Umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak predslavio je u utorak, 22. listopada, misu o 19. obljetnici ukopa maceljskih žrtava. U propovijedi je rekao da se još kao dijete pitao „kako to da ljudsko biće jednostavno nestane“ prisjetivši se da mu je 1945. u Vukovaru nestao otac kojemu je kao odrastao uputio dirljivo pismo:
Dragi tata!
Prvi put u životu pišem Ti pismo. Nažalost ni Tvoj lik nije mi ostao u sjećanju. Imao sam tek godinu i nekoliko mjeseci kad su neki ljudi, koji su se nazivali „osloboditelji“, učinili da „nestaneš“. Dogodilo se to u Vukovaru, u mjesecu svibnju 1945. godine. Odveli su Te kao i mnoge druge u nama „nepoznato“, ali njima sigurno dobro poznato. Nikada nam nisu htjeli reći na koji ste način „nestali“, pa i dan-danas u ovoj prvoj godini stoljeća i tisućljeća mi to još uvijek ne znamo. Samo su nam kasnije tvrdili i napismeno da vas nema i ispod toga napisali „Smrt fašizmu – sloboda narodu“. I tako smo nastavili živjeti u „slobodi“ mama i ja i sestra koja se je rodila par mjeseci nakon Tvoga „nestanka“. Ta „sloboda“ je bila tako velika da se nismo usuđivali previše pitati kako ste vi to „nestali“. Takva pitanja su bila opasna i zato smo otišli iz Vukovara u Tvoj i mamin rodni Krašić.
Ljudska zloća može izmisliti nestanak čovjeka.
Nakon 50 godina Vukovar doživljava sličnu sudbinu, kakvu ste doživjeli Ti i mnogi Tvoji znanci i prijatelji. I opet mnoge obitelji, mnoge majke i supruge, mnoga djeca pitaju se i traže svoje „nestale“. Pitamo se: može li čovjek nestati? Tko je uopće izmislio za ljude tu riječ: „nestati“?
Ne slažem se! Protestiram!
Vičem: Ne, čovjek ne može nestati!
Ljudska zloća može izmisliti nestanak čovjeka. Čovjek krvavih ruku i savjesti koja ga progoni želio bi da „nestanete“, da vas nema, da vas nitko ne spominje. I za vrijeme „slobode“ kao da im je to i uspijevalo. Samo se potajice o vama govorilo, i okretalo lijevo i desno da ne čuje netko od „osloboditelja“ koji su nas htjeli „osloboditi“ od svakog spomena i sjećanja.
I tako vam kroz desetljeća nismo smjeli staviti nigdje ni spomen, ni križ ni bilo kakva zapisa. No mi smo čuvali sjećanje, ali još više smo rasli u vjeri koja nam govori i koja nas uči da čovjek ne može nestati. Uči nas da je čovjek stvorenje Božje i da je stvoren za vječnost. Uči nas, također da je Bog jedini gospodar ljudskog života. Pozvao je i čovjeka da se stavi na stranu života, da poštuje svoj i tuđi život, da nikakva ideologija ne može biti vrednija od života čovjeka.
Stoga i pišem ovo otvoreno pismo sjećajući se Tebe, dragi tata, i mnogih stradalnika jedne bezbožne ideologije. Stradali ste samo zato jer im niste bili po volji, jer ste bili zapreka na putu jedne protunarodne i protučovječne ideologije. Nisu vam ni sudili. Jednostavno ste „nestali“. I što ste više „nestajali“, vi ste sve više ostajali u našim sjećanjima i našim molitvama.
Mi smo čuvali sjećanje, ali još više smo rasli u vjeri koja nam govori i koja nas uči da čovjek ne može nestati.
Po tko zna koji put obistinjuje se u povijesti Isusova prispodoba o sjemenu koje pada u zemlju i trune, ali donosi obilat rod. Sve više vjerujemo tom Čovjeku iz Nazareta koji je i sam dragovoljno prihvatio smrt da bi nas vodio u Život. On nas uči kako treba živjeti ovdje na zemlji. Dao nam je pravila, savjete i zapovijedi. Jedna od najvažnijih je zapovijed ljubavi prema svakom čovjeku, pa i prema neprijatelju.
Pokušavamo u životu ostvarivati tu zapovijed, ali to nipošto ne znači da smijemo zaboraviti nepravdu i zlo koje čovjek čini čovjeku. Potrebno je boriti se za istinu i pravdu. Potrebno je neprestano osuđivati laž, nepravdu i zlo. Često šećem zagrebačkim grobljem Mirogojem, počevši od mamina groba, pa uz spomenike mnogih poginulih u ratovima do velikog križa oko kojeg je nastalo cijelo novo groblje mladih ljudi koji su stradali boreći se za ideale o kojima su sanjale generacije naših sunarodnjaka.
Nisu vam ni sudili. Jednostavno ste „nestali“. I što ste više „nestajali“, vi ste sve više ostajali u našim sjećanjima i našim molitvama.
Prolazim pokraj spomenika kojeg su podigli naši iseljenici, na kojem prepoznajemo likove iz raznih naših krajeva, ljude raznih staleža i raznih životnih dobi na kojem piše „Hrvatskim žrtvama u Bleiburgu i na križnim putevima“ 1945. – podigli Hrvati iz domovine i iz inozemstva 20. lipnja 1994. To je spomenik koji poziva na sjećanje i molitvu za mnoge od vas kojima ne znamo za grob. Ne znamo gdje počivaju vaši zemni ostaci, ali znamo i vjerujemo da niste „nestali“ nego da živite u našim sjećanjima i da živite u Životu.
Dragi tata! Tebe i tvojih prijatelja, stradalnika u Vukovaru 1945. želimo se sjetiti ovom knjigom koju je tako marno prikupljao gospodin Mirko Kovačić kojemu se i ovom prilikom najsrdačnije zahvaljujem.
Srdačno Te pozdravljam! Doviđenja u nebu!
Tvoj sin Josip
Izvor: HKV