Vlč. Josip odrastao je u Kobašu u župi koja je imala brojne ministrante, a zadnjih pet godina župnik je u jedinoj župi u Hrvatskoj koja je posvećena sv. Dominiku Saviju, najmlađem svecu u Crkvi, zaštitniku ministranata i mladih. Prisjećajući se svoga djetinjstva ističe da je odrastao u tradicionalnoj sredini. „U mom velikom selu gotovo su svi išli u crkvu, a bilo nas je puno ministranata. Bilo je lijepo odrastati u jednoj takvoj šokačkoj sredini. Moja obitelj se bavila poljoprivredom, bilo je puno posla i radilo se. Kako je u blizini drevno svetište Gospe Kloštarske iz 1179. godine, ona je bila središte pobožnosti. Tri nedjelje prije Velike Gospe pješice smo, nakon ručka, hodočastili u svetište. To je za mene, kao dijete, bio poseban doživljaj.”

Još i danas se Gospi Kloštarskoj hodočasti u procesiji, ističe vlč. Josip te dodaje da je u Kobašu puno duhovnih zvanja. „Bilo je puno redovnica i starijih svećenika kojih se ne sjećam, ali u novije vrijeme od četvorice svećenika nas smo trojica živi. Zadnji svećenik u Kobašu ređen je 90-tih godina prošlog stoljeća”.

Za svoj put do svećeništva vlč. Josip kaže da bio malo neobičan. U srednju školu polazi u Zagreb u Tehničku školu Ruđer Bošković, ali susret s bogoslovima koji su na Veliku Gospu došli u Gospino svetište u njegovo rodno mjesto, doveo je do životnog preokreta. „Bilo je to 1972. godine. Oduševio me je susret s bogoslovima. Otišao sam to reći župniku i on me je otpratio u Zagreb po dokumente, te sam otišao u franjevačko sjemenište u Samobor”.

Takva odluka iznenadila je roditelje, ali ga nisu odgovarali i uvijek je imao njihovu podršku. „Zahvalan sam svojim roditeljima što se nisu protivili mojoj odluci, i što su me podržavali u to vrijeme. Ipak nije bilo jednostavno, jer je to bilo komunističko doba. Kao redovnički kandidat tijekom školovanja nisam imao ni zdravstvenu zaštitu, nisu nas priznavali”. Vlč. Josip je završio gimnaziju kao franjevački kandidat, prošao formaciju do studija, ali je tada izašao iz Franjevačkog reda i završio teološki studij kao laik. „Bilo je kriza i promišljanja o tome ima li se smisla boriti, nastaviti studij teologije kao laik, što s time u ono komunističko doba,… Cijelo to vrijeme moj je cilj bio nada da ću biti svećenik. To se i ostvarilo. Nakon odlaska iz franjevačke zajednice stanovao sam u župi sv. Marka Križevčanina kod vlč. Franje Juraka. Bilo nas je puno kod njega koji smo otišli iz raznih redova, i nas 17 ili 18 postali smo svećenici. Da, bilo je kriza ali me je uvijek nosila nada i pouzdanje u Božju providnost”.

Svećeničko ređenje bilo je 1984. godine i sve je oduševilo propovijedanje tadašnjeg biskupa Ćirila Kosa. „Biskup Ćiril je tako oduševljeno propovijedao. To je oduševilo svećenike koji su došli iz Zagreba. Samo ređenje bilo je svečano i lijepo. Nas je četvorica ređeno za svećenike taj dan, a još dvojica su ređena na jesen te godine, tako da je biskupija imala šest novih svećenika te godine”.

Proslava mlade mise bila je u ono doba drugačija nego danas. „Mladu misu sam imao 5. kolovoza i bio je to događaj sela. Kao i kod ostalih velikih svečanosti mladići su dan ranije narezali hrastove grane i zabili ih u zemlju uzduž ceste. Procesija nam je bila zabranjena pa smo od moje kuće do crkve išli u grupi. U ono je doba mladomisnik išao u roketi, štoli i reverendi bez misnice, a onda se u crkvi za oltarom oblačio u misno ruho. Za mladomisničko geslo uzeo sam redak iz Poslanice Rimljanima: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas!”. Već sljedeći dan su me iz policije pozvali na ispitivanje zbog toga da smo imali procesiju, ali sam im pojasnio da nismo nosili križ i zastave, i da procesije nije bilo. Nisu mi poslali nikakvu kaznu”.

Nakon kapelanskih službu u Hrvatskoj vlč. Josip je 11 godina djelovao na više župa u Srijemu. „Od 1988. do 1999. godine, djelovao sam u Beočinu-Čereviću, Srijemskoj Kamenici, te zatim u Srijemskoj Mitrovici do povratka u Hrvatsku. Došao sam u Srijem pred sam Domovinski rat. Bilo je to vrijeme dolaska Slobodana Miloševića i nacionalista na vlast. Godina 1991. bila nam je najteža kada je kroz Beočin i Čerević prolazio sav novosadski korpus prema Vukovaru, pa onda kada je Vukovar pao te se vojska vraćala. To su bili zaista teški dani. U Srijemskoj Mitrovici zatekle su me oslobodilačke akcije u Hrvatskoj Bljesak i Oluja”.

Svaku od akcija pratili su napadi na vjerske objekte i ljude. „Nakon Bljeska počeli su silni napadi na crkve. Minirana je crkva u Vašici, zatim crkva u Novim Banovcima, meni su u dvorište u Srijemskoj Mitrovici bacili pet bombi. Tada je nas nekoliko svećenika otišlo u Apostolsku nuncijaturu u svojevrsni protestni prijem. Primio nas je zatim i ministar vera i tada su prestali napadi. Ali nakon Oluje kada su u Srbiju došli Srbi od Knina tada su počeli silni napadi. Gdje god su na vlasti bili radikali Hrvati su bili iseljeni. Mitrovica nije toliko stradala jer su na vlasti bili socijalisti. Bili su to dani teškoća, progona, fizičkih napada, i ja sam doživio u Beočinu fizički napad nožem. Prijetili su nam i istjerivali su nas, ubijali ljude,… Župnici su stanovali u franjevačkom samostanu u Zemunu dok se to nije smirilo, pa su se vratili”.

Vlč. Josip je otkrio što ga je držalo u tim teškim trenucima. „Taj dio života u Srijemu bio je jako težak, ali je meni osobno najljepši dio života jer sam imao ljude koji su bili vezani uz Crkvu. U svako doba dana ili noći oni su bili spremni pomoći i to je mene držalo. Imao sam zaista ministrante, suradnike, koje neću nikada imati. Oni su svi iz škole, umjesto kući, išli u župni stan. I tu je bio život vezanosti uz Crkvu, uz nas, i to me je tamo držalo tolike godine”.

Po povratku u Hrvatsku vlč. Josip je djelovao 13 godina u Valpovu, tri godine u Jarmini te zadnjih pet godina u Slavonskome Brodu. Svećenik, kojem su na srcu ministranti, dobio je župu posvećenu sv. Dominiku Saviju. „Kada je župa osnivana 1980. godine pok. župnik Marko Majstorović htio je da to bude centar ministranata. On se bavio ministrantima i prvi je u Hrvatskoj pokrenuo njima posvećeni časopis ‘Ministrant’, i ja sam kao bogoslov sudjelovao u njegovim programima za djecu. Stoga je želio da ova župa bude posvećena sv. Dominiku Saviju, zaštitniku ministranata i mladih. Župa je danas jedina u Hrvatskoj posvećena ovom svecu, ali je i prepoznatljiva po velikom broju ministranata”.

Župa je u svojoj povijesti dala i nekoliko duhovnih zvanja. „U pet godina, koliko sam ovdje, jedan je franjevac imao mladu misu, a mlada misa će biti i ove, kao i sljedeće godine. Jedna je djevojka prošle godine položila svečane zavjete u karmelskom samostanu kod Beča u Austriji. Uz spomenute imamo i starijih zvanja u povijesti župe koja će 1. srpnja navršiti 40 godina postojanja”.

Vlč. Josip vodi i Caritas u slavonskobrodskoj regiji. „Caritas vodim oko dvije godine, i on djeluje zahvaljujući donacijama ljudi, firmi, grada, a najviše tu sudjeluje nadbiskupijski centralni Caritas koji najviše financira pučku kuhinju. Potrebe su u gradu dosta velike, jer tu žive brojni socijalno ugroženi ljudi, dok u selima ljudi uglavnom imaju sređene svoje životne potrebe. Zahvaljujući ljudima sa sela uspjeli smo u akciji prikupiti dosta hrane – krumpira i zimnice za pučku kuhinju koja priprema 114 obroka dnevno. Korisnici koji su pokretni sami dolaze po obroke, a ostalima se oni dostavljaju”.

Akcija „Sto kubika toplih iskrica” jedna je od posebnosti ovoga Caritasa. U toj akciji se, kako je, rekao vlč. Josip, nabavlja ogrjev za one najpotrebnije. „U zadnjoj akciji smo osigurali ogrjev za 46 što obitelji, što pojedinaca. Svatko od njih dobije po tri metra kubična drva. U ovoj akciji sudjeluju župe, škole, neke firme i pojedinci, a u tu se svrhu skuplja milostinja na svetkovinu Svih svetih tijekom mise na groblju gdje bude i po nekoliko tisuća ljudi. Tko god može neka se uključi u ovu akciju.

Župnik Matanović je za svoje vjernike prije dvije godine organizirao pučke misije za koje smatra da su važne za buđenje vjere, a u župi se od 2011., kada je beatificiran papa Ivan Pavao II., njeguje pobožnost ovome svecu naših dana. „Moj prethodnik je uveo pobožnost Ivanu Pavlu II. 22. studenoga kada je proglašen blaženim. Onda je u župi bio kardinal Vinko Puljić koji je, da tako nazovemo, proglasio malo mini svetište u župi. Od tada se svakog 22. u mjesecu održava pobožnost Ivanu Pavlu II. Prije svete mise pusti se krunica koju predvodi ovaj Papa, a koju je snimio Hrvatski katolički radio, iza toga je sveta misa i klanjanje. Cijeli program traje oko dva i pol sata. U pobožnosti sudjeluje do 150 vjernika, i mogu reći da je ona zaživjela. Župnik prije mene je pokrenuo i molitvenu grupu, ali u zadnje vrijeme mnogi članovi su se osuli. Jedan od uzroka je i to što su se mnogi ljudi odselili iz župe, koja se u ovih pet godina smanjila za tisuću ljudi… Ali, mogu reći da pobožnost sv. Ivanu Pavlu II. živi i dalje, i ja ću je držati dokle god budem mogao”.