„Iza svakog svećenika stoji demon koji se bori za njegov pad. Ako imamo jezik da ih kritiziramo, moramo se dvostruko više moliti za njih“ (sv. Terezija Avilska).
U listopadu gledamo iz ovih naših suznih dolina ponajprije prema Božjoj Majci, a onda i prema anđelima čuvarima i drugim stanovnicima neba koji Božje lice gledaju: za nama su spomendani dragih svetaca, Male Terezije, Franje Asiškoga, a pred nama sv. Terezije Avilske i Ivana Pavla II. Gledajući prema njima, naša srca čeznu za njihovom pomoći. Čeznemo da snaga ljubavi koju su oni živjeli na ovoj zemlji postane i naša stvarnost.
Čeznemo da naša Crkva ima hrabrosti živjeti sveto!
Slušamo i čitamo posljednjih tjedana o stravičnim događajima koji kao sjena padaju na našu obitelj Crkvu – o slučajevima izdaje svih vrijednosti za koje su ovi sveti, čije ime znamo, i svi oni čija imena samo Bog zna, posvetili i danas posvećuju svoje živote. Razumljivo je da nas to što čujemo i čitamo boli i vrijeđa jer radi se o našoj najvećoj svetinji. Radi se o najintimnijoj ljubavi Kristovoj, koji je za svoju Crkvu, za njezinu čast, dao zadnju kaplju krvi.
Likuje neprijatelj Boga i čovjeka, smije se i aplaudira kad god uspije baciti čovjeka na pod i oblatiti, zgaziti u njemu čistoću njegove krsne haljine.
Razmišljao sam što reći onima koji kao da jedva čekaju da se netko odmetne pa da napadnu sve vjernike. I naišao sam na rečenicu koju želim danas posebno naglasiti. Ne znam tko ju je izvorno izrekao kada su mu predočeni skandali pojedinaca pa su ga pitali kako može ostati u takvoj Crkvi. Ali važno je ponoviti njegov odgovor:
Ne ostavlja se Isusa zbog Jude.
papa Lav XIV., klanjanje Križu na Veliki petak / Foto: Guglielmo Mangiapane/Reuters
Ali se, također, niti ne sjedi prekriženih ruku i zatvorenih ušiju, nego se za Isusa, za njegovu Crkvu bori svim svojim snagama. Jer odgovorni nisu samo oni koji nešto zlo učine, nego i oni koji ništa dobro ne učine. Oni koji samo šute i okreću glave kao da se njih to ne tiče. Imajmo to na umu, dragi vjernici, kada sanjamo Crkvu kakvu je sanjao Gospodin.
Imajmo na umu da smo jedno – Kristovo otajstveno tijelo – Crkva. Za koju je on trpio i podnio sve poruge, sve udarce, sve rane. A on nije odustao. On je uskrsnuo! Svojim uskrsnućem pobijedio je zlo. I zato je njegova riječ zadnja. Kada mi prolazimo kroz naše boli i rane, imajmo na umu to da Bog ima zadnju riječ.
Svijet je u plamenu. Nanovo se želi osuditi Krist. Donose se na tisuće svjedočenja protiv njega, samo da se njegova Crkva sravni sa zemljom. Ne, sestre, nije sada vrijeme da s Bogom raspravljamo o nevažnim stvarima! (sv. Terezija Avilska)
Pustimo nevažne stvari po strani. Ni naše vrijeme nije vrijeme za medonosne riječi umotane u celofane. Nije vrijeme da skupocjenim parfemima na svome tijelu – na tijelu Crkve prikrivamo neugodne mirise nečistoća i smrad grijeha. Vjernost Crkvi ne znači zatvarati oči pred njezinim problemima, nego riješiti te probleme, zaštititi povrijeđene, odreći se zla i suprotstaviti mu se.
Zlo moramo shvatiti ozbiljno.
Sotona nije neko bezazleno čudovište, neki lik iz bajke. On je stvaran i opasan i može djelovati kroz zavedene ljude. A ti ljudi koji zlo čine ne mogu olako prebacivati odgovornost – odgovorni su za svoje prepuštanje zlu. Čovjek, nitko od nas, ne smije pred zlom pognuti glavu, to nikada!
Bl. Alojzije Stepinac rekao je: „Ako treba trpjeti, trpjet ćemo, ako u zatvor u zatvor, ako umrijeti umrijeti, ali Sotoni popustiti – to nikada!“
Jasno je da se od nas ne traži ništa lagodno i komforno. Traži se gola istina. I traži se posvemašnja poniznost. To je jedino oružje protiv zla i oko nas i u nama. No ne dajmo se prestrašiti i zauzmimo se za ono najvažnije. Bez straha.
Podsjećam i na riječi pape Lava kojima je započeo svoj pontifikat: „Bog nas voli, Bog vas sve ljubi i zlo neće prevladati. Svi smo u Božjim rukama. Zato, bez straha, ujedinjeni, ruku pod ruku s Bogom i međusobno, idemo naprijed. Mi smo Kristovi učenici. Krist ide ispred nas. Svijet treba njegovu svjetlost.“
Nismo sami. Ma kako se činilo bolno i teško, mi imamo Kristovo svjetlo i radosnu vijest. Imamo evanđelje! A ono nam od prvog do zadnjeg slova doslovce govori da nismo sami.
Najvažnije je ostati iskren i ponizan. Jer zlo ne miruje. Svetoj Tereziji pripisuju se i ove riječi:
Iza svakog svećenika stoji demon koji se bori za njegov pad. Ako imamo jezik da ih kritiziramo, moramo se dvostruko više moliti za njih.
To nam govori da nitko od nas, bio svećenik, bio laik, ne može samo čekati što će biti. Svi imamo odgovornost. Moramo svoju vjernost i ljubav zaposliti, moramo moliti, moramo raditi, moramo se za svoje snove boriti.
Foto: Depositphotos
Sanjam Crkvu koja ne sablažnjava licemjerjem, glumom i dvostrukim životima. Sanjam ljude, svoju braću i sestre, ne savršene, nego iskrene. Kad netko pogriješi, da ima hrabrosti pokajati se, reći: Oprosti, pogriješio sam, nisam napravio dobro, žao mi je.
Sanjam pastire koji se neće sramiti obuti stare tenisice i traperice i ići raditi, popravljati porušeno. Koji neće zaobilaziti kuće siromaha, staraca, bolnice. Koji se neće uplašiti žuljeva. Sanjam ljude koji neće doći u crkvu pokazati se i okretati očima kad dijete zaplače jer to remeti njihovo pravo na mir u molitvi. Sanjam braću i sestre koji neće tračati i glumiti da su bolji od drugih.
Ja sanjam Crkvu koja se osobito kloni elitizma.
Sveta Mala Terezija kroz svoju je poznatu duhovnost maloga puta izravno osporila koncept duhovne i društvene elite. Naglašavala je da svetost nije rezervirana za odabrane, savršene ili moćne pojedince. Poznata je njezina opomena:
„Evo, opet ste skrenuli s maloga puta!“
Mali put pretpostavlja spremnost na žrtvu, na trpljenje, u sjeni, u tišini, bez buke i prenemaganja. Podrazumijeva put ljudi kojima nije stalo do toga da se njih vidi, da se obasjaju reflektorima, da se fotografiraju, da primaju zahvalnice i diplome za najbolje, najzaslužnije… Nego ljude koji mirno nose svoj križ i donose svijetu Božje svjetlo. Ne za sebe – za Njega.
Bog ne traži elitne statuse, nego iskrenu malenost i potpunu predanost.
U svojoj autobiografiji „Povijest jedne duše“, sveta Terezija koristi lijepu sliku iz prirode. „Elite” – to su ruže i ljiljani – oni veliki koji privlače pozornost svojom ljepotom i veličinom. Obični ljudi – to su tratinčice i ljubičice – malo, neprimjetno poljsko cvijeće koje je Bog stvorio i koje jednako voli.
Kada bi svi cvjetovi htjeli biti ruže, odnosno elita, priroda bi izgubila svoju draž i raznolikost. Nije problem u tome što je netko ruža. Problem je kada ta ruža svojom arogancijom gazi malene oko sebe. Problem je kada elita sebi uzme za pravo vladanja, bogovanja.
Problem su oni koji bi i Isusa ispravljali da nešto nije dobro ili točno rekao. To nije veličina, nego zabluda. Veličina nije u pripadnosti nekoj uzvišenoj nedodirljivoj skupini. Prava je veličina u vršenju Božje volje.
Elite postoje u ljudskim taštinama, a pred Bogom elita nema.
Ja sanjam takvu Crkvu, Crkvu siromaha za koju je svoj život posvetio sveti Franjo. Crkvu koja se ne zadivljuje sjajem skupih pločica, koja ne gleda kako tko ima dubok džep, koja ne pati zbog količine pratitelja. Sanjam Crkvu koja se ne zadivljuje monumentalnim zgradama, nego se zadivljuje činjenicom da je Božji Sin rođen u štali. U posvemašnjoj jednostavnosti siromaštva. Krist je bio siromah. Siromašna je bila njegova Majka Marija i sveti Josip, njegova obitelj, njegovi učenici, njegovi prijatelji.
Ja sanjam takvu Crkvu – koja živi po Srcu Isusovu, koja miriše na evanđelje.
misno slavlje / Foto: Pexels
Sanjam Crkvu koja silazi s trona da bi slušala one na dnu. Crkvu koja ne bježi uplašeno od neugodnih situacija i teških pitanja, nego na njih odgovara vjerodostojno, pa i pod cijenu trpljenja koje ni Isus nije izbjegao. Sanjam Crkvu koja probleme neće odgađati, nego rješavati.
Takvu Crkvu sanjam: ne akademsku, nego utjelovljenu; jednostavnu. Koja ne filozofira, nego služi.
Je li takva Crkva stvarna samo u snovima? Samo u našim čežnjama i molitvama? Ne! Ona je takva u realnosti, ali samo ako ju ti i ja takvu gradimo. Takva će Crkva biti ako ju mi, ti i ja, budemo gradili na temeljima svetaca koji su nam ovih dana pred očima – i vrata paklena neće je nadvladati! Ne zato što sam to ja rekao, nego zato što je to rekao Isus Krist. A njegova je riječ zadnja.
I evo nam prilike već danas, već sutra ostvariti te svoje snove. Uz Božju pomoć! A njemu za to ne trebaju sjajni ljudi. Ne trebaju mu veliki, ljudi ulaštenih savjesti, bez vidljivih mana. Dobri su mu oni koji u njihovoj sjeni nose mirno svoje križeve. Najbolji su mu oni koji tiho rade negdje u pustopoljinama svijeta bez reflektora, bez plaće, često i bez hrane. Njima je i plaća i hrana Božja blizina; i to im je dovoljno, to je sve što žele.
Pripremio vlč. Ivica Cujzek za emisiju „Tebe tražim“. Emisiju poslušajte svakog 2. i 4. utorka u 20 sati na HKR-u ili naknadno na platformi HKR+.