Budi dio naše mreže

Fra Ivica Vrbić: "Misionari su produžena ruka Božjeg milosrđa"

"Postoje ljudi koji su čuli za Isusa, ali ga nisu nikada upoznali!" - ističe hrvatski misionar fra Ivica Vrbić koji djeluje u kapucinskoj misiji u Mineru, u biskupiji Santa Crus u dalekoj Boliviji. Misionari vjeruju kako su čuda opipljiva stvarnost, a fra Ivica ih je iskusio u svome životu bezbroj puta, pa tako i sa svojim zvanjem.

/ Svjetlana Đuran

Fra Ivica smatra da je za njegovo zvanje za Bogu posvećenim životom zaslužna baka, i da je preko nje stigao Božji glas kako bi se mogao odlučiti za redovništvo i svećeništvo. “Rođen sam u srednjoj Bosni, u Zavidovićima. Ono što je možda bitno u mome životu je da je moja majka nastradala u prometnoj nesreći kada sam imao dvije godine. Cijela obitelj, a na poseban način baka, je utjecala na moj odgoj. Ona je bila bitna u mome vjerničkom odgoju. Od ranoga djetinjstva bio sam ministrant u crkvi. Išli smo, zapravo, u crkvu svaki dan, a ne samo nedjeljom”.

Na život ovoga misionara odrazila su se i ratna zbivanja i seljenja. “Iz Bosne smo išli u Zagreb, iz Zagreba u Vinkovce, iz Vinkovaca u Gvozd, i sva ta seljakanja u meni su stvarala nova prijateljstva. Išao bih u crkve u tim mjestima i ministrirao, ali na poseban način veliki trag su ostavili Vinkovci, gdje sam bio skoro četiri godine. I upravo u Vinkovcima, stvarajući jedno prijateljstvo s franjevcima konventualcima i milosrdnim sestrama sv. Križa, u meni se probudila želja da i ja budem redovnik. Znao sam često odlaziti kod strica u Rijeku na ljetovanje i tamo sam upoznao i kapucine na Žabici. I upravo to prijateljstvo s kapucinima odigralo je ulogu da i ja budem franjevac kapucin”.

Fra Ivica ulazi u kapucinsku zajednicu 1998. godine, a za otkrivanje svoga misionarskog poziva u redovničkom ističe da su od posebne važnosti bili uzori, svjedoci vjere. “Mlad čovjek poželi nasljedovati te ljude. Znam da sam se u sjemeništu rado spominjao sv. Majke Terezije, i na brevijaru sam imao ispisani citat: ‘Moje zvanje je služiti siromasima’. Meni se ta njezina rečenica usjekla i pamćenje i zapisao sam je. Danas kada gledam na tu rečenicu mogu reći da je moje zvanje isto tako služiti siromasima. Drugi svjedočki lik je onaj fra Vijeke Ćurića koji je, kao misionar u Ruandi, tragično završio svoj život. I njegov primjer je ostavio jedno svjedočanstvo da čovjek poželi biti misionar. Kroz hod odaziva na redovnički poziv zapravo se rađao i misionarski poziv”.

Kroz formaciju je fra Ivica iskazivao želju za iskustvom misija. Želja mu se i ostvarila pa je 2005. godine bio je na misijskom iskustvu od mjesec dana u Brazilu, a kao mladi svećenik 2010. godine bio je u Africi u Beninu. Zapaljeni plamen za misije rastao je kroz nekoliko godina obavljanja službi u Hrvatskoj kapucinskoj provinciji sv. Leopolda Bogdana Mandića. “Iako sam trebao ići u tajnu misiju u Alžir ostao sam, zbog potreba Provincije i te četiri godine sam shvatio kao svojevrsno ‘usavršavanje’ za ono što će doći kasnije”.

Boliviju, kao mjesto misijskog djelovanja, fra Ivica nije birao. Jedino je predložio geleralnom ministru Reda da bi želio ići u Južnu Ameriku ili Afriku, a on je odlučio da to bude Bolivija. O toj zemlji, prije odlaska, nije znao ništa. “Ono što mi je pomoglo bilo je aktivno znanje talijanskoga jezika, pa sam ljude u Boliviji mogao razumjeti, ali mi je odmoglo to što sam miješao riječi na talijanskom i španjolskom jeziku. Prije odlaska u Boliviju proveo sam 15 dana u Peruu kako bi upoznao kapucinsku provinciju, jer zajedno s njima djelujem u Boliviji, a po dolasku u Boliviju išao sam na tečaj španjolskog jezika”.

Na početku svoga djelovanja u Boliviji fra Ivica je, kako ističe, doživio ‘prvo pročišćenje, prvu kušnju’. “Prvo dolazite iz zimskog ambijenta, bio je siječanj mjesec, u klimu +35°C, vlaga, komarci, kiša,… i ništa nema smisla. I prolazite kroz jednu takvu kušnju, i one su u biti i potrebne jer nas odgajaju da imamo povjerenja u Boga”.

Misija Minero uz jednu glavnu postaju ima i 22 filijale. “Najdalja filijala je udaljena 30 kilometara, ali ako se ne može prijeći autom kroz korito rijeke, onda ta filijala postaje udaljena 80 kilometara. Na teritoriju misije živi oko 50 000 stanovnika. Nisu svi katolici. Ima jako puno kršćanskih crkava i sekti. Prošle godine smo imali 360 krštenja, 280 krizmanika, 260 prvopričesnika, 37 vjenčanja. To su izvrsne brojke obzirom da živimo u svijetu u kojem prevladava konkubinat. Oko 95% parova živi nevjenčano, ni crkveno niti civilno. Ovaj podatak ocrtava tu bijedu. U Boliviji je velika bijeda i u materijalnom i u moralnom smislu, jer 80% djece u toj pokrajini odrasta bez biološkog oca, a 90% vjernika u misiji su radnici najamnici, i žive od nadnice. Ako pada kiša onda neće raditi i taj dan ništa ni zaraditi, i neće imati što jesti osim riže, što je često jedini tanjur koji pojedu”.

 

Djelovanje misionara se svodi na pastoralni i socijalni rad. Od velike su im pomoći angažirani laici, jer se pastoral treba organizirati u središtu misije i na 22 filijale. “Mi u katehetskom smislu poučavamo laike i mi nemamo vjeronauk. Laici su misionari. Cijela Crkva u Boliviji svjesna je da je misionarska. A, mi kada dođemo slaviti misu, to nije samo misa, to je evangelizacija. Tu je susret s djecom i odraslima, i kada s njima pričate, i Boga slavite, govorite im o evanđelju. Misionari nadopunjavaju ono što su oni radili po katekizmu”.

Fra Ivica je, po dolasku u Boliviju, otkrio i svoje poslanje za misije. “Nitko nije ničija kopija, a Bog svakoga od nas šalje s određenom zadaćom. Meni je na srcu služenje siromasima i taj socijalni rad. U siromasima upravo prepoznajem živoga Isusa, i zahvalan sam da Mu mogu služiti u toj prilici. Naš socijalni rad u misiji organiziran je u tri smjera. Prvi je pomoć u obrazovanju djece, koja su iz razorenih brakova i zanemarena, i nitko ne vodi računa o njima. Onda mi pokušavamo pomoći takvoj djeci, dajemo im svojevrsni produženi boravak omogućavajući im četiri puta tjedno dodatno obrazovanje s profesorima, ali i jedan obrok koji im obično bude jedini. Moja ideja u početku je bila napraviti jedno sirotište, pa kada sam bio u jednom domu u Santa Crusu onda mi je jedan fratar pokazao koji su sve mladi tu završili iz naše misije. Tada sam shvatio da ja ne trebam biti taj koji gasi požar nego trebam prevenirati da do požara ne dođe. I sva ta zanemarena djeca i zlostavljana djeca, to su ta djeca koja odlaze u glavni grad gdje se odaju kriminalu. Do sada je u taj projekt bilo uključeno oko 150 djece godišnje. To nam je trošak oko 30 000 dolara, ja primanja nemam i tu nam pomažu naši dobročinitelji na kojima sam Bogu zahvalan”.

 

Drugi projekt, koji je fra Ivica istaknuo, je pomoć bolesnim ljudima. “Isus kada šalje svoje učenike povjerava im zadaću da bolesne liječe, mrtve uskrisuju, čiste gubave i zloduhe izgone. Od te četiri zadaće tri se tiču bolesnika. Tu sa liječnicima, koji se stavljaju nama na raspolaganje, obilazimo bolesnike, oni ih pregledavaju, a mi nosimo lijekove koje kupimo”.

 

Hrvatski misionar u Boliviji iskoristio je prigodu da još jednom uputi zahvalu svima koji su se uključili u akciju MIVA, donirajući za misijska vozila. “To misijsko vozilo nam je bitno. Ono nije da se fratar ili misionar vozika okolo, nego je to vozilo i ambulantno vozilo, i za socijalnu pomoć i za sve druge stvari. Djeca su pogotovo podložna infekcijama, kožnim oboljenjima, probavnim smetnjama i nitko nema novaca da toj djeci dadne tabletu za parazite. I tu sam, isto tako zahvalan donatorima, i da njih nema ne bi mi ništa od toga radili.

Treći projekt koji misionari provode je pomoć ljudima u potrebi. Potrebno je, kao ističe fra Ivica, ‘gladne nahraniti’. “Tamo su skoro svi siromasi, ali imate najsiromašnije među tim siromasima. Kada idemo ne mogu pripremiti svoju torbu za misu, ako nisam stavio u auto i hranu. Što ću ja pričati ljudima o Isusu koji čini čudo, umnaža kruhove i hrani mnoštvo, ako im sam neću donijeti i nahraniti onoga koji je u potrebi. Prisjećam se ovdje jedne obitelji koja hrani 12 djece, među kojima je i dvoje onih koje su njihove obitelji odbacile, i kada im odnesete pomoć onda ta djeca poskoče od radosti, i sve im se sviđa. Tada poletim u mislima u jedan svijet gdje roditelji s mukom rade, zarađuju plaću, kupuju namirnice, i pripremaju obrok, a dijete kaže da je pripremljena hrana ‘bljak’, i da mu se ne sviđa. Ja sam sretniji živjeti u jednoj siromašnoj sredini, nego tamo gdje se ne zna cijeniti i vrednovati ono što se ima”.

Fra Ivica ističe da i Facebook može biti sredstvo evangelizacije, jer mnogi se upoznaju s njegovim radom u misijama. “Toliko se puta dogodi ta situacija da ne samo da misionarimo u Boliviji, nego kroz naš rad misionarimo među ljudima, pogotovo među našim Hrvatima i u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini i u svijetu. Sjećam se akcija koje su ljudi radili, pogotovo iz SAD-a i iz Europe, pomažu nam na osnovu onoga što su vidjeli, a da se nikada nismo upoznali. Oni zapravo rade za Božju stvar!”

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja