“Bl. Alojzije Stepinac ostavio nam je polog da za izgradnju kršćanskoga društva u našemu narodu treba brinuti ova župa pod zaštitom sv. Josipa” – ističe vlč. Damir Ocvirk župnik zagrebačke župe sv. Josipa na Trešnjevki koja ove godine obilježava 85. godišnjicu utemeljenja. „U mjesecu lipnju prije 85 godina bl. Alojzije Stepinac, tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor, došao je svečano otvoriti našu župu i tada je blagoslovio crkvu za koje se mislilo da će biti nekakav privremeni objekt, jer je na tome području crkvenoga zemljišta trebalo izrasti jedno veliko i velebno svetište sv. Josipa, koje je bilo u nakani da bude nacionalno svetište. Već je bila izrađena jedna skica, maketa slovenskoga arhitekta Jože Plećnika, ali je zbog neposredne blizine Drugog svjetskog rata projekt prekinut. Crkva je ostala na dvorani koja je bila blagoslovljena, crkveno zemljište bilo je oduzeto i do danas nije vraćeno. Početkom 90-ih godina prošloga stoljeća dograđen je pastoralni centar s dvoranama. Tada je zalaganjem župnika Augustina Holija izgrađen velebni toranj u koga su ugrađena četiri zvona tako da se konačno crkva mogla vidjeti iza ondašnje Name”.

Župniku ali i župnoj zajednici puno znači to da je Stepinac osnivač župe. „Mnogo nam znači to da je početak postojanja župe povezan s bl. Alojzijem Stepincem. Mi posebno njegujemo pobožnost prema našem utemeljitelju. Svakoga dana molimo molitve za njegovo proglašenje svetim. Nadbiskup nam je lijepi dar darovao kod posvete crkve pa smo njegove moći ugradili u novopostavljeni kameni oltar. Molimo i trodnevnicu pred Stepinčevo u veljači. Našu župu je jedanput posjetila i jedna svetica – sv. Terezija iz Kalkute tako da kada čovjek pogleda povijest jedne župe može vidjeti kako su veliki i sveti ljudi koračali upravo po prostoru u kome smo mi danas. Spomenuo bih tu i sluge Božje kardinala Franju Kuharića i Antu Gabrića, ali i mnoge nama nepoznate svece muževe, žene, bake, djedove, djecu koji su kroz 85 godina prošli kroz crkvu sv. Josipa i ostavili jedan spomen, trag svetosti. Dakako je tu i blage nam i drage uspomene blagopokojni župnik Augustin Holi, koji je tridesetak godina bio u župi, i prvi župnik Ivan Gašpert koji je zbog vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi čak bio u zatvoru u Staroj Gradiški. Kaže se za njega da je upravo on i tražio od nadbiskupa koadjutora da crkva bude posvećena sv. Josipu, jer je Trešnjevka u to vrijeme bila jedan radnički kvart. Bilo je lijepo i znakovito da sv. Josip, koji je i zaštitnik radnika, bude naslovnik crkve. Blaženi Alojzije je kod otvaranja župe posvetio jedan dio svoje homilije radnicima koji su postavili prigodne transparente na kojima je pisalo: ‘Živjeli radnici’, ‘Živio sv. Josip’. Tako je našoj župi ostavio polog da će za izgradnju kršćanskoga društva u našemu narodu brinuti ova župa pod zaštitom sv. Josipa. Mislim da je to jedan veliki zadatak kojega naša župa treba ispuniti upravo na spomen blaženog utemeljitelja”.

Po Božjem blagoslovu i zagovoru sv. Josipa

Župnik Ocvirk osvrće se na vjernička iskustva primljenih milosti po zagovoru sv. Josipa. „Kada smo obnavljali reljef slike sv. Josipa u crkvi našli smo mnoštvo malih papirića s molitvenim nakanama vjernika koji su se preporučili ovome svecu, ali i mnoštvo papirića sa zahvalama za uslišane milosti. Jedna od najvećih stvari koja me je posebno dirnula bila je knjižica s tridesetodnevnom pobožnosti sv. Josipu gdje je bilo 30 molitvenih nakana, odnosno knjižicu je ostavio netko tko je 30 puta molio tridesetodnevnu pobožnost na određene nakane. Sve nakane na koje je moljeno zapisane su u toj knjižici. Vrlo je vrijedan dar sv. Josipu da je netko 30 puta po 30 dana posvetio pobožnosti sv. Josipu. Kao župnik mogu posvjedočiti blizinu i naklonost sv. Josipa bilo da se radi o obnovi svečeve slike kao i kod obnove crkve. Kada su došli umjetnici koji su radili na obnovi reljefa zabrinuto sam pomislio koliko će to koštati. Onda je po mene u crkvu došao velečasni kapelan jer me je trebala neka gospođa. Nisam ju poznavao. Ona se kratko predstavila i rekla da bi željela za obnovu reljefa sv. Josipa darovati 10 tisuća eura. Ja nisam nikada nikome spomenuo da se to obnavlja i bili su to tek dogovori u samim počecima da se vidi je li i kako moguće to izvesti. I, evo, sv. Josip se sam pobrinuo za obnovu svoje slike. Tako je bilo i prilikom obnove crkve povodom njezine posvete 2019. godine kada smo obnavljali unutrašnjost crkve. Sve je išlo po Božjeg blagoslovu i zagovoru sv. Josipa da nikome nismo ostali dužni i da se jednostavno sve moglo isplatiti. Sve je prošlo u jednom zadanom vremenu kako smo i predvidjeli. Mogu reći da me kao svećenika više puta sv. Josip posramio jer sam bio zabrinut, a mnoge je stvari on riješio”.

Vlč. Damir podsjeća da je papa Franjo stavio poseban naglasak na sv. Josipa u pandemiji koronavirusa. „Zahvalni smo Svetom Ocu koji je proglasio Godinu sv. Josipa i dao nam i po svome apostolskom pismu „Očevim srcem” i nedavnim katehezama lijepa tumačenja i primjer sv. Josipa kao onoga koji brižno čuva sveta otajstva života Isusa i Marije, te je i nas pozvao da budemo čuvari tih otajstava i da imamo očevo srce prema čitavom stvorenom svijetu i da tim blagim srcem znademo prihvaćati i Isusa i Mariju i da znademo u jednoj pravednosti poput sv. Josipa dati svakome ono što mu pripada. Prije svega da dademo dostojanstvo ljudskoga života, ljudske osobe, da dademo dostojanstvo slike djeteta Božjega, slike Božje u svakome od nas, ali isto tako da znademo voditi u nebo što je osobito važno. Svetom Josipu se molimo kao zaštitniku dobre i blage smrti da nam on posreduje ulazak u nebesko kraljevstvo. Nasljedovati svetoga Josipa znači pomagati jedni drugima da dođu u nebo.”

Sveti Josip primjer kako biti vjeran do kraja Božjem planu

Na svetkovinu sv. Josipa obilježava se i Dan očeva. Upravo očevi imaju uzora u ovome svecu pogotovo otkako je tema krize muškoga identiteta prisutna u govoru već duže vrijeme. „Dakako da sa sve većim raspadima obitelji i rastavama braka djeca sve više odrastaju uz jednoga roditelja – majku, a nije ni nemali broj samohranih majki i u jednom takvom ozračju danas se odgajaju muškarci. Ono što možemo od sv. Josipa naučiti jeste ta jedna briga za ono što nam je povjereno, da od povjerenoga ne odustajemo. Upravo ta činjenica da suvremeni čovjek lako odustaje od onoga što je trajno vidi se i u tome da se suvremeni mladići i djevojke teško odlučuju za brak, a to se nažalost vidi i kod odabira duhovnoga poziva. I sveti red i redovnički zavjeti utiskuju jedan pečat trajnosti, kao i sakrament braka. Možda je to izvor jedne krize gdje se bojimo preuzeti obvezu do kraja, a sv. Josip nam je primjer u tome – biti vjeran do kraja u onome što smo preuzeli. U svojoj odgovornosti i ljubavi prema Isusu i Mariji nije se miješao u Božji plan s njima. Tu je on veliki. Možda kriza muškosti i današnjega čovječanstva je u tome što se mi miješamo u Božji plan. Sebe možda stavljamo na mjesto Boga. Zaboravljamo da mi nismo Bogovi i da mi ne možemo sami odlučivati o stvarnostima, nego se trebamo prepustiti Božjem vodstvu i Božjem planu. Jer, kada je čovjek otvoren Božjem planu i vrši ga u svome životu on je istinski sretan”.

Deset godina upravljanja župom sv. Josipa

U godini proslave 85. obljetnice župe vlč. Damir obilježava i jedan svoj mali jubilej – 10 godina djelovanja u Josipovoj župi. „Kada sam došao zatekao sam urednu zajednicu, koja je obilovala i još uvijek obiluje mnoštvom različitih zajednica, koja ima svoju povijesnost i tradiciju, koja je svojevrsno duhovno središte grada Zagreba uz dužno poštovanje svih drugih župa jer ima za naslovnika sv. Josipa pa u našu crkvu rado svraćaju i ljudi koji nisu u našoj župi. Župa je širom grada poznata po karitativnom djelovanju. Već 10 godina u našoj župi postoji pučka kuhinja koja hrani, ne samo župljane, nego sve gladne koji su potrebni hrane i dolaze u našu pučku kuhinju.

Mogu reći da sam, Bogu hvala, našao dobru i sređenu župu u koju sam se samo uklopio s onim darovima koje mi je Gospodin darovao. Župa broji oko 10 tisuća vjernika, prema popisu blagoslova obitelji to je 2750 obitelji. Župa ima dvadesetak različitih zajednica i grupa koje se koje se svakodnevno ili tjedno okupljaju u župi – dječja, ministrantska, obiteljska te zajednica mladih, Schonstatska i Koplinška obitelj, liturgijska grupa bl. Marija Petković, neokatekumenski put, Poslanici Milosrđa, molitvena zajednica Marijina pohođenja Elizabeti, Molitelji i štovatelji Božjeg Milosrđa i udruga Misionara Milosrdnog Isusa, Muška molitvena zajednica sv. Josipa, župni caritas… U ovim grupama okupljaju se i vjernici koji nisu iz naše župe ali su nekako pronašli svoj dom pod okriljem sv. Josipa za ostvarenje svog kršćanskog života i poslanja”.

Pučka kuhinja podržana velikim srcem dobročinitelja

U osvrtu na početke rada pučke kuhinje župnik Ocvirk ističe da je ta djelatnost potaknuta katehezama o 10 Božjih zapovjedi. „Tadašnji kapelan vlč. Jakov Rađa započeo je kateheze i u toj prvoj grupi polaznika našla je jedna grupa naših župljana koji su potaknuti katehezama odlučili učiniti nešto korisno za siromahe. Došli su na ideju osnivanja pučke kuhinje. Godine 2012. kada sam došao u adventu započeli smo s prvim dijeljenjem toplih obroka. Pučka kuhinja financira se dobrovoljnim prilozima naših vjernika. Svake druge nedjelje u mjesecu prikupljamo bilo za potrebe našeg župnog caritasa ili za potrebe pučke kuhinje. Imamo jedan lanac dobročinitelja koji smo nazvali Apostolima pučke kuhinje, koji onda prema svojim mogućnostima mjesečno izdvajaju za potrebe pučke kuhinje i jedan lanac dobročinitelja koji nam prigodice, napose oko Božića, pomaže donacijama za potrebe pučke kuhinje. Svakoga dana, od ponedjeljka do subote, podijeli se oko 100 obroka. Naš rad podržavaju dobročinitelji iz cijele Hrvatske, a svi podaci za pomoć pučkoj kuhinji mogu se pronaći na internetskoj stranici župe”. 

“Volio bih da zaživi Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije”

Prvih 10 godina vođenja župe obilježeni su Drugom sinodom Zagrebačke nadbiskupije, koja je imala za cilj obnovu mjesne Crkve, kao i posebnim okolnostima pandemije koronavirusa. „Mislim da je Sinoda bila jedno izvanredno djelo Duha Svetoga u našoj mjesnoj Crkvi i to se osjetilo u dvorani zasjedanja. Osobito na onim prvim zasjedanjima dok su svi bili pod dojmom početka Sinode, svečane mise u zagrebačkoj katedrali i zaziva Duha Svetoga, i onoga što sam napisao za monografiju Druge sinode, bio je to jedan razmještaj sudionika po abecedi, a ne po poznanstvima i interesnim skupinama, i taj nas je red još više zbližio jer smo upoznali jedni druge i gdje smo se međusobno slušali. Ono što me je posebno zadivilo tijekom zasjedanja bila je pozornost sudionika dok su slušali jedni druge u njihovom izlaganju. Ova je Sinoda bila posebna, s obzirom na Prvu sinodu, jer su u njoj sudjelovali i vjernici laici. I oni su imali prilike govoriti o svome iskustvu Crkve, kako je doživljavaju i kakva bi trebala biti. S velikim smo poštovanjem i mi svećenici i biskupi slušali kako vjernici doživljavaju svoju Crkvu i kako su joj spremni pomoći. To je bilo jedno jako lijepo iskustvo i volio bih da ta Sinoda zaživi. Čuli smo najavu da će početkom listopada biti predstavljen dokument koji će dobiti zagrebačka Crkva, iako se od zaključka Sinode pa do tog završnog dokumenta dogodilo vrijeme pandemije koje je promijenilo sva naša crkvena i pastoralna gibanja. Jedan europski biskup rekao je da je pandemija ubrzala, nažalost, otpad vjernika u Crkvi za 15 godina”.

Vrijeme pandemije koronavirusa milosno vrijeme

Unatoč teškoćama vrijeme pandemije bilo je i milosno vrijeme. „Sreća je bila u tome da smo velečasni kapelan i ja bili zajedno pa smo i svete mise slavili zajedno. Bilo je to vrijeme iskušenja, ali i blagoslovljeno vrijeme. Možda za nas svećenike, iako nismo imali prilike kraj korizme i sam Uskrs proslaviti s vjernicima, bilo je to vrijeme da se dublje uđe u otajstva koja smo slavili. Neka mi bude oprošteno reći da nikada nisam imao opušteniji i pobožniji Uskrs kao svećenik, iako smo u crkvi slavili sve kao da su svi vjernici s nama – s kađenjem, u svečanom ornamentu, sve smo pjevali,… Dakako da smo bili u napetosti i iščekivanju kada ćemo ponovno moći slaviti sveta otajstva s vjernicima. Bilo je to radosno iščekivanje ponovnog susreta s vjernicima. Kada smo nakon tog nekog vremena otvorili crkvu na Veliku subotu, da se vjernici mogu doći pomoliti na Kristov grob, doživjeli smo izvanredno duboka iskustva s vjernicima gdje su zbilja bili ganuti do suza zbog mogućnosti da se mogu pomoliti, jer im je to bila velika okrjepa. Budući da smo pored velikoga dućana onda su se te subote stvorila dva velika reda, jedan za dućan a drugi za vjernike koji su se željeli pomoliti pred Božjim grobom”.

Služba vicerektora na bogosloviji – najdragocjenijih i najkorisnijih pet godina

Službi župnika prethodila je služba vicerektora u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. „Za mene je bilo dragocjeno i jako korisno to vrijeme provedeno u bogosloviji, tih pet godina. To je bilo vrijeme ponovnog povratka knjizi, čitanju, intenzivnijoj molitvi i svećeničkom svjedočenju. Budući da smo nakon obnove bogoslovije mi odgojitelji svećenici imali svoje sobe u blizini bogoslovskih soba morali smo biti u službi svjedočenja svakog trenutka – od urednosti svoje sobe, revnosti u kapeli, na misi i na molitvi, i to ne onako u smislu licemjerstva da drugi vide, nego je to meni veoma pomoglo ponovno se vratiti onome što je svećeništvo. To je vrijeme bilo obilježeno i Godinom svećeništva koju je proglasio papa Benedikt XVI. tako da smo još više imali prilike ući u samo otajstvo svećeništva i bogoslove, koliko smo mogli, pripremati za odgovornu službu koja je pred njima.

Foto: nbs-zg.hr

Drago mi je da danas kada se sretnemo možemo još uvijek imati pristojne i srdačne odnose. Neki od mojih odgajanika bili su mi kasnije suradnici u pastoralu. Svakako da je meni kao odgojitelju vrijeme u bogosloviji bilo jako ugodno i korisno. Bogu sam zahvalan kao i našem nadbiskupu da me je poslao na mjesto odgojitelja. Uz službu odgojitelja bio sam i ekonom u kući jedno vrijeme, a u Nadbiskupiji sam bio zadužen za promicanje duhovnih zvanja. Imao sam priliku i proći Nadbiskupijom, organizirati molitve i bdjenja za duhovna zvanja, kako ona pred đakonska i svećenička ređenja tako i za Nedjelju Dobroga pastira. To su bili plodonosni i lijepi susreti koji obogaćuju, gdje se čovjek druži s više ljudi i na više mjesta, utvrđuju sebe u pozivu, ali i crpi neka nova nadahnuća i ideje koje su korisne kasnije u svećeničkom životu, i u tom posebnom pastoralu.”

“Uvijek sam imao priliku biti okružen dobrim svećenicima”

Vlč. Damir drugo je zvanje iz župe sv. Mateja u zagrebačkim Dugavama. „Zahvalan sam dragom Bogu na dobrim roditeljima, tati Stjepanu i mami Branki. Odrastao sam u jednoj normalnoj, radničkoj obitelji. Isprva smo živjeli na Fratrovcu gdje smo brat i ja imali lijepo djetinjstvo. Tamo su bili baka i djed s tatine strane. Kasnije smo se preselili na Savsku cestu, u župu Knežija. Tamo je moj brat išao na prvu pričest, a ja sam započeo prvi razred. Onda smo se odselili u Dugave, ja sam bio drugi razred osnovne škole, a brat četvrti. Odrastali smo u tim posebnim uvjetima što se tiče crkvenog života. Župa tada nije imala crkvu nego je jedan stan, u prizemlju zgrade, služio za liturgijska slavlja. Meni je bilo posebno lijepo biti dio zajednice koja se okupljala u prostoru stana od stotinjak kvadrata. Bila je to živa zajednica vođena primjerom jako dobrih svećenika i redovnica uršulinki koji su ostavili duboki trag i na mene. Na tome sam zahvalan što sam imao uvijek priliku biti okružen dobrim svećenicima – odmalena, preko srednje škole, fakulteta odnosno bogoslovije i kasnije kao župni vikar, zatim odgojitelj u bogosloviji i sada kao upravitelj župe. Biti okružen dobrim svećenicima jako je važno i to jako utječe na čovjeka”.

Podrška roditelja na putu ka svećeništvu

Nakon proživljene obiteljske tragedije vlč. Damir ušao je u bogosloviju. „Godine 1997. moju je obitelj pogodila jedna velika tragedija. Moj je brat poginuo u prometnoj nesreći. Ja sam bio tada maturant i nedugo nakon toga priopćio sam roditeljima da bih išao u bogosloviju. Mogao bih reći da su u nekih pola godine mojim roditeljima potonule sve lađe njihovih planova o životu njihove djece – ono što su možda nekada sanjali o proširenju obitelji i unucima sve je propalo. Veličina roditelja bila je u tome što ni u jednom trenutku nisu stali na moj životni put nego su podržali sve ono što sam osjećao da je Božji plan, Božja volja za mene. I tijekom bogoslovije, i kasnije kao svećenik uvijek sam osjećao podršku roditelja. Godine 2015. tata je iznenadno umro tako da smo od obitelji ostali mama i ja. U svim tim usponima i padovima obitelji drago mi je da sam imao primjer roditelja koji su davali podršku, i zajedništvo s bratom iako je ljudski gledajući kratko trajalo. Drago mi je i na tome iskustvu. Vjerujem da nas svi naši dragi ne napuštaju nego su oni s nama pa mogu reći da nas je od obitelji ostalo dvoje na zemlji i dvoje na nebu”.

“Đakonsko ređenje – to je to!”

Poseban doživljaj bilo je đakonsko ređenje. „Moram priznati da sam đakonsko ređenje doživio puno snažnije nego svećeničko ređenje. Tijekom bogoslovije, tijekom formacije, ne mogu reći da sam imao neku kušnju ili sumnju da ne bih postao svećenik. No, kada je došlo vrijeme đakonskoga ređenja došla je neka suhoća. Nisam imao neku radost da bih skakao od sreće. To sam bio rekao i nadbiskupu, a on mi je odgovorio da sam vjerojatno s vremenom pregorio od čežnje za pozivom. Kada smo išli kao đakoni našim kolegama na ređenje u Varaždin onda mi je sve nekako sjelo – aha, ređenje, to je to. Đakonskim ređenjem prima se sveti red koji utiskuje neizbrisivi pečat pripadnosti Kristu i njegovoj Crkvi, preuzimaju se obveze koje proizlaze iz svetoga reda i za mene je to bilo posebno važno i jako me je dirnulo”.

Nakon ređenja uslijedio je đakonski praktikum u karlovačkoj župi Srca Isusova. „Sjećam se da me je tata vozio u Karlovac i to mi se tada činilo kao da idem na kraj svijeta. Išli smo starom cestom i put se još više odužio. Kada sam došao u Karlovac župom je upravljao župnik Norbert Ivan Koprivec koji me je prihvatio s takvom srdačnošću i prijateljstvom da sam se osjetio dobrodošao i prihvaćen. S njime je bila njegova baka Dorotea i gospođa Ana koja je pomagala u domaćinstvu, srdačne i dobronamjerne žene. Prekrasno mi je bilo u Karlovcu. Te prve korake kao crkveni službenik zaista mogu opisati kao jako lijepo razdoblje. Kada sam trebao otići iz Karlovca, išao sam sa suzama”.

Svećeničko ređenje

Svećeničko ređenje bilo je 19. lipnja 2004. godine. „Za mladomisničko geslo odabrao sam ‘Živjeti s Kristom, ljubiti s Marijom i svjedočiti s Crkvom’. Želio sam time objediniti sve ono što svećenik treba činiti. Svećenik po ređenju postaje drugi Krist, sudjeluje u osobi Isusa Krista u poslanju Crkve. Ljubiti s Marijom znači imati majčinsku dimenziju u sebi, što je osobito važno, jer ako svećenik ne zna ljubiti majčinskim srcem one kojima je poslan onda mu svi postaju teret. I, svjedočiti s Crkvom – činiti sve ono što čini Crkva i biti nerazdvojivi dio Crkve. Ja nisam ovdje u svoje ime nego sam u ime Crkve i sve što činim trebam činiti zaodjenut onima što je Crkva, koliko je moguće izgubiti sebe i postati Crkva – Krist kojem kao svećenik služim. Nije to uvijek lako zato je u geslu i Marija koja nije samo majka Gospodinova već i majka svećenika pa ona svojim zagovorom prati. U pripremi za slavlje mlade mise bila je i posveta Majci Božjoj. Želio sam da moja svećenička služba bude u Marijinim rukama. Proslava mlade mise bila je u župi 11. srpnja 2004. godine”.

Svećeničko ređenje.

Posveta Majci Božjoj.

Roditeljski blagoslov kod krsnog zdenca.

Mlada misa.

Prva svećenička služba bila je ona župnoga vikara u župi sv. Petra apostola u Zaprešiću. „Prvi izazovi na novoj službi su možda bili materijalnog karaktera jer životni uvjeti nisu bili najsjajniji ali se župnik Ivan Frkonja odmah bio bacio na posao kako bi nam stvorio prihvatljive životne uvjete, na čemu sam mu posebno zahvalan. To je bila župa u kojoj je bilo potrebno nastaviti dovršetak gradnje crkve. Župnik se odmah bacio na posao. Njemu je bilo lakše jer je bio u toj župi župni vikar i poznavao je ljude, a ja sam se morao polako upoznavati. Od samoga početka podijelili smo posao tako da se župnik više posvetio gradnji crkve, a ja sam bio za ovaj pastoralni dio. Ono što me je iznenadilo bilo je župnikovo povjerenje gdje mi je širom otvorio mogućnosti da mogu sa svim svojim idejama i planovima sudjelovati u župi. Nikada nije nešto stopirao, imao je veliko povjerenje. Imao sam veliki prostor za odlučivanje i mislim da je to na početku svećeničke službe veoma važno. Radili smo timski, iako su okolnosti bile teške. Sjećam se kada sam došao mise smo slavili u kripti crkve koja je propuštala kada je padala kiša. Voda se u slapovima spuštala niz stepenice pa smo morali preko nekih kocki preskakati da bismo došli do sakristije. Bilo je i situacija da bi se odjednom pojavili neki izvori u crkvi pa je cijela crkva bila pod vodom. Nismo imali grijanje. U to vrijeme nisam ništa od toga primjećivao. Iz te župe, gdje sam proveo tri godine, nosim jedno veliko bogatstvo i iskustvo”.

Slobodno vrijeme vlč. Damir provodi u odmori i druženju s prijateljima. „Svoje slobodno vrijeme koristim za odmor, za posjet prijateljima ili članovima obitelji. Jako je važno da se nekada učini odmak od svakodnevice ali i da se to vrijeme posveti više molitvi. Drago mi je da imam prijatelje s kojima mogu moliti, da se mogu povući i s njima učiniti neko hodočašće ili se jednostavno prošetati i izmoliti krunicu u prirodi”.

Zaključno poručuje: „Vjerujem da svatko od nas osjeća potrebu zahvaliti Bogu na svemu onome što ima, ali isto tako da budemo sigurni da nas Bog ne napušta, da je s nama, i da unatoč različitim nevoljama i opasnostima koje vrebaju sa svih strana da imamo povjerenja u Boga da će pobijediti. U konačnici je i sam Isus rekao da je on pobijedio svijet, grijeh i smrt, i da je on s nama u sve dane našega života i do kraja svijeta. Ta sigurnost Kristove prisutnosti treba nas i jačati i krijepiti i dati nam jednu novu nadu da imamo sve alate da izgrađujemo novi svijet i da bismo ga trebali izgrađivati. Da se ne bojimo i da znademo izaći i svjedočiti i dati dobro svjedočanstvo. Ili da se vratimo na ono što je rekao bl. Alojzije Stepinac za našu župu – da izgrađujemo kršćansko društvo koje će u svojim temeljima imati pravdu, ljubav i mir, a prije svega Božju slavu.”