Papa Franjo predvodio je na 8. Svjetski dan siromaha u nedjelju, 17. studenoga svečanu misu u Bazilici sv. Petra u Vatikanu. Donosimo naglaske homilije.

Isus nas poziva da izoštrimo svoj pogled, da imamo oči sposobne „čitati iznutra“ događaje iz povijesti, kako bismo otkrili da, i u tjeskobama svog srca i svog vremena, postoji nepokolebljiva nada koja sja. Na ovaj Svjetski dan siromaha zaustavimo se, stoga, upravo na te dvije stvarnosti: tjeskobu i nadu, koje se uvijek nadmeću na bojnom polju našeg srca.

Tjeskoba i nada

Prije svega tjeskoba. To je raširen osjećaj u našem dobu, gdje društvena komunikacija pojačava probleme i rane, čineći svijet nesigurnijim, a budućnost neizvjesnijom. I današnje Evanđelje počinje slikom koja projicira patnju naroda u kozmičke razmjere, koristeći apokaliptični jezik: „sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati“ (Mk 13, 24-25).

Ako se naš pogled zadrži samo na vijestima o događajima, obuzme nas tjeskoba. I danas, naime, vidimo kako se sunce zamračilo i kako mjesec više ne svijetli, svjedočimo gladi i bijedi koji pogađaju toliku braću i sestre, vidimo strahote rata i smrti nevinih; i, pred tim prizorom, riskiramo potonuti u obeshrabrenje i ne primijetiti Božju prisutnost Boga u drami povijesti. Tako sami sebe osuđujemo na nemoć; vidimo kako oko nas raste nepravda koja nanosi bol siromasima, ali se pridružujemo struji rezignacije onih koji iz udobnosti ili lijenosti misle da je „svijet takav“ i „ja tu ne mogu baš ništa“.

Misa na 8. Svjetski dan siromaha u vatikanskoj bazilici / Foto: Vatican Media

Tada se i sama kršćanska vjera svodi na bezazlenu pobožnost, koja ne uznemirava sile ovoga svijeta i ne rađa konkretnim zalaganjem oko milosrđa. I dok je jedan dio svijeta osuđen na život na marginama povijesti, dok nejednakosti rastu, a ekonomija kažnjava najslabije, dok se društvo priklanja idolopoklonstvu novca i potrošnje, događa se da siromašni i isključeni ne mogu činiti ništa doli nastaviti čekati (usp. Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 54).

Ali ovdje Isus, usred te apokaliptičnog prizora, užiže nadu. On proširuje horizont, širi naš pogled kako bismo naučili prepoznati, također u nesigurnosti i boli svijeta, prisutnost Božje ljubavi koja nam dolazi blizu, ne napušta nas, radi na našem spasenju. Naime, upravo kad sunce potamni, mjesec prestane sjati i zvijezde padnu s neba, kaže Evanđelje, „ugleda će Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom“; i On će „sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba“ (rr. 26-27).

Dok se društvo priklanja idolopoklonstvu novca i potrošnje, događa se da siromašni i isključeni ne mogu činiti ništa doli nastaviti čekati

Mi, njegovi učenici, možemo zahvaljujući Duhu Svetome širiti tu nadu u svijetu. Mi smo ti koji možemo i moramo upaliti svjetla pravde i solidarnosti dok se nadvijaju sjene zatvorenog svijeta (usp. Enc. Fratelli tutti, 9-55).

I to kažem Crkvi, to kažem vladama država, to kažem međunarodnim organizacijama, to kažem svima i svakom pojedinom: molim vas, ne zaboravimo siromahe!