Je li mi grijeh ako se u nekom filmu pojavi bludna scena, koju nehotice vidim, ali odmah promijenim program?

Danas to nitko ne može kontrolirati i ne može se unaprijed znati kad će netko negdje ubaciti lascivne materijale. Žalostan sam kad se te scene pojavljuju u vrijeme kad djeca gledaju TV, pa budu svakakvih filmova, ali ako je slušatelj prebacio, dobro je učinio i nema grijeha. Grijeh je kad se ciljano traže snimke. Pornografija je velik problem u ispovijedi. Ciljanim gledanjem pornografskih sadržaja ide se lančano, pa se gleda sve više i više, a ubrzo dolazi do samobluda. Svi znaju koja je špranca, čim se krene u to, zna se gdje će završiti. Dakle, to je zlo, kao i svaka navezanost i svaka ovisnost.

U ispovijedima se otkriva da pokornici ponekad ciljano traže te “stranice za odrasle”, a ovdje navedeni slučaj nije grijeh, jer osoba nije tražila tu snimku nego joj je, na određeni način, nametnuta.

Kako zlo djeluje? Pojavi se određena snimka na koju sekundu. Ako čovjek bude slab, onda sam krene dalje tražiti taj sadržaj na dvije, tri, pet… sekundi i tako se ulazi u ropstvo. Katkad imate scene koje uopće nisu prljave, ali su emotivno snažno nabijene. Kad se čovjek raspoloži za ta razmišljanja, on će jednako sagriješiti i u benignom poljupcu, ako je priča strastveno napravljena. Ako pak cilj nije gledati, razmišljati ili fantazirati o tome, onda se neće ništa dogoditi. Ali ako se “vrti” samo tu scenu, onda se mora razumom odlučiti hoće li se snimke koristiti u tu svrhu.

Može li se na grobovima razgovarati s dušama pokojnika?

Najprije, ne vjerujem da se u ovom pitanju radi o spiritizmu. Ako je netko na to mislio, spiritizam i zazivanje duhova u Crkvi nije dopušteno. Kod zazivanja duhova treba biti jako oprezan i time se ne baviti. Kad ja dođem na groblje, sjetim se svojih mame, tate i brata. Na groblju su njihovi zemni ostaci, ali ja ne prihvaćam to kao njihovo bivovanje. Premda ne mogu svakoga dana otići u Međimurje na groblje, svakoga dana mislim i, na neki način, molim za njih. Znam kako razgovarati s njima.

Kad molim, kažem: “Isuse, pozdravi ih i reci im da mi nedostaju”, jer ne možemo se ne prisjetiti onoga što su nam oni značili i to je vrsta komunikacije kroz molitvu.

Kod dolaska na groblje, vraćaju nam se misli i uspomene, pa se može reći: “Mama, nedostaješ mi” i slično. To jest razgovor na neki način, ali svakako dopušten, jer to činimo svi, s obzirom da nam nedostaju naši dragi.

Živim li u grijehu ako sam crkveno vjenčana prije primanja svih ostalih sakramenata?

Suprug i ja vjenčani smo crkveno u trenutku kad nisam imala niti jedan sakrament. Prije vjenčanja obećala sam župniku da ću naknadno primiti sve sakramente i to je bio uvjet našega vjenčanja. Sve sam sakramente i primila. Sada živimo vjerski život, dobili smo djecu i redovito idem u crkvu. Međutim, neki sam se dan upitala je li moj brak za mene sakrament, budući da sam ga primila prije ulaska u Crkvu. Živim li u grijehu?

Najprije bih spomenuo situaciju koju mnogi ne znaju i čude se – kako su se vjenčali ako jedna osoba nije krštena ili je druge vjere? To je moguće, jer se od Crkve može dobiti oprost, a uvjet za to je da strana koja nije krštena ili katoličke vjere ne smije krštenoj osobi braniti život i odgajanje djece u katoličkoj vjeri. Međutim, ako jedna osoba nije krštena, dobije se oprost, ali ta ženidba nije sakramentalna, nego samo crkvena. Dakle, ta ženidba u tom trenutku nije sakramentalna, niti za njenog muža niti za nju. Ali od trenutka kad se slušateljica pokrstila, ženidba je postala i sakramentalna.

Izvršavanjem obećanja o primanju ostalih sakramenata, automatski je ženidba postala i sakramentalna i nema govora o tome da osoba koja je postavila pitanje – kad se o tome radi – živi u grijehu.