Živim u relativno maloj župi i uvijek sam išao na misu ranije, kako bih bio desetak minuta prije mise u crkvi. To vrijeme do mise smo koristili za razmišljanje u tišini. U posljednje vrijeme su uveli da se sve do početka svete mise moli Anđeo Gospodnji. Ponekad se čeka i početak svete mise zbog molitve. Bi li bilo bolje da postoji vrijeme za razmišljanje i koncentraciju prije euharistije?

Kao i u unutar euharistije (nakon navještaja Božje riječi i nakon pričesti), vrijeme tišine i sabranosti postoji i prije mise. Mi nismo poput računala da se možemo resetirati na gumb, već nam je nekad možda potrebno malo više vremena. U nekim zajednicama je običaj da se prije svete mise moli krunica i taj je običaj hvalevrijedan. Ako molitvu krunice ispravno razumijemo, da je to razmatranje evanđelja i života Isusa Krista zajedno s njegovom majkom, Marija nas polako priprema za susret sa svojim sinom. Tu postajemo svjesni one rečenice koju Marija kaže na svadbi u Kani Galilejskoj: „Što god vam rekne, učinite!” (Iv 2, 5). Dakle, Marija nas priprema za susret sa svojim sinom te se zajedno s nama klanja svome sinu u slavlju svete mise. To je dobro, ali je dobro isto tako nakon molitve krunice ili nakon molitve Anđeoskog pozdravljenja ostaviti nekoliko trenutka sabranosti, jer, kako kaže apostol Pavao, mi moramo sami sebe prinositi kao duhovno bogoslužje u svetoj misi. Znači da je potrebno prije svete mise donijeti nakanu, donijeti taj čin predanja zbog čega smo došli, koje su naše molitve, zahvale, za što želimo moliti u toj svetoj misi, koja je moja nakana prikazanja Bogu da bi molitva svete mise bila plodonosna i da bi me misa mijenjala, da bih ja po misi postao predanje drugima. Kao što se Krist lomi za mene da bi mene nahranio, tako se i ja nakon svete mise trebam lomiti za druge i drugima služiti po primjeru i nauku Isusa Krista. Stoga je dobro da svaki put prije svete mise obdržavamo tu tišinu i da donesemo svoj dar Bogu.

U animiranom filmu Veliko čudo, koji govori o otajstvo svete mise, promatrač promatra kako anđeli čuvari nose nešto od vjernika pred oltar te pita što je to. Njegov anđeo čuvar tumači da su to prinosi, molitve i zahvale vjernika koji su nešto donijeli na misu. No neki anđeli čuvari žalosno sjede pokraj svojih ljudi, oni nemaju ništa. To oni koji su došli baš poput kofera na svetu misu, nemaju ni molitvu, ni zahvalu, ni predanje, ništa nemaju, praznih ruku sa došli, a mi moramo imati ruke ispunjene onim što ćemo donijeti pred Boga. I ne samo ruke, nego i srce, i duh, i dušu, čitavo biće. Moramo imati nešto što ćemo Bogu predati. Tako molitva postaje predanje i poslanje, što je zapravo sveta misa.

Nakon prvog kršćanski sklopljenog braka, sada živim u drugom, civilnom braku u kojemu imam i djecu. Željela bih se vratiti vjeri i pričesti. Bih li trebala živjeti u čistoći određeno vrijeme da bih mogla ponovno na pričest i, ako da, koliko dugo treba biti u čistoći?

Nije pitanje samo spolne čistoće u tom drugom braku, odnosno uzdržljivosti od intimnog čina. Brak podrazumijeva svekoliko zajedništvo i trebao bi biti znak i slika onog zajedništva koje Krist ima sa svojom Crkvom. Prije svega, rastava braka je teški grijeh protiv naravnog zakona, jer rastava ide prema tome da se raskine ugovor koji su supružnici slobodno, svjesno i bez ikakve prisile ili uvjeta obećali da će jedno drugome biti vjerni u svim životnim situacijama do kraja života, dakle, do smrti. Rastava braka ide protiv te odluke koju su supružnici donijeli. Dakako, svaka rastava ima i određenu priču i okolnosti koje nisu uvijek iste i nisu uvijek lako shvatljive. Ako je osoba nakon rastave braka ostala neoženjena idi neudana, a možda sama nije kriva zbog rastave braka, takva osoba može ići redovito na svetu pričest, dakle, može živjeti punim sakramentalnim životom. Ona osoba koja je nakon rastave sklopila novi, građanski brak, ona time, kao što kaže Zakonik kanonskoga prava, dok je još crkveno zakoniti supružnik živ, živi u preljubničkoj vezi.

Predlažem slušateljici da učini prve korake glede mogućnosti proglašenja ništavim prve ženidbe, da se javi svome župniku i vidi što je tu moguće urediti. Što se tiče njezine želje povratka vjeri, nitko ne priječi rastavljenim i ponovno oženjenim vjernicima da žive svoju vjeru. Njih kao krštene osobe i dalje obvezuje božanski zakon sudjelovanja nedjeljom u svetoj misi. Obvezuje ih osobna molitva, ljubav prema Bogu, da Boga ljube svim svojim bićem, umom, srcem i svim svojim sposobnostima. Također, kao kršćane ih obvezuje da svoju djecu odgajaju u kršćanskoj vjeri i da im prenose vjeru. Dakako, ne mogu živjeti puno sakramentalno zajedništvo koje podrazumijeva ispovijed i svetu pričest, ali mogu dolaziti na duhovne obnove, mogu kod svećenika dolaziti na duhovni razgovor, po savjet, mogu razgovarati o svojim grijesima i o načinu kako svoj život popraviti i uskladiti ga što više s Božjim zakonom i s pravilima Crkve.

Dakle, oni koji su rastavljeni i ponovno građanski oženjeni nisu ekskomunicirani iz Crkve, nisu prestali biti katolici i nije im zabranjen pristup u crkvu. Kao što kaže papa Franjo, Crkva je zajednica dobrodošlice, svakome izriče dobrodošlicu, i najvećem grešniku, ali u toj dobrodošlici ne mogu svi imati puno sakramentalno zajedništvo koje podrazumijeva primanje sakramenata. Tek onda kada smo u pravom raspoloženju možemo primati sakramente. Naš stav i opredjeljenje u srcu ne mjeri se niti u danima niti u određenom broju nečega, već u načinu života i u nasljedovanju Isusa Krista. Prvi poziv Krista je poziv na obraćenje, poziv da osvojimo kraljevstvo nebesko i da budemo sveti kao što je svet Otac naš nebeski. Stoga u svom životu trebamo birati takve načine života, odnose i osobe koje će nas Bogu približavati, koji nas neće udaljavati od Boga. Važno je donositi životne odluke koje će biti takve da nas doživotno mogu vući  k Bogu.

Treba ovdje još naglasiti da svaka osoba, bez obzira koliko se udaljila od života Crkve, u velikoj duhovnoj potrebi – u bolesti ili pred smrt – može redovito primiti sve sakramente pomirenja, bolesničkog pomazanja, svete pričesti, popudbine, kako bi pomirena s Bogom, primivši njegovo milosrđe, mogla očišćena i neopterećena vlastitim grijesima ući u vječni život.