Smijem li od svećenika tražiti blagoslov medaljice s likom Bezgrešne ako nisam sigurna je li blagoslovljena? Koja je razlika između sklonosti grijehu i samoga grijeha? Na ova i druga pitanja u petak, 8. prosinca u emisiji HKR-a "Halo, velečasni?" odgovarao je vlč. Damir Ocvirk, župnik Župe sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci.
Dobila sam medaljicu s likom Bezgrešne, nisam sigurna je li blagoslovljena. Smijem li od svećenika tražiti blagoslov i kako on djeluje?
Dakako da uvijek možete zatražiti blagoslov za medaljicu ako niste sigurni je li ona blagoslovljena. Svećenik će rado blagosloviti sve vaše nabožne predmete koje koristite prema Božjem zakonu kako biste po njima stjecali zaštitu i potrebno zdravlje za dušu i tijelo. Blagoslov djeluje tako što se njime stvari koje su predviđene za bogoštovlje izuzimaju iz svjetovne uporabe i promiču za uzvišeniji cilj ili uzvišenije sredstvo, a to je da potiču vjernike na pobožnost i na zahvalnost, ali isto tako na sigurnost da uz Božju pomoć, blagoslov i zaštitu mogu ići naprijed.
Medaljica s likom Bezgrešne, tzv. Čudotvorna medaljica, nije sama po sebi čudotvorna i ne smijemo medaljice smatrati amuletima ili amajlijama, već sredstvima za unaprjeđenje vlastite pobožnosti i molitvenog života, napose za nasljedovanje onog lika čiju medaljicu nosimo. Ako nosimo lik Bezgrešne, da onda nasljedujemo Marijine krijeposti, da budemo poslušni Božjoj riječi i predani Božjemu planu i Božjoj volji. Tada Marija, posrednica svih milosti, kao što je prikazana na Čudotvornoj medaljici, djeluje u našem životu i prosi potrebne milosti da možemo ustrajati na svome životnom putu.
Dakle, medaljice koje smo blagoslovili i koje s pobožnošću nosimo ne smijemo smatrati nekakvim amuletima ili amajlijama, misliti da same po sebi djeluju. One djeluju u onoj mjeri u kojoj mi s vjerom i povjerenjem pristupamo Bogu i u onoj mjeri u kojoj s poštovanjem nosimo nabožne predmete, kako bi Božji blagoslov djelovao u našemu životu te kako bismo kroz Božji blagoslov napredovali u svetosti. Smisao nošenja medaljica, križa oko vrata ili krunice jest da se vježbamo u kreposti svetosti, da postignemo svetost.
Koja je razlika između sklonosti grijehu i samoga grijeha? Na primjer, sklonost prijevari u braku i sama prijevara ili sklonost homoseksualnosti i življenje homoseksualnih odnosa. Jesu li to dvije različite stvari?
Danas slavimo svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, one koja je bila sačuvana i od grijeha i od sklonosti na grijeh. Sklonost na grijeh i sam grijeh posljedica su prvoga grijeha, istočnoga grijeha koji su počinili prvi biblijski ljudi Adam i Eva. Grijeh je kada nešto svjesno, slobodno učinimo protiv Božje zapovijedi znajući da je to grijeh i da time vrijeđamo Boga. Grijehom, osobito teškim grijehom, gubimo zajedništvo ili posvećujuću milost s Bogom i ako se s Bogom ne pomirimo, živimo u odvojenosti od Boga, tako da nam je potrebna milost pomirenja koju stječemo sakramentalnom ispovijedi da se s Bogom pomirimo.
Posljedica istočnoga grijeha nije samo grijeh, već i čovjekova sklonost činiti grijeh. Čovjek upada u želju ili napast činiti grijeh, a posljedica grijeha je da nas grijeh čini ovisnim o njemu. Sama sklonost, kao neuredna želja prema grijehu, nije grijeh ako se grijeh ne počini. Stoga sklonost prijevare ili sklonost homoseksualnosti po sebi nije grijeh ako se grijeh ne učini. Oni koji imaju sklonosti nekom grijehu trebaju paziti da se grijeh ne dogodi, odnosno da se grijeh ne učini.
Crkva nam daje mogućnosti i sredstva kako se boriti protiv grijeha. Osobito kroz došašće čitamo u službi čitanja načine kako si pomoći. Isus će nam reći da je jedan od najjačih načina kako svladati svoje tijelo i svoju sklonost grijehu post, zatim molitva i preporuka Majci Božjoj koja je sama bez grijeha da nas ona očuva od grijeha. Tu je također redovito primanje svetih sakramenata, napose ispovijedi i svete pričesti koje nas jačaju. Dakle, Bog nam daje pomoćna sredstva, daje nam alate da možemo obuzdati svoje sklonosti i čuvati se grijeha. Napredovanje u duhovnom životu ostvaruje se upravo korištenjem tih alata koji nam pomažu da se možemo čuvati grijeha.
Zato je važno da Crkva jasno i nedvojbeno komunicira, odnosno priopćuje svojim vjernicima što je to grijeh i kako se može boriti protiv grijeha, jer ako ne znamo što je grijeh, teško se možemo protiv njega boriti, ne prepoznajemo ga. Onda naša sklonost lako postaje čin, a čin, ako se ne kontrolira, lako postaje grešno ponašanje, a grešno ponašanje lako se može ukorijeniti u naše biće, odnosno u naš karakter. Tada je to jako teško mijenjati te se počinjemo uspoređivati s grijehom, sebe okarakteriziramo kao grijeh i kažemo: Mi smo u nemogućnosti popraviti se. Na primjer prijevarnik u braku može reći: To je moja sklonost, moj karakter, ja sam takav i takvog me supružnik mora prihvatiti. Zabluda je i sotonska prijevara da je čovjek grijeh. Čovjek uz pomoć Božju može nadići grijeh i protiv njega se boriti. Čovjekova duša je, nažalost, ranjena grijehom te je u otvorenosti prema grijehu, ali Bog nam po svojoj milosti u osobi Isusa Krista daje jakost da se možemo boriti protiv grijeha.
Dakle, sklonost prema grijehu nije grijeh, već je grijeh kada slobodno i svjesno učinimo povredu Božjih zapovijedi, ali dakako da se trebamo paziti da sklonost ne bi postao čin.
Također, važan je način na koji se pristupa sakramentu ispovijedi. Za valjanu svetu ispovijed važno je stvoriti čvrstu odluku da ćemo popraviti svoj život. Sveta ispovijed ne znači samo ispovjediti grijehe i za njih dobiti odrješenje, nego za sakrament ispovijedi kažemo da je to sakrament pokore i obraćenja. Znači, važno je obraćenje, ne činiti one grijehe za koje smo se ispovjedili, osobito teške grijehe ili grijehe kojima u ovom slučaju ranjavamo dobro sakramenta ženidbe. Stoga, da bi ispovijed bila valjana treba popraviti grijehe, a ne ponovno ih činiti.
Iako ne trebamo sebe usporediti s vlastitim grijehom, ne znači da tu više ništa ne treba činiti. Ako netko prepoznaje da ima sklonost prijevari u braku, onda se treba još više čuvati. Treba se čuvati griješnih prilika koje ga mogu dovesti do grijeha, prijevare i povrede dobra ženidbe ili povrede dobra ženidbenog druga. Dakle, čuvati se tih prigoda, bilo društva u kojem se to može dogoditi, bilo alkohola, droge ili nekih drugih opijata zbog kojih se može dogoditi prijevara u braku; čuvati se zabava, izleta, poslovnih putovanja, team buildinga gdje bi se to moglo dogoditi ako čovjek zna da ima sklonosti prema tom grijehu; čuvati se pornografije, nekih kontakata koje osoba može sklapati ili u njih ući, a gdje bi se mogao dogoditi čin prijevare u braku. Onaj tko misli da ima sklonost nekom grijehu, treba se čuvati prigoda u kojima bi ta sklonost mogla postati čin i postati grijeh.