Povodom stote obljetnice rođenja Marijana Oblaka Hrvatski katolički radio pripremio je tri emisije o nadbiskupu evangelizatoru Zadarske nadbiskupije. Priču o nadbiskupu eruditu, koji je isticao važnost bogoljublja, domoljublja i čovjekoljublja, zaključit ćemo njegovom ljubavlju prema Crkvi, liturgiji i Bogu.

Marijan Oblak kao nadbiskup obnovio je i izgradio više desetaka crkava, župnih kuća, pastoralnih centara i drugih građevina u vlasništvu Nadbiskupije te ustanovio niz novih župa. Posebno je bio radostan i ponosan na obnovu jedne od kolijevki hrvatske duhovne i kulturne baštine – ženskoga benediktinskog samostana i crkve sv. Marije u Zadru. Što povezuje sestre benediktinke i nadbiskupa Oblaka otkriva časna majka Anastazija Čizmin.

„Nadbiskupa Marijana prvi sam put susrela prilikom krizme oko 1960. u rodnoj Sutomišici, to je isto na otoku. On je tada bio pomoćni zadarski biskup, a mi smo ga zvali mladi biskup. Mi djeca radovali smo se susretu s mladim biskupom. Na opće zadovoljstvo župnika i nas djece, na svako nadbiskupovo pitanje izvrsno smo odgovarali, i on nas je pohvalio. U vrijeme mog sazrijevanja za redovničko zvanje imala sam kontakte sa sestrama benediktinkama koje su se nalazile u prostorima „Zmajevića” jer su sestre, nakon rušenja samostana, dvadeset i sedam godina bile gošće u nadbiskupskom sjemeništu. I tada su mi rekle da uskoro imaju oblačenje jedne novakinje i pozvale su me da dođem. Tako sam došla, i to je bio moj drugi susret s monsinjorom Marijanom Oblakom. On je vodio svečanu misu i obred redovničkog oblačenja. Nakon svečanosti i čestitanja pristigla je biskupova majka i trebalo ju je otpratiti i ponijeti njezin kofer do biskupske palače. Ja sam se ponudila da ću sve to obaviti. I, to sam saznala puno kasnije kad sam već bila u samostanu i kad mi je časna majka to pričala, taj moj postupak bio je povod za kratki razgovor časne majke Benedikte Braun i nadbiskupa Oblaka koji su jednako doživjeli taj moj zalet za pomoć i rekli su: ‘Kako bi dobro bilo da ova mala (ja sam imala nepunih petnaest godina) dođe u samostan.’  Taj isti dan, nakon što sam se vratila iz palače, ja sam zatražila časnu majku razgovor i izrazila joj želju da postanem benediktinka. Na dan mog ulaska u samostan stigla sam vrlo rano, dok je u samostanu još vladala potpuna tišina i noćni mir, pa sam se sklonila u portal katedrale pod zaštitu svete Anastazije. Pod okriljem svete Stošije dočekala sam prvo jutarnje zvono i buđenje samostana sestara. To je bio povod mons. Oblaku i časnoj majci da su, kad su to vidjeli, rekli: ‘Ako Bog da, da ova mala ustraje, dat ćemo joj ime Anastazija’.

Pred oblačenje kaže mi časna majka: ‘Znaš koje ćeš ime imati?’ Rekla sam da ne znam i da čekam što će mi ona reći. ‘Evo sad smo se nadbiskup i ja dogovorili – zvat ćeš se Anastazija.’ Eto, i to je poveznica između nadbiskupa, poglavara, mene i svete Stošije – Anastazije. Nakon tog buđenja i prvog zvona, sestre su mi tiho otvorile vrata, tiho me pozdravile i odvele me u kapelu. Misu je slavio nadbiskup Oblak jer on je tada bio i kapelan koludricama. Zajedno s časnom majkom Benediktom nadbiskup Oblak je promišljao o budućnosti školovanja, premda sam se ja ispisala iz škole. On je rekao mora se učiti. Ali prilike koje su tada bile u Zadru, rekli su da će me primiti u školu, ali ne kao kandidaticu iz samostana. Tražili su da mi pronađu negdje u gradu mjesto gdje ću živjeti, no s tim se nismo složili ni nadbiskup, ni časna majka, ni zajednica, ni ja. Zbog toga su me privatno poučavali. Učila sam jezike, crtanje. Poslije su se malo stvari promijenile pa su, po nadbiskupovom naputku i prihvaćanju samostana, još neke druge sestre i ja, išle u gimnaziju, nakon toga na studij, netko ovdje u gradu netko u Rim. Možemo reći da je jedna od njegovih zasluga da, kad sestre dođu vrlo mlade i nisu stekle svoju profesiju – školovanje, da se s time počne i da to bude jedan od temelja. U to vrijeme počele su se bile spremati stvari za stalnu izložbu.”

U vremenu kada crkva nije imala stalnih prihoda nadbiskup Oblak vjerovao je u Božju providnost, pa je gotovo doslovno proseći po svijetu namicao sredstva za obnovu i izgradnju crkvenih objekata. Župe svoje Nadbiskupije uvijek je rado posjećivao, najčešće u pastirskim pohodima, prisjeća se župnik katedrale u Zadru don Josip Radojica Pinčić.

„Njegov pastoralni pohod u mojoj župi bi trajao tri dana, petak, subotu i nedjelju. Na samom početku pastirskog pohoda, prvog dana, on je želio razgovarati sa svećenikom. Vrlo sam ugodno iznenađen ostao uvijek nakon susreta s njime. Bio je pun razumijevanja i jedne širine, detaljnosti, ništa mu nije promaklo. Moja je majka, nakon smrti mojeg oca, stanovala sa mnom, pa bi nadbiskup, nakon što je razgovarao sa mnom, i s njom razgovarao. Imao sam dva sakristana pa bi nadbiskup poslije i s njima razgovarao, zatim s članovima župskoga vijeća, detaljno je pregledao župske knjige. Zatim bismo išli u crkve pregledati zgrade, vidjeti u kakvom su stanju, pregledati crkvenu odjeću i posuđe, pregledao je čak i tabernakul da vidi kako je sve to skupa uredno. Htio je da sve bude na jednom nivou i davao je važnost i župniku i župnoj kući i svim osobama koje su pomagale župniku.

Krizma – porušena crkva u Dračevcu Zadarskom, 1994.

Drugi dan bismo iskoristili da se susretne sa svim skupinama vjeronauka pučko školske djece, sa svim grupama, a u ono vrijeme sjećam se da sam imao sedamsto pedesetero djece samo iz osnovne škole, i on bi se sa svim razredima pojedinačno susreo. Imao je jednostavan pristup u razgovoru s djecom. Pitao bi djecu: ‘Znate li tko sam ja?’ Oni bi svi u jedan glas odgovorili da znaju: ‘Vi ste naš nadbiskup!’ Znao se djeci približiti i na vrlo jednostavan način razgovarati s njima o onom što smo učili iz vjeronauka. Oni bi grupno i pojedinačno odgovarali na pitanja. Posebno me se dojmilo kako bi se odvijao susret s kandidatima za krizmu. U ono vrijeme, budući da je krizma bila svake četvrte godine, praksa je bila krizmati djecu od petog do osmog razreda. Ta djeca obavezno bi poslije krizme nastavljala pohađati vjeronauk, što danas na žalost nije praksa. Doduše i krizma je u današnje vrijeme u starijoj dobi. Čini mi se da je u starije vrijeme krizma imala istaknutije, dublje, jače značenje nego što je to danas. Na tim susretima s krizmanicima nadbiskup je posebno pridavao pozornost tome koliko su krizmanici ušli u poruku sakramenta, što to za njih znači. Razgovarao bi također o temama koje su se učile na vjeronauku. Na tim susretima redovito se s njime odvijao vrlo ugodan dijalog u opuštenom stanju, tako da djeca nisu bila uopće u strahu, bio je vrlo prijazan. Doduše, on je bio nekada i profesor u gimnaziji pa mu nije nedostajala ta pedagoška dimenzija s kojom se znao obraćati djeci.

Procesija u Sukošanu 1989.

Trećeg dana pastirskog pohoda, u nedjelju, bila je podjela sakramenta potvrde. Ljudi su vrlo živo sudjelovali. U homiliji biskup bi se dodirnuo svih mogućih područja života župe. Na svim područjima, gdje je imao razloga, uvijek je pohvalio tamo gdje se trebalo pohvaliti i potaknuti, nikad to nije propustio. Određene slabosti, a bez njih nije ni jedna sredina, uvijek je pronalazio jedan mudar način kako ih potaknuti da se iz onoga što nije dobro izdignu i da pokušaju i kroz taj način djelovanja biti bliži Bogu. Taj je dan bio vrlo upamćen i ljudi su znali mjesecima ponavljati ‘Kad je nadbiskup rekao ovo…’ Ljudi su se znali živo sjećati tih uspomena iz susreta s njime i propovijedi koje je on imao na taj dan. Isticao je nedjeljnu svetu misu. Geslo Branimirove godine bilo je neispusno za njega: ‘Hrvatska katolička obitelj dnevno moli, nedjeljom svetu misu slavi.’ Uvijek je upućivao i naglašavao zajedničku obiteljsku molitvu koja ne bi smjela biti ni u jednoj obitelji, koja se imalo osjeća hrvatskom i katoličkom, ispuštena. Veliki je naglasak stavljao na obiteljsku molitvu.”

Velik dio svoje biskupske službe Marijan Oblak posvetio je upravo brizi za trajnu duhovnu obnovu klera, kako pastoralnu, tako i intelektualnu. Brojne je svećenike upućivao na daljnja školovanja, ponajprije na crkvena sveučilišta u Rimu, pojašnjava don Dario Tičić.

„Pamtim ga u tim osamdesetim godinama i kao sjemeništarac i kao bogoslov. Moram reći da sam ja posljednji bogoslov zadarske nadbiskupije kojega je on posalo kao ordinarij na studij u Zagreb kod isusovaca. Uvijek se živo zanimao za naš napredak, za polaganje ispita i općenito za napredak duhovni, intelektualni. Vodio je brigu o nadbiskupiji, živio je za ovu nadbiskupiju. Mislim da su to osjetili svi, posebno starija generacija svećenika, svi mi oko njega.”

Nadbiskup Oblak uveo je redovite mjesečne svećeničke susrete, godišnji Svećenički i Katehetski dan, otvorio Svećenički dom, osnovao dijecezantska vijeća, Caritas i Obiteljsko savjetovalište Zadarske nadbiskupije. Inicirao je i osnivanje Hrvatske katoličke udruge medicinskih sestara i tehničara, a zaslužan je i za osnivanje Pučke kuhinje. Nadbiskup Marijan Oblak obavljao je odgovorne dužnosti u biskupskim konferencijama.

U Biskupskoj konferenciji Jugoslavije bio je predstojnik Odbora za pastoral turista i član Hrvatske liturgijske komisije. U novoutemeljenoj Hrvatskoj biskupskoj konferenciji vodio je Vijeće za pastoral iseljenika, selilaca i apostolat pomoraca. S nadbiskupom Oblakom surađivala je sestra Karolina Miljak Nacionalna ravnateljica za pastoral Roma.

„Naš odbor potpao je pod to vijeće tako da je nadbiskup Oblak postao i moj šef uz pokojnog monsinjora Stankovića koji je bio na čelu inozemne pastve i drugih odbora. Mislila sam kako će mi za te male jednostavne ljude tako veliki čovjek. No, nadbiskup Oblak je bio toliko profinjen čovjek, topao, uviđavan, nada sve čovjek povjerenja. Možda sam sada subjektivna jer govorim ono što sam ja doživjela s njim. On je imao u mene apsolutno povjerenje. Pamtim ga kao čovjeka, uglađenog gospodina nadbiskupa.”

Nadbiskup Marijan Oblak Imao je istančan osjećaj za liturgiju, naglašavao je njezinu uzvišenost, o čemu svjedoči maesto Žan Morović, ravnatelj zadarskog katedralnog zbora.

„Nadbiskup Oblak uvijek je naglašavao da promišljati liturgiju nije izvanjski čin nego duboko unutarnji. Kao dijete dolazio sam na mise koje je on predslavio. Pokojni monsinjor Kero koji je vodio središnji gradski crkveni zbor dozvolio mi je jedinom kao djetetu da budem na koru s njima. Pa i taj zbor, koji je tada bio nešto najbolje što imamo, tu su pjevali ponajbolji pjevači svih crkvenih zborova grada Zadra, to me formiralo kao glazbenika, kao nekoga koji se bavi liturgijom. Nadbiskup Oblak je poštivao red. Uvježbavale su se stvari, dogovarale su se stvari. Uvijek je tražio, kad je on predslavio misu, da mu se unaprijed dostavi popis pjesama koje će se pjevati, sugerirao je možda i nešto drugo vezano uz njegovu propovijed ili sam blagdan. Doista je vodio računa i o onim najmanjim stvarima. Glagoljašku tradiciju svojeg rodnog otoka osobito je podržavao.”

Poštovanje prema hramu Božjemu iskazivao je nadbiskup Oblak vidljivim gestama pri samom prolasku uz ili pri ulasku u bilo koji kršćanski sakralni prostor prisjetio se nećak prof. Ante Uglešić.

„Kad bi prolazio uz crkvu uvijek bi skidao šešir i naklonio bi se. Nikad u crkvu nije ušao bez kolara i odijela. I usred ljeta on bi nosio odijelo. Kad bi stupio u crkvu dobio bi sasvim jedan drugačiji izgled. To mi je osobito ostalo u pamćenju – ta poniznost kad bi ulazio u crkvu, način na koji moli i ono što me oduševljavalo uvijek je njegova vezanost uz liturgiju.”

Umirovljeni biskup Slobodan Štambuk prisjetio se nadbiskupa Marijana Oblaka kao liturgičara jer mu je bio osobni ceremonijar tri godine.

„Sjećam se jednom kad je naš dogovor bio jedno, a on je za vrijeme obreda učinio drugo. Onda sam mu rekao: ‘oče nadbiskupe ja ne mogu više biti vaš ceremonijar.’ Pitao me: ‘O Slobodane, zašto?’ ‘Zato što smo se bili dogovorili tako, tako i tako, a vi ste za vrijeme obreda sasvim drukčije htjeli postupiti.’ Tada sam prvi put od njega čuo riječ ‘oprosti’ što sam smatrao da je zaista jedna karakterna osobina osobe koja, kad je vidjela da nešto nije u redu i da s njegove strane ta riječ mora izaći iz ustiju, tad je bila izgovorena. Drugim riječima, bio je čovjek principa. Htio je da liturgija ima svoju ljepotu , da se odvija kako treba, da svatko zna svoj položaj i svoje mjesto. Liturgija za njega nikad nije bila neka slučajnost nego uvijek je bila lijepo i u detalje pripremljena.”

Svaki nadbiskup ostavlja svoj trag, riječi su i nadbiskupa Želimira Puljića.

„Ja još i danas, kao njegov nasljednik, osjećam njegov duh oko oltara i u našoj katedrali i bojim se samo da ne pokvarim štogod.”

Nadbiskup Marijan Oblak sačuvao je životnu vedrinu i u bolesti, prisjetio se nećak prof. Ante Uglešić.

„Uvijek je nastojao sačuvati vedrinu. Bilo je to mjesec dana prije smrti dok je bio u bolnici u Zagrebu. Njegov je liječnik bio današnji ministar Milan Kujundžić i došao mu je ujutro u sobu i pita ga: ‘Kako ste nadbiskupe danas?’ Kaže on: ‘Dobro.’ ‘A vidite i osvanuo je sunčan dan.’ A nadbiskup će na to: ‘Pa naravno kad je Oblak u sobi!’”

Nadbiskup Marijan Oblak zaspao je tiho i mirno, a njegova se duša preselila u Vječnost u Nadbiskupskom domu u Zadru, u prisutnosti najuže obitelji i zadarskoga Ordinarija, 15. veljače 2008. godine. Pokopan je uz veličanstveno liturgijsko slavlje u Zadarskoj katedrali, pokraj svoga sumještanina i prethodnika mons. Mate Garkovića uz škrinju sa zemnim ostatcima zaštitnice Zadarske nadbiskupije – sv. Stošije kojoj se posebno uticao.

Evangelizatoru zadarske nadbiskupije, oče nadbiskupe Marijane, zagovaraj nas kod nebeskog Učitelja da poput tebe živimo rastući u ljubavi prema Domovini, čovjeku i Bogu.

Čitavu emisiju možete poslušati ovdje: