Koliko i na čiji račun moram uplatiti za tražene informacije; za vjenčanje sina potrebni su nam datumi: krštenja, pričesti i krizme?

„Za vjenčanje mora biti Krsni list original, i ovjeren, jer s njim ide i ‘slobodni list’ budući da se tu radi o slobodnom stanju. Tu se ne dobiva nikakva informacija, jer dokument trebaš priložiti i donijeti u župu vjenčanja“, objasnio je odmah u uvodu vlč. Ljubo Vuković i nastavio da je vjenčanje jako ozbiljna stvar, pravno ozbiljna stvar, „pogotovo što imamo previše rastava i previše pokušaja da se ženidba proglasi ništavnom“.

Sva dokumentacija mora biti priložena jer kako inače svećenici mogu znati da je netko slobodnog bračnog stanja, jer im ljudi znaju doći i samo usmeno kažu da su neke podatke već prije prenijeli u župu u koju se namjeravaju vjenčati.

Objasnio je da Krsni list jednostavno mora biti fizički priložen pa makar ga donijeli s druge strane svijeta, jer samo na jednom mjestu možeš dobiti „slobodni list“ o slobodnom stanju.

„Zašto je to tako? Tamo gdje je čovjek kršten, gdje je dijete kršteno, postoji uvijek opaska u Matici krštenih, i zabilježba, o primanju sakramenta Potvrde, Pričest se može ili ne mora upisati, jer upisana Potvrda pretpostavlja da je i Pričest izvršena.

„I ako primjerice ženidba ne bude izvršena, a taj Krsni list nije vraćen iz one župe ili crkve gdje je vjenčanje planirano, ne možeš samo tako dobiti novi Krsni list za istu stvar u župi u kojoj si se krstio, objasnio je dalje.

„Traži se onda potvrda Duhovnog stola te biskupije, a pod zakletvom moraju biti roditelji i kumovi, ili netko tko pozna tu stranku, koji garantiraju da ženidba nije sklopljena, ako nema papirnatog dokaza. Može se, naime, dogoditi da je ženidba sklopljena, a svećenik je iz nekog razloga zaboravio poslati natrag obavijest o tome u župu krštenja.“

„Uvijek se šalje obavijest u župu krštenja kad je vjenčanje obavljeno, gdje god to bilo, pa čak i u inozemstvu, no tada to ordinarijati rade. Sve se vrlo detaljno napiše; kojeg je datuma izvađen ‘slobodni list’, te kada je i gdje je ta osoba, njihov krštenik, primila sakrament ženidbe.“

U slučaju pokušaja novog crkvenog vjenčanja taj zapis u Matici krštenih bi dotičnu osobu u tome spriječio.

Vlč. Vuković isto tako kaže da ako nema zapisa o vjenčanju, a vidi se da je izvađen „slobodni list“, situacija se istražuje, jer ako ni kod sebe nemaš taj jedan jedini izdani original vrlo je vjerojatno da je osoba crkveno vjenčana. On bi trebao biti dio arhive župe gdje je osoba krštena, ponovio je, budući da se tamo vraća s novim napomenama o bračnome statusu.

„Ako, pak kod sebe imaš taj dokument i priložiš ga, vratiš, znači da ženidba nije sklopljena.“

To isto tako znači da je putem Interneta nemoguće dobiti dokument Krsni list i u digitalnom obliku priložen, kada je u pitanju vjenčanje, ništa ne vrijedi.

Što se, pak tiče drugog dijela pitanja same naplate ”radijski župnik’ se prisjetio da je u ovim božićnim danima izdao vjernicima jako puno dokumenata i potvrda. Nije mu ni na kraj pameti bilo naplatiti im ili zatražiti novac, jer se redovito dogodi da mu neki ništa ne daju, ali zato donacija jednog župljana pokrije puno više, pa tako i onih službenih dva eura koliko je inače određeno u cjeniku za izdavanje dokumnata.

„Župa ima urudžbeni zapisnik i ja svako primanje moram upisati u blagajnički dnevnik“, dodao je i napomenuo da koliko on zna njegova djelatnica u župnom uredu ne traži od župljana nadoknadu tako da ne vidi problem u pitanju našeg slušatelja: ‘Koliko i na čiji račun moram uplatiti…?’

Izrazio je bojazan da se u ovome pitanju ipak skrivaju neki drugi problemi koji su nastali između te osobe i župnika. Pozna mnoge kolege, znajući kako se radi, i zna da nitko ne inzistira na ta dva eura nadoknade.

Pitanje je dodatno upitno jer nije poslao samo na adresu e-pošte HKR-ove emisije Halo, velečasni nego i na adresu jedne naše komercijalne televizije.

Dodatna stvar koja je problematična je to što budući ženik ne traži izravno potrebne dokumente, već u tome posreduje bliski član obitelji, napominje vlč. Vuković.

Apelira stoga posebice na članove njihovih obitelji, jer to se događa, da ne dolaze oni u ime budućeg bračnog para po potrebne dokumente, te također par na dogovor za vjenčanje mora doći skupa, jer svećenik ne zna ima li tu kakve prisile; i udaje li se ona ili ženi on protivno svojoj slobodnoj volji.

Na kraju je duhovito zaključio: „I nemojte mi mame uopće dolaziti blizu kada je o ovome riječ, jer danas sutra ćeš pokušati i leći između njih. I za dvije godine će se rastati. Pustite mlade nek’ te stvari rješavaju sami. I u tim stvarima sam jako iskren, al’ to je problem koji se nazire već u ovakvom početku.“

„Dakle, da ponovim, mladenac ili mladenka je onaj tko mora doći po Krsni list i ‘slobodni list’ – i to osobno – jer sad ću vam reći još jedan razlog zašto je to tako“, pojašnjava župnik s Kustošije:

„Dogodilo se da ga je došla preuzeti navodna, a zapravo zlonamjerna, ‘prijateljica’. Osoba je dobila ni ne znajući ‘teret’; zapis o namjeri udaje u Matici krštenih. I imala je probleme poslije. To je dokument koji se samo jedanput može dobiti i nije igrarija. Svećenik znači nije strog već time štiti vjernike, jer ima zločestih ljudi, a svega sam se nagledao.“

Uz to, nije izlika nedostatak vremena da ti drugi mora podići taj dokument. Za vjenčanje moraš imati vremena, a i sve druge potvrde nisu toliko osjetljive. Jedino kod vjenčanja je tako jer to je također pravni postupak, a i od države je priznat.

Dijete je tek rođeno, par dana staro, roditelji ga nisu uspjeli krstiti, bilo je nešto i bolesno, a daleko im je crkva, pa su zvali jednu baku koja je molila nad djetetom – to se zvalo „znamenovanje“ – u svakom slučaju ta mi je riječ malo čudna, ali dijete je ozdravilo. Što je to?

Ne znam o čemu je iz konteksta točno bilo po srijedi, ali evo jedne sugestije, rekao je vlč. Vuković: „Ako je dijete u smrtnoj opasnosti, svaki čovjek ga smije pokrstiti. Ja zahvaljujem našim medicinskim sestrama koje to u rodilištima nekada učine i prijave kasnije. Uvijek upišemo nakon toga: Mjesto krštenja – bolnica, već koja je u Zagrebu.“

Krštenje je valjano. Doma u župi onda bude nadopuna: mazanje svetom krizmom i pod-obredi koji još idu.

„Bolje je pokrstiti dijete ako je u smrtnoj opasnosti, nego ne. Svaki čovjek smije pokrstiti. Nemojte se bojati. Kako se krsti? Uzme se obična voda i kažeš npr.: ‘Ivane, ja te krstim u ime Oca (poliješ vodom) i Sina (poliješ opet vodom) i Duha Svetoga (isto…).’

Čovjek – ili u ovom slučaju dijete – tada je valjano kršten. Ja bih ovako direktno krstio, ne bi molio ‘znamenovanje’, no oni su molili, a molitva je učinila svoje – Gospodin je učinio svoje – ali ja bih išao na sigurno, ako je dijete u takvoj situaciji: pokrstiti dijete.

Svakako, ako je smrtna opasnost, preporuka Crkve je: ‘Krstite dijete’“, zaključio je.