Don Ante Sorić župnik je župe sv. Ivana i Pavla u Petrčanima i za svoje vjernike kaže da su ‘s dobrim duhovnim uljanicama’. Iako mala, ta je župna zajednica jako složna kada je u pitanju čovjek u potrebi. Naime, župa je kupila stambeni kontejner za obitelj u Petrinji koja je u katastrofalnom potresu ostala bez krova nad glavom.

„Župa u kojoj djelujem poznata je kao turistička destinacija. Ljudi se bave turizmom, vinogradarstvom, imaju dobro maslinovo ulje ali je za mene puno važnije da imaju dobre duhovne uljanice”, rekao je don Ante. Ističe da se vjernici rado brinu za svoju župnu zajednicu. „Moram izraziti svoje zadovoljstvo vjernicima i kada su u pitanju sakramenti. Raduju me moji župljani koji se rado odazivaju različitim pastoralnim projektima tijekom cijele liturgijske godine. Aktivni su i u prigodno organiziranim duhovnim obnovama, rado sudjeluju i u hodočašćima. Ono što me posebno raduje je to da je jedna mala zajednica jako složna kada je u pitanju potreba bližnjega, i pokazuju jedno veliko vjerničko srce”.

Konkretna akcija pomoći stradalima u potresu krenula je, kako je rekao župnik u Petrčanima, s redovite sjednice Pastoralnog vijeća koja je bila nekoliko dana nakon razornog potresa na Banovini. „Razgovarajući o planovima jedan od vijećnika g. Zoran Martinović upitao je što župna zajednica može učiniti za Petrinju. To njegovo pitanje bilo je poticaj za konkretno djelovanje. Nismo ostali na nekoj teoriji nego smo se odmah dali u akciju. Zahvaljujući dobroj aktivnosti Pastoralnog vijeća u jako kratkom roku, u sedam dana, skupili smo dovoljno financijskih sredstava za kompletni privremeni stambeni dom za jednu obitelj. Nazvali smo Caritas Sisačke biskupije i oni su nam dali broj obitelji s dvoje male djece, a roditelji rade kao profesori na području stradalom u potresu”.

Postavljanje stambenog modula obitelji u Petrinji

Ne samo da je dobrotom donatora nabavljen kontejner nego su se župljani aktivirali i pri njegovom transportu i postavljanju, te se župa povezala s tom obitelji. „Stavili smo ih u naše molitve, obećali smo im kao župa da ćemo se brinuti za njih u budućnosti. Radujemo se i nadamo da će nas ovoga ljeta posjetiti. Ovdje je predivno to da je riječ o maloj župi u kojoj su ljudi otvorili svoje srce i nesebično darivali. U srcu akcije su moji vjernici, ali su nam se javljali i pojedinci od Gospića do Šibenika kada su čuli za ovu akciju”.

Postavljanje stambenog modula obitelji iz Petrinje

Don Ante je ponosan na svakog donatora. „Ponosan sam i želim iskazati zahvalnost svojim župljanima. Nadam se da će ova naša akcija poslužiti kao primjer možda puno većim župnim zajednicama da se pridruže ako imaju volje i mogućnosti. Jako je puno ljudi na Banovini bez krova nad glavom, a potrebiti su ovakvih konkretnih pomoći. Nije ovo kraj naše humanitarne akcije. I dalje ćemo pratiti ne samo ovu obitelj nego i ostale pojedince koji zatraže konkretnu pomoć od nas. Dobro je da to uvijek ide i preko Caritasa Sisačke biskupije jer će ljudima biti potrebna pomoć u obnovi njihovih domova, a za to im je potrebna naša pomoć. Evo, tu neće ostati sami jer mi svi stojimo iza njih. Dokle god je ovako krasnih župljana kao što su moji, Petrinjo, Sisku, Glino ne brinite se. Uz vas smo u konkretnoj kršćanskoj ljubavi”.

Uz Gospinu pomoć do bolje demografske slike župe

Župna zajednica u Petrčanima broji svega 500 stanovnika. I ovo je mjesto, poput brojnih u Hrvatskoj, obilježeno lošom demografskom slikom. No, i taj problem župnik i vjernici predaju duhovnoj stvarnosti. „Potaknut mišlju da nema ništa od kukanja i žalovanja nad situacijom zamolio sam 2019. godine svoje župljane da svoju dnevnu krunicu, koju zajednički mole svakoga dana u župnoj crkvi bez obzira je li listopad ili svibanj, namijene za bolju demografsku sliku župe. Vjerujem da je upravo Blažena Djevica Marija pomogla u tome da ću ove godine, nakon puno godina, imati jako puno krštenja i vjenčanja. Ako nema djece onda nema ni budućnosti. Djeca su ona koja nose i župnu zajednicu, i mjesto i budućnost. Bogu sam zahvalan na tim plodovima plodovima molitve svojih župljana koje vidim već sada i i na njihovoj molitvi”.

Hodočašće u Rim

Hodočašće sv. Josipu u Karlovac i u Đurđevac

„Ni jedna virtualna komunikacija ne može zamijeniti čovjekovu blizinu, blizinu riječi”

Don Ante je ravnatelj Klasične gimnazije Ivan Pavao II. u Zadru. Vrijeme pandemije pred učenike je stavilo novosti i u pogledu obrazovanja, a ravnatelj suosjeća sa svim teškoćama s kojima se nose. „Ni jedna škola nije samo zgrada. Ni jedan odgoj nije samo pasivan projekt. Riječ je o životu. Mi zajedno u školi s djecom boravimo svakoga dana najmanje osam sati. Mi živimo u školi, osobito s tim divnimmladim osobama, ali sam opet Bogu zahvalan što smo uspjeli barem u nekim postotcima odvija školski proces. Mladim ljudima najpotrebnija je naša odgojiteljska blizina i prisutnost. Ni jedna virtualna komunikacija ne može zamijeniti čovjekovu blizinu, blizinu riječi. To osjećaju i naša djeca, i roditelji i djelatnici”.

U Gimnaziji

„MOJ DIDA I JA“ – projekt međudržavne suradnje učenika

Susret zborova klasičnih gimnazija iz Hrvatske u Zadru 2016.

Zadarsku gimnaziju Ivan Pavao II. karakterizira niz izvannastavnih kreativnih i dobrotvornih aktivnosti, u kojima se ostvaruju odlični rezultati i na dobro zajednice. „Škola nije samo prenošenje znanja. Prenošenje znanja spada u prioritete školskog sustava, no tu je važna i odgojna dimenzija koja ide uz obrazovanje – izvannastavne aktivnosti, terenske nastave, studijska putovanja, kreativne radionice… sve je to sastavni dio olakšanog procesa učenja. Generalno gledajući koronavirus je udario u same temelje vjere, jer nas vjera uči da gradimo i izgrađujemo zajedništvo. Koronom je to zajedništvo zaustavljeno. Otišli smo na distancu. U našim školama moramo se udaljiti od učenika, i tu se komplicira sam proces specifičnosti katoličkih škola jer naša blizina i konkretan primjer, svjedočanstvo našega života, djeci su najbolji odgojni pokazatelj. Zajedno sa svojim učenicima i roditeljima živim u nadi da će opet zaživjeti važna dimenzija komunitarnosti bez kojeg nema ispravnog, integralnog, pravog odgoja”.

S Hrvatskim nadzemljem iz Splita

Za svećeničko zvanje don Ante je zahvalan rodnom mjestu Bibinju

Don Ante je odrastao u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, a za njegovo zvanje je, kako ističe, bila važna sredina u kojoj je odrastao. „Dolazim iz jedne tradicionalne katoličke obitelji. Za svoj poziv smatram da je najznačajnija sredina u kojoj sam rođen. Odrastao sam u župi sv. Roka, Bibinje, u sredini u kojoj se moli Bogu i ide na nedjeljnu svetu misu. Toliko sam u životu bio pod dojmom svoga rodnog mjesta da mi je kasnije kao svećeniku bilo vrlo teško prihvatiti da se nedjeljom ne ide na svetu misu. Dakle, molilo se Bogu i liturgijska godina bila je sastavni dio moga odrastanja. U tome sam vrlo rado sudjelovao kao ministrant, u brojim aktivnostima i pastoralnim ponudama. Vjerska sredina može itekako oblikovati duhovni poziv, a jako je bitna i za kršćanski rast”. Don Anti je stoga kao svećeniku jako važno da oblikuje zajednicu, što ima utemeljenje i u samim Kristovim riječima.

S ministrantima, Petrčane

„Bez osobne molitve ne mogu živjeti!”

U mreži brojnih puteva do istoga cilja – do Boga, don Ante vidi i svoj odaziv. Za prepoznavanje tog dara, poziva Božjega, naglašava da je bilo važno osvješćivanje osobne molitve. „Slušajući druga svjedočanstva vidim da su nam putevi različiti, a da je onaj zaključak isti – riječ je o Božjem pozivu kao daru koji smo u jednom trenutku na poseban način osjetili. Kada razmišljam o svome pozivu, tom Božjem daru, mislim da ga mogu povezati s onim ranim periodom svoga života kada sam počeo razumjeti, odnosno osvijestio se po pitanju molitve, osobne molitve. Sjećam se tih prvih koraka kada sam se malo udaljio od onih tradicionalnih molitvenih oblika i kada sam ja sam počeo razgovarati s Bogom, kada sam Boga počeo doživljavati kao živu, uskrslu osobu, kada sam osjetio ne samo na afektivnoj razini, nego u cijelosti moga bića da mi je Bog blizu, da je uskrsnuo zbog mene, da je tu u mome životu, da me ne gleda s Neba i samo kažnjava zbog mojih grijeha, nego da želi moj život i želi biti u mojoj životnoj dimenziji. Kao djetetu mi nije bilo jednostavno razvijati cijelu ovu ideju, ali u početku je bilo sasvim dovoljno da sam u Božjoj blizini. Taj se ambijent stvorio uslijed osobne molitve tako da je svaki dan bila prisutna čežnja za Bogom. Bez osobne molitve ne mogu živjeti.”

Ponekad je potrebno baciti se Bogu u zagrljaj

Don Ante ističe da su kušnje sastavni dio svakoga ljudskog života i poziva, a pogotovo od Boga darovanoga poziva za svećeništvo. „Nema perioda a da čovjek ne prolazi kroz određena pitanja i strahove. Početna su bila pitanja: Je li to za mene? Hoću li biti dovoljno sposoban? Mogu li ja to? U mome rodnom mjestu bilo je 10 bogoslova, 10 sjemeništaraca, nas više od 50 ministranata. Gledajući te bogoslove i sjemeništarce, koji su mi bili jedan znak, pitao sam se mogu li poput njih pristati na jednu takvu avanturu s Bogom. Kušnje su i sada prisutne. Nema perioda života da se čovjek ne propituje, i to je jedan prirodan put rasta. No, Božja sigurnost je jača od bilo kakve prokušanosti. Čovjek se ne treba bojati, niti strahovati. Možda u našem vremenu previše razmišljamo što bi bilo, kad bi bilo. Koji put je potrebno baciti se Bogu u zagrljaj. To je na kraju i jedan dio vjere”.

Đakonsko ređenje

Na putu životnih traženja ljudi nose iskustvo grijeha, a upravo je grijeh, ističe don Ante, najveći ljudski potres i najveća ljudska bolest. Pritom se ne smije ostati na posljedicama grijeha. „Grijeh raskida blaženi odnos s Bogom, ali se ne smije ostati u stanju grijeha i misliti da me Bog ne voli i da mi je daleko. Postoji divan sakrament koji se zove pomirenje. Već samom odlukom povratka u kuću Oca svojega čovjek može puno toga postići u odnosu i na depresiju, i na druge pojave ljudskoga raspoloženja i zdravlja. Najvažnija je stvar znati da nas Bog toliko voli da je za nas postao čovjekom, da je za nas umro i uskrsnuo, i da je njegova blizina jača od svih privremenih kriza, kako individualnih, tako i ovih općih u kojima živimo. Kada netko osjeća Božju blizinu ne postoji strah koji ga može toliko poljuljati da bi pomislio da ga je Bog ostavio”.

S mlade mise

U ljudskom životu, kao i u životu svakoga svećenika, najvažnija je molitva koja je nit – veza s Bogom. „Najvažnije je biti uz Krista, vratiti se Kristu, dopuštati ono što smo mu i obećali da manje budemo mi, a više On. Važno je u ispitu savjesti zapitati se jesam li danas radio onako kako bi to radio i moj Učitelj. Kad god se umorimo i činimo ono što Krist ne bi htio dobro je sjetiti se svojih obećanja, sjetiti se zašto smo ostavili svoje mreže na obali, a u tome nam puno mogu pomoći duhovne vježbe. One su jako bitne i za laika i za svećenika. U ovom našem dijelu Europe u opadanju je broj duhovnih zvanja. No, ne smijemo se predavati pesimizmu jer mi vjernici gledamo s polazišta evanđelja, gledamo iz pozicije uskrslog Isusa Krista. Ni jedan negativan podatak ne smije nas rastužiti i baciti u depresiju jer iza svakog našeg pastoralnog djelovanja uvijek stoji Bog. Moramo imati vjeru i moliti za duhovna zvanja, a onda će Bog učiniti svoj dio posla.”

Mlada misa

Misijsko svećeničko poslanje

Don Ante je kao mladić volio misije i ta je ljubav vezana uz početke njegova zvanja. Jedna od osnovne svakodnevne literature bila mu je trilogija o. Ante Gabrića. „Taj divan tekst me još uvijek nadahnjuje. Rečenice su napisane realnim iskustvom jednoga od naših najpoznatijih i najzaslužnijih misionara. Te riječi, molitve, pisma, sve što je objavljivao o. Gabrić toliko su me nadahnuli u mojoj ranoj fazi otkrivanja poziva da sam i ja želio poput njega zaputit se u Indiju ili Afriku. Kako sam kao bogoslov išao prema ređenju shvaćao sam da se stavljamo u ruke majci Crkvi. Nismo mi oni koji mogu birati, jer su poslušnost i poniznost važne kristološke karakteristike i u svećeničkom i u vjerničkom životu. Stavio sam se u ruke svoga nadbiskupa koji realno vidi da je i ovo naše područje realno potrebno misijskog duha. Gledajući na svoju želju mogu reći da danas, i kada ne razumijemo svoje biskupe, trebamo im vjerovati jer ćemo biti zadovoljni i shvatiti da nam ispravno žele i da ispravno postavljaju stvari. Nisam u misijama, ali jesam u misijskom svećeničkom poslanju”.

Misionar Milan Knezović u Gimnaziji

Doktorski rad posvećen don Živanu Beziću

Od 2010. do 2015. godine don Ante je živio u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu za vrijeme doktorskog studija Pastoralne teologije. „Na doktorski studij u Rim krenuo sam sa župničke službe u župi Rođenja BDM u Privlaci. Za tu me župu vežu predivna iskustva. Zahvaljujući svome nadbiskupu koji me poslao na studij završio sam pastoralnu teologiju na Papinskom lateranskom sveučilištu. Svoj doktorski rad posvetio sam svećeniku don Živanu Beziću koji nas je napustio 2007. godine. Što sam više ulazio u život i djelo ovog znamenitog svećenika to sam više uviđao koliko divno svjedočanstvo može dati meni i ostalim svećenicima preko svoje ostavštine, znanstvenog i svećeničkog rada”.

Izvor: smn.hr

Don Živan je prošao jedan pravi križni put, a bio je više od dvije godine zatvoren u nacističkom logoru. „Za svoju knjigu ‘U sjeni krematorija’ napisao je kako je za pisanje umjesto tinte koristio vlastitu krv. U splitskom arhivu sam našao da je don Živan, u trenutku svoga svećeničkog djelovanja imao oko 12 aktivnih bolesti u svome tijelu, imao je metak u glavi koji se nije smio vaditi, kao takav je napisao 21 knjigu, 300 znanstvenih članaka, odgojio je brojne generacije svećenika i laika ne samo na KBF-u nego i na Medicinskom fakultetu u Splitu. S težinom životnoga križa bio je tako radosno otvoren reformi Drugog vatikanskog koncila. Nazvao sam ga simbolom hrvatskoga naroda jer je živio u različitim političkim i ideološkim sustavima i na njega je dva puta pokušan atentat od komunističkih udruženja”. 

Sveti Roko – svetac aktualan i za ovo naše vrijeme

Don Ante otkriva da se rado utječe sv. Antunu Padovanskom, ali i sv. Roku za kojeg je vezan od djetinjstva. „Uz sv. Antuna Padovanskog jako mi je blizak sv. Roko. Ovaj svetac povezan je s mojom rodnom župom, njemu sam se cijeloga života molio. Bio sam jako sretan dok sam bio u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima, a pored Zavoda je crkva sv. Roka u kojoj se čuvaju i svečeve relikvije.

Crkva sv. Roka, Bibinje

Jako sam zahvalan ovome svecu i htio bih mu uzvratiti jednog dana. Želja mi je sakupiti molitve, pjesme, pa i njegovu biografiju… htio bih objaviti jedan zbornik o svim župama u prošlosti i sadašnjosti kojima je bio zaštitnik sv. Rok. Čovjek današnjice traži nove svetačke primjere i slijedi nove svece. Sve je to u redu, i sve je to dobro. Ali, ne smijemo zaboraviti na veliku baštinu svetaca koje su odabrali naši preci. No, nisu ti sveci imali moć svoga zagovora, djelovanja i moć primjera samo u prošlosti. Oni imaju i danas svoju moć. Kada spominjem sv. Roka, zaštitnika od kužnih bolesti, zar nije aktualan u ovom našem vremenu”.