Susrećemo se s prvim stolom u Euharistiji “stolom riječi” – ambom. Kako tom “stolu riječi” – ambonu iskazati poštovanje i dostojanstveno pristupiti navještaju riječi?

“Na navještaj i na slušanje Božje riječi pripremaju nas uvodni obredi. Dakle, ono sve što je ispred nas. Na vrijeme smo došli na misu, sabrali misli, zajedno pjevali ulaznu pjesmu, prekrižili se, prisjetili se da je Gospodin s nama te nas je svećenik uveo u svetu misu. Prisjetili smo se svojih grijeha, zamolili Gospodina za milosrđe te smo mu dali ‘Slavu'”, rekao je.

“Stavili smo se u  Božju prisutnost i ono što kaže p. Jeremy: ‘cijela sveta misa sastavljena je od različitih kretnji’. Tako se sad naša kretnja od uvodnog dijela premješta na kretnju prema ambonu, odnosno prema stolu Božje riječi. I u toj kretnji prema ambonu, prema stolu Božje riječi pripremamo se uvodnim obredima. Zato je važno sudjelovati na cjelokupnom uvodnom obredu da bismo bili raspoloživi za tu kretnju  koja ide prema ambonu, odnosno prema onom mjestu s kojeg nam Bog govori”, kazao je.

“Vrativši se na obrasce istočne liturgije, jer vjernici istočnog obreda prisutni su u našoj nadbiskupiji i u Hrvatskoj i potrebno je iskazati malo poštovanja prema njima. Kod istočne liturgije sviđa mi se navještaja Božje riječi, kada iza uvodnog obreda,  svećenik ili đakon zapjeva: Budimo pozorni, dakle poziva nas da sad svoju pozornost usmjerimo na ono što nam Bog ima za reći”, istaknuo je.

S riječju Božjom, se hranimo i slušamo je. Čitači ponekad traže način kako pažljivo pristupiti ambonu prije čitanja pa se nakon toga vratiti na svoje mjesto. Gdje se pokloniti na putu prema ambonu i kada krenuti?

“Mogli bismo to usporediti s kazališnom predstavom. Kad završava prvi čin, zastor se spušta, gledatelji malo pričekaju dok se ponovno ne namjesti pozornica i glumci. Dakle, kad završi Zborna molitva, odnosno kada završi taj prvi čin svete mise, dobro je pričekati dok cijela zajednica izgovori “Amen” nakon Zborne molitve da tada čitač, ukoliko sjedi negdje u narodu, dolazi do oltara kojim iskazuje poštovanje sa svojim naklonom i odlazi do mjesta koje se zove ambon. Dobro je napomenuti da sama Opća uredba Rimskog misala kaže: ‘Svi službenici koji imaju neku službu unutar liturgijskog slavlja zauzmu ono mjesto s kojeg mogu najnormalnije, bez ikakvih poteškoća vršiti svoju službu’. I ta Opća uredba preporuča da svi službenici koji imaju neku ulogu u liturgiji nalaze se u prezbiteriju, tako da nema izlaska –  ulaska, jer svaki put kad netko iz naroda izlazi van i odlazi nekud odvlači pozornost od svetoga čina. Čitač se po završetku čitanja vraća na svoje mjesto istim onim putem i načinom na koji je došao tamo”, naglasio je.

Još jedan praktičan savjet za službu riječi – navještaj. Zašto na misi nije preporučljivo čitati čitanje s kopiranog teksta ili s mobitela, odnosno tableta?

S tim stvarima ne odajemo poštovanje koje Božjoj riječi pripada. Knjiga već svojim izgledom, tiskom o nekom tekstu daruje to poštovanje. Npr. Evanđelistar se čak posebno ukrašava, tiska i po svojoj veličini i tisku izaziva poštovanje da imamo prema njoj. I ono najbitnije kod knjige jest da nam daruje taj dodir sa svetim tekstom. Dakle, možemo taj tekst dotaknuti, možemo ga osjetiti. To svakako nije slučaj s kopiranim papirom, još manje s mobitelom ili tabletom, jer ono što je kod tih stvari problem, one uvijek imaju tehničkih poteškoća i to baš kad nam zatrebaju – vjerujem da svatko ima to iskustvo u svom životu, a s druge strane problem je da smo danas sve stavili na mobitele i tablete, “izmiksali” privatno i poslovno. Dobro je da svaka stvar u našem životu ima neko svoje mjesto koje mu pripada. Dakle, mobitel nam je za zabavu, a Božja riječ nije za zabavu. Na mobitelu ili tabletu ima stvari koje nam da odvlače pozornost, a pozvani smo čitati Božju riječ i pristupati joj s puno poštovanja”, rekao je.

Kako se biraju i slažu liturgijska čitanja? Biraju li se neke teme i koji je ključ izbora?

Drugi Vatikanski sabor u konstituciji o Svetoj liturgiji u svom broj 51 kaže: Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi, neka se otvore biblijske riznice, tako da se kroz utvrđeni broj godina narodu pročitaju istaknuti dijelovi Svetoga pisma. Slijedeći ovu preporuku Drugog vatikanskog sabora tijekom tri ciklusa – imamo tri ciklusa čitanja ABC. Postoji i jedan skriveni ciklus parnih i neparnih godina. Ako sudjelujemo svaki dan na svetoj misi čujemo, mogli bismo reći gotovo cijelo Sveto pismo, čak 99 posto.

To je generalna struktura čitanja, a što se tiče same liturgije riječi redoslijed je takav: sve se vodi prema evanđelju koje je vrhunac i središte Svetoga pisma ili bolje rečeno sam Krist je ispunjenja stvaranja i povijesti Izraela. Tako za kršćanina, tekst Starog zavjeta u svojoj punini razumije samo u perspektivi evanđelja, odnosno samo u Kristu može se razumjeti stvaranje i povijest Izraela.

Zašto se kod drugog čitanje odgovara: Bogu hvala, a kod evanđelja se kaže: Slava tebi Gospodine/ Kriste?

Na kraju navještaja prvog i drugog čitanja, čitač otvoreno izjavljuje ono što smo upravo čuli. Čuli smo riječ Gospodnju i mogli smo reći da je to poput jednog velikog krika ili zvuke trube, odnosno najava da bi se to trebalo slušati s velikim čuđenjem. U tom vikanju iz dubine srca Bogu hvala, izražavamo svoje zaprepaštenje. Što se tiče evanđelja, kada govorimo: Slava tebi Gospodine ili slava tebi Kriste kličemo onome koji je prisutan među nama, odnosno Krist je sad onaj koji je riječ tijelom postala, odnosno Emanuel, Bog je s nama.

 Je li pravilno reći: Riječ je Gospodnja ili Riječ Gospodnja?

Ispravno je reći: Riječ Gospodnja. Do ove promjene došlo je izdanjem novog Lekcionara koji u sebi obuhvaća i nove prijevode biblijskih čitanja. Znamo da jezik nije “mrtva stvarnost”, nego živa koja se stalno mijenja. Kada se pristupa prijevodu nekog teksta, koje je napisano na latinskom, onda su uvijek gleda da prijevod bude što vjerniji izvorniku. U izvorniku nalazimo latinski izričaj verbum domini. Dakle, koji je sročen bez glagolske forme. Nema verbum est nego verbum domini što latinskom dakle jeziku nije tako strano, tako i sam cilj poklika Riječ Gospodnja, nije samo reći da ta riječ pripada Gospodinu, nego da je ta riječ sam Gospodin. Jednu takvu sličnu formulaciju sa isto tako značajnom strukturom nalazimo Vazmenom bdijenju, kada svećenik unosi uskrsnu svijeću u crkvu, kliče: Svijetlo Kristovo, odnosno Lumen Kristi i sav narod odgovara: Bogu hvala, a ne kaže svećenik: ovo je svijetlo Kristovo nego svijetlo Kristovo.

Mr. sc. Tomislav Hačko / Foto: Filip Vukina

Vlč. mr. sc. Tomislav Hačko liturgičar je, vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije, te pročelnik Tiskovnog ureda Nadbiskupije.

Emisija “Što se događa u svetoj misi”  emitira se u programu HKR-a nedjeljom u 7:30. Cijelu emisiju možete poslušati ovdje: