitko nije došao. Bila je potrebna velika strpljivost i vjera. Malo po malo ljudi su počeli dolaziti na svetu misu radnim danom i nedjeljom. Uz duhovnu bila je potrebna i materijalna obnova. Mojim dolaskom u župnoj kući u Novom Čiču napravljena je nova kuhinja u prizemlju, a na katu su obnovljene sobe za spavanje i boravak. Nije mi bilo lako. Ali uz Božju pomoć i nekolicine dobrih ljudi koji su odmah priskočili u pomoć vidjeli su se veliki pomaci.

U 10 godina na župi je napravljeno puno toga u župnoj kući, u i oko župne crkve i kapele Ranjenog Isusa, potpisan je 7. prosinca 2021. godine darovni ugovor od strane župe Novo Čiče u svezi darovanja zemljišta za izgradnju Osnovne škole u Novom Čiču, obnovljena je crkva sv. Antuna u Bukevju gdje do moga dolaska nije bilo stalnog župnika. Odlučio sam dati sve od sebe kako bi se neogotička crkva, čija povijest seže u 1870. godinu, što prije zaštitila od daljnjeg propadanja. Za početak sam uredio sve potrebne dokumente i papire, doveo restauratore, a crkvu upisao u registar kao zaštićeno kulturno dobro. Dio novca potrebnog za obnovu dalo je i Ministarstvo kulture, grad Velika Gorica te imućniji ljudi kojima je stalo da se crkva zaštiti. Za moga vremena kao župnika u Bukevju obnovljen je cijeli križni put u crkvi, a izvršeni su i određeni građevinski zahvati na krovištu da se spriječi propadanje i napravljeni radovi na drenaži oko župne crkve koja se obnavljala u suradnji s konzervatorima iz Zagreba”.

Foto: Župa Sveti Martin pod Okićem

Odrastanje i otkrivanje svećeničkog poziva

Vlč. Siniša je od malena bio vezan uz Crkvu. „Rođen sam 9. svibnja 1971. godine u Zagrebu od oca Marijana i majke Marije rođ. Ožeg. Imam sestru Marijanu i brata Mateja. U mojoj obitelji se svakodnevno molilo, a nedjeljom slavilo Gospodina na euharistijskom slavlju. Volio sam moliti, čitati Sveto Pismo i svakodnevno ići na svetu misu i ministrirati. Osnovnu školu završio sam u Dugavama, a srednju matematičku informatičku školu u Zagrebu 1990. godine. U prvom razredu srednje škole počeo sam sve više osjećati Božji poziv. Učionica u srednjoj školi imala je lijepi pogled prema katedrali i tu sam svaki odmor mogao biti povezan u molitvi sa katedralom. Odlučio sam se odazvati na Božji poziv. Jedini cilj mi je bio potpuno predati se Gospodinu i vršiti njegovu volju, na najbolji mogući način. Danas se često sjetim Isusovih riječi: ‘Ne izabraste vi mene, nego Ja izabrah vas’. Bog je dopuštao da taj odgovor u meni sazrije. Na moju odluku da pođem za svećenika najviše je utjecalo obiteljsko ozračje i prijateljski odnos sa župnikom i kapelanima kao i sa sestrama uršulinkama s. Ljiljanom Radošević i s. Jasnom Lučić”.

Prije upisa na Katolički bogoslovni fakultet vlč. Siniša je odslužio vojni rok u Nišu. „Nakon odsluženja vojnoga roka godinu dana u Nišu upisao sam 1991. godine Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Diplomirao sam na 1996. godine, te sam iste godine 13. listopada zaređen za đakona Zagrebačke nadbiskupije. Đakonski praktikum vikendom sam obavljao u Župi sv. Ivana Krstitelja u Zelini pod vodstvom župnika, vlč. Ivana Šestaka”.

Foto: Župa Sveti Martin pod Okićem

Temeljne odrednice svećeničke službe: euharistija, molitva i podjeljivanje sakramenata

Vlč. Siniša bio je zadnja generacija kandidata koje je za svećenike redio kardinal Franjo Kuharić. „Svećeničko ređenje imao sam 29. lipnja 1997. u zagrebačkoj katedrali, a mladu misu slavio sam u Dugavama 13. srpnja 1997. godine. Đakonsko ređenje i svećenički red primio sam po rukama pokojnog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića. Na dan ređenja bilo nas je 25 đakona koji smo primili sakramenta svećeničkog reda u tijeku euharistijskog slavlja održanog na blagdan sv. Petra i Pavla u zagrebačkoj katedrali i to je bila zadnja generacija koju je redio pokojni kardinal Kuharić”.

Foto: Privatni album

Sa svećeničkog ređenja vlč. Siniša posebno pamti kardinalove riječi o temeljnim odrednicama svećeničke službe. „Navodeći Isusove riječi izgovorene kod Cezareje Filipove “Što govore ljudi tko je Sin Čovječji!” i “A vi što vi kažete tko sam ja?” te Petrov odgovor “Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga” kardinal je ustvrdio kako na “toj Petrovoj vjeri, na toj ispovijesti stoji Crkva. Sjećam se njegovih riječi: ‘Na toj Petrovoj vjeri također danas u ovoj zagrebačkoj katedrali prihvaćamo otajstvo ređenja: da se u ovim mladim ljudima dogodi Kristov poziv i Kristovo poslanje, da propovijedaju i ispovijedaju istu vjeru koju je Isus Krist povjerio apostolima’. U propovijedi je meni posebno stavio na srce temeljne odrednice svećeničke službe: euharistiju, molitvu i podjeljivanje sakramenata. Sjećam se da je propovijed kardinal završio svjedočenjem zlatomisnika iz Brazila, župnika Feliciana Branca koji je, govoreći o životnom iskustvu svećeničkog življenja naveo poniznost, jednostavnost, poslušnost i vjernost kao četiri kreposti koje su učinile da njegov život uistinu bude “misa””.

Prvo mladomisničko slavlje u župi u Dugavama

Mlada misa vlč. Siniše Hegedušića bila je prva u povijesti župe. „Moja mlada misa bila je 13. srpnja 1997. u župnoj crkvi Sv. Mateja apostola u Dugavama – Novi Zagreb. Bilo je to prvo mladomisničko slavlje u povijesti te župe osnovane 22. svibnja 1978. dekretom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, i tada je bio župnik u Dugavama vlč. Mijo Gorski. Propovijed tijekom svete mise uputio je don Frane Dragun, koji je tada bio župnik župe Putniković (s Brijestom) i Žuljane u Dubrovačkoj biskupiji. Nažalost don Frano Dragun preminuo je u subotu, 29. kolovoza 2020. godine u Općoj bolnici u Dubrovniku, u 78. godini života i 51. godini svećeništva. Za mladomisničko geslo izabrao sam riječi iz Psalma 40, 8-9: “Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju Tvoju!“ i ove godine mi je 24 godine svećeništva. Zahvaljujem Bogu za dar poziva kojeg sam primio, jer je svećenik čovjek na putu k ljudima s riječju u ustima, s kruhom u rukama, s ljubavlju u srcu: biće iznad neba i zemlje. Ljude zagovara kod Boga i Božju stvar kod ljudi. Svećenik je svjedok uskrsne vjere. Nastavlja djelo apostola kojima je uskrsli Krist dao nalog da neustrašivo propovijedaju da je Krist Sluga Patnik koji nas je otkupio, Pravednik i Svetac, Začetnik života, pravi Bog i pravi čovjek”.

Foto: Privatni album

Foto: Privatni album

„Križ – uzor i put kojim treba ići”

Vlč. Siniša ističe da nas Isus svakodnevno poziva na prihvaćanje križa. „Za sve nas križ je naš uzor i put kojim treba ići. U ovim teškim trenucima pomozimo jedni drugima nositi križ jer on je znak ljubavi, povezanosti i jedinstva s Bogom i međusobno. Križ poziva na praštanje i ljubav, a ljubav je upravo križ: živjeti, trpjeti i umrijeti za drugoga. Molimo Gospodina da hrabro nosimo križ i slijedimo Krista raspetog i uskrslog jer u križu je spasenje, život i uskrsnuće. Neka nam Gospodin svima daruje svijetli pogled u tamne doline našega života i neka nam dadne novu snagu i hrabrost. Tu tražimo snagu za daljnje putovanje kroz pustinju života. I nemojmo nikada posustati na tom putu traženja cilja i smisla našega života! Neka nam Krist Gospodin uvijek bude jasan znak i putokaz prema vječnoj sreći i vječnom životu! Unatoč svim poteškoćama koje nas snalaze ostanimo hrabri i nepokolebljivi u svojoj vjeri! Neka nam na tom putu pomogne i Blažena Djevica Marija!”

Foto: Zagrebačka nadbiskupija, proslava 20 godina svećeništva generacije 1997. godine