„Misna slavlja u župnoj crkvi obustavljaju se do daljnjega” – ovu rečenicu koju je teško izgovoriti svakom župniku vlč. Josip morao je uputiti svojim župljanima nakon prosinačkog potresa koji je jako oštetio župnu crkvu sv. Ane u Svetoj Jani. „Barokna crkva sv. Ane u Svetoj Jani, čija je gradnja započeta 1687., i sastoji se od zvonika smještenog lijevo od glavnog ulaza, ulaznog dijela s korom, glavnog broda, apside s oltarom te dograđene dvorane iznad sakristije, u potresu je dobila brojna puknuća na svim zidovima. Nakon potresa 29. prosinca ušli smo u crkvu i vidjeli mnogo žbuke i sitnog kamenja po cijeloj crkvi, a najviše u svetištu. U svetištu su i najveće napukline na mnogo mjesta na zidovima. Istina je da je i ranije bilo napuklina. Godine 2009. i 2012. Građevinski fakultet u Zagrebu vršio je istražne radove i ustanovili su da je crkva na dosta nestabilnom terenu”.

Crkva sv. Ane, oštećenja u potresu

Svetojanski župnik nadao se da će nakon posjeta statičara biti moguće koristiti glavnu lađu crkve za misna slavlja. „Glavna lađa je dosta prostrana pa bi u nju stali svi župljani u ovo vrijeme. Sada župa broji oko 1200 duša, a nekada je ih je bilo 5000. U glavnoj lađi imamo i dva pokrajnja oltara. Međutim, jedan od statičara je rekao da ne bi želio biti u crkvi za vrijeme mise ako dođe potres. Drugim riječima, zaključili su da se ne može ni ta glavna lađa održati. Jedino je stabilan toranj koji je vjerojatno i najkasnije građen i najčvršće stoji. Statičari su rekli da se tijekom potresa i toranj njihao i napravio napukline na dijelu crkve koji je prislonjen na njega, a to je kor koji je dosta velik. Nije nam preostalo drugo nego da tražimo drugo mjesto za misna slavlja”.

Crkva sv. Ane, oštećenja u potresu

“Šteta od potresa na crkvi je totalna”

Uz vidljive pukotine neki otvori su i od 5 do 10 cm. „Veliki otvori su na sakristiji i na dograđenoj dvorani iznad sakristije, zatim uz dimnjak od centralnog grijanja. Najžalosnije je to da kada gledate crkvu od pročelja, koje je najstabilnije, onda vidite pukotinu od krova pa skroz do temelja. Odmah sa strane nakon 2-3 metra je ponovno napuklina i tako po cijeloj crkvi. U sakristiji je napuklina u podu. Statičari smatraju da se svetište vjerojatno spustilo u zemlju 3-4 cm u odnosu na ostatak građevine. Šteta je totalna. Prema mom mišljenju neće biti moguće na tome terenu imati crkvu, jer je teren nesiguran. S jedne strane ide rasjed kroz zemlju koji prolazi upravo ispod svetišta. Dio svetišta klizi i vjerojatnost je da će za sobom povući i drugi dio. Upoznali su me s time da postoje građevinske mogućnosti stavljanja pilota. Međutim, istražni radovi Građevinskog fakulteta pokazali su da 15 metara u dubinu nema čvrste stijene u koju bi se piloti mogli učvrstiti. Trebalo bi od strane groblja poduprijeti pilote da bi oni mogli držati građevinu. Ovisi o konzervatorima hoće li ustrajati na obnovi crkve ili će se u dogovoru s Nadbiskupijom i gradom Jastrebarsko ići na novu lokaciju za gradnju crkve”.

Crkva sv. Ane, oštećenja u potresu

Liturgijski obredi u kapelici u Dragi Svetojanskoj

Na svu sreću kapelica u Dragi Svetojanskoj bolje je prošla u potresu od župne crkve. „Kapelica u Dragi Svetojanskoj generalno je obnovljena prije nekoliko godina, uključujući i slikarske radove. Nedostatak je bio taj da u kapelici nije bilo električne energije. Moram zahvaliti Elektri i gradu Jastrebarsko koji u kratkom roku omogućili priključak struje. Sada u toj kapelici imamo sve liturgijske obrede, a donedavno smo misu imali u mrtvačnici koju nam je Grad, preko grobljanskog odbora, dao na raspolaganje dok ne nađemo novi prostor za slavljenje mise”.

Kapela u Dragi Svetojanskoj

Svetojanska župa postoji 360 godina. „U župi prevladava staračko pučanstvo. Djece ima relativno malo, tridesetak je djece za vjeronauk. U samoj župi je četverogodišnja škola, a zatim djeca idu u školu u Jastrebarsko. Vjeronauk najčešće imamo subotom, ali to je dan kada su i druge brojne aktivnosti za djecu. Vjernici se okupljaju nedjeljom na misna slavlja, a sada se još moramo pridržavati epidemioloških mjera”.

Crkva sv. Ane u Svetoj Jani

Vlč. Josip upravlja i župom sv. Antuna Pustinjaka u Slavetiću. „Župa u Slavetiću je dobro podnijela potres. Na samoj crkvi su prije dvadesetak godina napravljeni veliki građevinski radovi u kojima je učvršćeno čitavo zdanje. Ministarstvo kulture i konzervatori su obnovili unutrašnjost crkve, posebno svetište gdje su jako vrijedne stare slike – Presvetog Trojstva na samom stropu. Međutim, u kapelici u Hrašću postojeća puknuća su nakon potresa u lošijem stanju”.

Crkva sv. Antuna pustinjaka u Slavetiću

Unutrašnjost crkve sv. Antuna pustinjaka u Slavetiću

Svetojanska i slavetićka župa rasadište duhovnih zvanja

Župe sv. Ane u Svetoj Jani i sv. Antuna pustinjaka u Slavetiću poznate su po brojnim duhovnim zvanjima. „Iz župe Slavetić su svećenici: kanonik Josip Baloban i njegov brat mons. Stjepan Baloban kao i mons. Juraj Batelja. Iz svetojanske župe je sedam živućih svećenika: Petar Ribarić, Ivan Frkonja, Ivica Reparinac, Ivica Budinščak, Tomislav Hačko i Danijel Hačko. Otkako sam preuzeo župu u Svetoj Jani 2003. godine trojica zadnjih navedenih svećenika imala su svoja mladomisnička slavlja. Poseban je doživljaj kada se netko, po završetku studija, stavlja na raspolaganje ordinariju za vođenje određenih župnih zajednica. U organizaciju mladih misa bili su uključeni i vlč. Ivica Budinščak, i Tomislav Hačko kao i Danijel Hačko. Slavljima su prethodile trodnevnice u kojima su vrsni propovjednici pripremali narod za samo mladomisničko slavlje. Mlade mise bile su poseban doživljaj kako za mladomisnike, tako i za cijelu župnu zajednicu.”

Odrastanje u župi Gradec

Vlč. Josip odrastao je u župi Gradec. „Moja rodna župa nalazi se između Vrbovca i Križevca. Župa Gradec ima lijepu, veliku crkvu, uz koju je nekada bilo biskupsko dobro pa je župa bila dosta na glasu. Prva četiri razreda škole pohađao sam u Repincu, a ostale razrede sam išao u Gradec. Kada sam završavao osmogodišnju školu moji profesori su predviđali da bih mogao ići za profesora matematike ili da ću se baviti atletikom. Ni sam nisam svjestan kako se pojavila ideja da idem u sjemenište. Moji roditelji su planirali da ću ostati doma jer su dva starija brata otišli jedan za automehaničara, a drugi za tokara. Odjedanput se dogodilo to da sam im rekao da želim ići u sjemenište. Župnik me je odvezao u sjemenište i predstavio. Svojom ljubavlju i pomoću pratio me je cijelo vrijeme kroz sjemenište i bogosloviju”.

Krštenje u Slavetiću

Sjemenište – drugi dom

Sjemenišni dani su vlč. Josipu u posebnom sjećanju. „Nije mi bilo teško niti neobično u sjemeništu. Odmah sam se upoznao s drugim kolegama. Uspostavilo se zajedništvo, a i poznavao sam neke starije svećenike koji su dolazili u moju župu na ispomoć, kao i sjemeništarce i bogoslove. U sjemeništu mi je bilo kao doma”.

Formacija je prošla bez nekih kriza. „Bili su to lijepi dani druženja i učenja tako da nisam posebno razmišljao što će se dogoditi. S druge strane poglavari su nas vodili kroz formaciju. Naglašavali su kroz koje vrijeme prolazimo i kojem cilju idemo, ali ako netko ima želju za nekim drugim zanimanjem može izaći i ići svojim putem. Od 150 koliko nas je bilo u prvoj godini sjemeništa ostalo nas je 50 svećenika”.

Privremeno slavljenje mise u prostoru mrtvačnice

Ređenje i mlada misa

Svećeničko ređenje bilo je 1970. godine. „Moje mladomisničko slavlje bilo je u obiteljskom okruženju u velikoj dvorani župnoga dvora. Uz moju obitelj na slavlju su bili i prijatelji iz Austrije kod koji sam bio na stanu kao ‘ferialpraktikant’. U to je vrijeme bilo naglašeno da svećenik treba upoznati poteškoće s kojima se susreću radnici u određenim zanimanjima kako bi osigurao svoj kruh svagdašnji. Tako sam radio u željezari gdje sam prešao sve one radničke pozicije, od čišćenja podzemnih kanala punih čađi do remonta u visokim pećima u kojima je temperatura tako visoka da smo mogli raditi 15 minuta, a odmarali smo 45 minuta”.

Dani kruha

Prve službe župnog vikara i župnika

Za župničku službu vlč. Josip se kao župni vikar pripremao u župi Sesvete. „Imao sam dobroga župnika. Nije bio previše pričljiv ali smo se dobro slagali. Kroz dvije godine sam se uhodavao u župničke poslove, u vjeronauk jer je u župi bilo puno mladih, i ta mi je služba ostala u lijepim uspomenama.” Uslijedila je zatim župnička služba u Starom Farkašiću i Šišincu. Kako je u župama bilo starije stanovništvu, uz pastoralnu skrb o njima vlč. Josip je iskoristio vrijeme i započeo školu za elektromehaničara. „Tu sam završio dvije godine, a treću kada sam bio premješten u Rakov potok gdje sam djelovao punih 29 godina. Bilo je to predivno vrijeme ispunjeno i dobrom suradnjom sa župljanima. Onda sam još bio mlad, a mlađe svećenike župljani nekako lakše prihvate. Tu mi je jedan dio župljana bio uvijek na raspolaganju. Tako smo staru crkvu u ruševnom stanju zamijenili novom, duplo većim zdanjem. Tada se i broj stanovnika povećavao jer je Rakov potok na glavnoj prometnici između Zagreba i Karlovca. Ta je crkva danas na ponos Rakovčanima.”

Preseljenje u drugu župu – izazov u svećeničkom životu

Svojevrstan izazov za svećenika je preseljenje iz jedne župe u drugu. „Teško je napustiti zajednicu u kojoj se dugo u dobrom zajedništvu s vjernicima. S druge strane Rakov potok, Horvati i dio Kalinovice su u ravničarskom kraju. Sve je pristupačno. Onda je rečeno da treba promjenu napraviti da svećenici ne budu predugo na jednom mjestu pa mi je predložena Sveta Jana koja je brdovita. U početku je predloženo da godinu dana upravljam sa Slavetićem ali se ta godina protegnula na punih 18 godina”.

Pčelarstvo za relaksaciju

Vlč. Josip se u slobodno vrijeme bavi pčelarstvom. „Danas mi je hobi pčelarstvo. Ono je zamijenilo elektroniku koja mi je bila hobi u Rakovom potoku. Popravljao sam televizore, videorekordere, postavljao antene. To sam mogao dok sam bio mlađi i dok nisam imao prevelikih obveza prema župi. Međutim, kada sam došao u Svetu Janu to više nisam stizao, ali mi je pčelarstvo postalo hobi. Imam prosječno 70 društava. Pčele su jako dobre za relaksaciju. Kad je čovjek napregnut od komunikacije sa župljanima, ona je smirujuće pčelinje lagano zujanje. Postoje dvije vrste ljudi koji imaju pčele, jedni su pčelari, a drugi medari. Pčelari paze na svaku pčelu, da ju ne ozlijedi i da ga ona ne ide ubosti. Medari prvenstveno stave skafander i važno im je da što više meda pokupe”.

Zaključno vlč. Josip poručuje svima da budu vjerni Bogu i da ostanu vjerni suradnici svojim župnicima. „Ne trebamo se bojati ni korone, niti potresa jer je naš put na zemlji samo prolazni put ka vječnoj domovini na nebesima”, ističe vlč. Josip Gonan.