O ovoj se temi u teološkim krugovima mnogo raspravlja i pokušava pronaći prihvatljiva rješenja, napose u kontekstu crkvene prakse, odnosno stege glede nepripuštanja osoba u drugom civilnom braku sakramentima Pokore i Euharistije.

Najlakše je reći ljudima u praksi, što sada grubo zvuči, „živite u grijehu i mi s vama ne možemo praktički ništa učiniti“

Govoreći o stavu Crkve, prof. dr. Nikola Vranješ s Katedre pastoralne teologije KBF-a u Zagrebu istaknuo je da se s jedne strane može reći da je on poznat; „da Crkva ne dozvoljava pripuštanje sakramentima euharistije i pomirenja osobama koje su se, nakon sklopljenog sakramentalnog braka, razišli, iako je za Crkvu on i dalje validan,kao niti to da vrše službu kumstva, odnosno biti kum kod krštenja ili kod krizme“.

Prof. dr. Nikola Vranješ, s. Biserka Jagunić, Marijo Lukačić i Dalija Mock u Argumentima HKR-a

Istaknuo je da je već papa Ivan Pavao II., a pogotovo papa Franjo sa svojom pobudnicom „Amoris laetitia“ 2016. godine, osobito osmim poglavljem, donio ponovno pred crkvenu, ali i građansku javnosti mogućnost da u doista iznimnim situacijama nakon procesa razlučivanja, jedan mali broj osoba koje dođu u procesu razlučivanja sa svećenikom ili drugim pastoralnim djelatnikom, ima mogućnost iznimnog pristupa sakramentima.

„To je papa Franjo potvrdio kao odgovor na upit, odnosno na pismo biskupa regije Buenos Aires iz 2016. godine i istaknuo da je to autentično tumačenje onoga što je naznačio u 8. poglavlju „Amoris laetitia“ za koje znamo da je izazvao veliku pozornost svojevremeno u javnosti. Hrvatska biskupska konferencija preko svoga Vijeća za život i obitelj 2022. godine donijela je sličan dokument koji je naslovljen „U susret svima bez iznimke“, misleći upravo i na osobe o kojima ovdje govorimo. U tom dokumentu ponavlja se taj isti stav. Moram odmah dodati da se nipošto ne radi o dozvoli nekakvoga općeg i nekontroliranog pristupa sakramentima takvih osoba. Načelni stav Crkve i njezin nauk se i dalje zadržava“, naglašava prof. Vranješ.

Mislim da bi bilo važno djelovati preventivno. Sama priprema za brak je možda prekratka i možda nedovoljna. Zato imamo ovakvu situaciju kakvu imamo.

Sestra Biserka Jagunić iz Družbe školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije istaknula je potrebu preventivnog djelovanja. Smatra da je priprava za ženidbu prekratka, a u radu s parovima koji joj dolaze kako bi spasili brak primijetila je da je na prvom mjestu nedovoljno poznavanje. „Mislim da bi bilo važno djelovati preventivno. Sama priprema za brak je možda prekratka i možda nedovoljna. Zato imamo ovakvu situaciju kakvu imamo. Možda bi trebalo više uključiti laike koji bi na duhovnoj razini podigli iz svoga vlastitog iskustva braka te mlade ljude koji se spremaju za braku i upozorili na neke situacije koje su moguće, tako da bi unaprijed spriječili rastave. Često ustanovim da se oni nisu poznavali prije nego što su ušli u brak i nakon toga nastaju problemi na nekim sitnim, čak i beznačajnim stvarima.“

Prof. Vranješ je naglasio da tu nije samo riječ o nepripuštanju sakramentima, nego i općenito o duhovnoj i fizičkoj i financijskoj teškoj situaciji.

„Najčešće je riječ o vrlo kompleksnim, vrlo bolnim situacijama. Tu su u pitanju osobe koje nakon te situacije ostaju same. Možemo spomenuti i slučajeve osoba koje uđu po nekoliko puta u novi građanski brak. Imamo sve više takvih slučajeva. Dakle, ne samo da nije uspio sakramentalni brak. Moramo spomenuti i situacije osoba koje žive u takozvanim činjeničnim zajednicama bez bilo građanske, bilo crkvene veze ili imamo i situacije osoba koje sklapaju samo građanski brak, a nemaju zapreku za sklopiti sakramentalnu ženidbu, ali to ne čine iz raznoraznih razloga. Najčešće u strahu da, ako se raziđu, da mogu onda eventualno sklopiti sakramentalni brak sa nekim drugim. Sigurno da takve osobe najprije Crkva treba prihvatiti. Život Crkve je puno širi od toga i život tih osoba je širi. Postoji puno stvarnosti u kojima te osobe i dalje mogu sazrijevati. Kako govori papa Franjo, svjedočiti svoju vjeru kroz slušanje Božje riječi, kroz molitvu, sudjelovanje u karitativnim aktivnostima, u nekim oblicima služenja u zajednici itd. Za takve osobe trebamo staviti naglasak na to da nikada ničije dostojanstvo u crkvi ne bi smjelo doći u pitanje, a to se ovdje često zaboravlja“.

Svaka osoba zadržava svoje dostojanstvo i zadržava svoju mogućnost duhovnog napretka, duhovnoga sazrijevanja u situaciji u kojoj se nalazi. „U tom smislu Crkva kod nas treba napraviti iskorak u većoj zrelosti i obazrivosti prema takvim osobama većem uključivanju u zajednicu.“

Prof. Vranješ je istaknuo i da ono što nedostaje je djelovanje u redovitom župnom pastoralu. „Svećenici i ostali pastoralni djelatnici trebali bi biti više svjesni da postoji i očito će, nažalost i u budućnosti postojati vrlo velika skupina vjernika koja spada u ovu kategoriju koja se ne smije osjećati isključenima iz crkvenoga života, koja se ne bi smjela osjećati zapostavljenom. Sakramenti su vrhunac kršćanskoga života, ali nisu sve.“

Sakramenti su vrhunac kršćanskoga života, ali nisu sve

Marijo Lukačić, rastavljen i ponovno civilno vjenčan, govoreći o nemogućnosti primanja sakramenata, istaknuo je da mu je jako teško.

„Osjećam da mi je pada cijeli svijet. Najteži trenutak na misi mi je kad ne mogu na pričest, tada bih radije da me nema. To me baš boli.“ Istaknuo je da je dobro prihvaćen od svećenika i svoje župne zajednice te da pohađa molitvenu zajednicu. „Mogu reći da sam pronašao svoje mjesto u Crkvi“, dodao je.

A da je prisutno puno generaliziranja, poopćavanja, ističe prof. Vranješ. „Najlakše je reći ljudima u praksi, što sada grubo zvuči, ‘živite u grijehu i mi s vama ne možemo praktički ništa učiniti’, ali mora nam kao kršćanima biti jasno da ničiji život ne smije biti sveden samo na pitanje grijeha. Život je puno šira stvarnost od pitanja grijeha, grijeh je samo jedan od komponenti u nečijem životu te u životu ovih osoba cijela situacija ne može biti svedena samo na pitanje grijeha i zato moramo biti osjetljivi.“