Istina, radi se tek o vidljivim metrima ograđenog prostora i jednom kontejneru koji je potpuno običan dok mu ne rastvore jedno krilo. Tada se pretvara u oltar, s pomičnim svetohraništem i svim osnovnim liturgijskim predmetima za slavlje mise. To je stvarnost Župe bl. Ivana Merza osnovane prije 9 godina (2011.) u zagrebačkom naselju Špansko, stvarnost žive Crkve koja Boga slavi na livadi, s jedinstvenim doživljajem redovitih nedjeljnih misa pod vedrim nebom. A za slučaj kiše, kažu, nije problem: „Imamo kišobrane.” I na toj zelenoj livadi, pod vedrim i žarkim zagrebačkim nebom, nastala je ova naša priča. Uz kontejner na kojem stoji natpis – Župa bl. Ivana Merza Špansko, križ, te hrvatska i vatikanska zastava.

Foto: Tanja Maleš

Župnik kao pokretač zajedništva

Župni upravitelj vlč. Marko Čolak mlad je svećenik. Trideset mu je godina. Mladu misu je proslavio 2016. Nakon tri godine službe župnog vikara u Vukovini, imenovan je župnim upraviteljem Župe bl. Ivana Merza u Španskom. Predstavlja nam zemljište (2178 m2) na kojem se planira gradnja crkve. Na livadi, uz raskrižje Zagrebačke ceste i Zagrebačke avenije, postavljen je montažni kontejner (Kova d.o.o). On služi kao malena kapelica, za misna slavlja nedjeljom.

Župljani kažu da nije problem stajati i pod kišobranom, nitko nije od šećera, radi mise ćemo svi zajedno stajati, ako treba i kisnuti

„Do sada je župa za slavlje svetih misa surađivala sa školom. Nedjeljna i blagdanska misna slavlja bila su u osnovnoj školi Špansko-Oranice. Zbog pandemije koronavirusa to nam je sada onemogućeno. Tijekom tjedna susrećemo se u ul. Vlade Gotovca u jednoj zgradi u kojoj župa ima poslovni prostor. Ondje se nalazi kapelica, pastoralni centar i župni ured”, opisuje vlč. Marko prostor kojim župa raspolaže. A što je s misom na livadi kad padne kiša? „Bogu hvala, od svibnja kako smo krenuli s misama na otvorenom nedjeljom, niti jedne nedjelje nije pala niti jedna kap kiše za vrijeme mise. Jedino dragom Bogu možemo zahvaliti na tom daru. A i župljani u razgovoru kažu da nije problem stajati i pod kišobranom, nitko nije od šećera, radi mise ćemo svi zajedno stajati, ako treba i kisnuti.

Župni upravitelj vlč. Čolak i pokretno Svetohranište / Fot: Tanja Maleš

Prve akcije

U subotu, 5. rujna imali su jednu od niza radnih akcija na livadi. Nije im cilj da neka tvrtka radi za njih, već da sve što čine bude plod njihovih ruku. „Tako izgrađujemo živu Crkvu, to je temelj za kasnije, i za crkvu kao građevinu”, dodaje župnik. U akciji se okupilo šezdesetak župljana. Iskopali su 80 rupa i betonirali 33 metra zida, od 8 do 20 sati. Sudjelovale su i žene koje su nosile hranu, jedan kafić iz kvarta donirao je kave za sve radnike, a pizzerija pizze. Župnik Marko spominje i jednu župljanku koja je „šalovala” zid i kaže kako je muškarcima bila poticaj kako se to radi.

Vlč. Marku je ovo prva župa kojom upravlja i na početku, župa bez crkve, bila mu je velika briga i opterećenje s obzirom na nedostatak svećeničkog iskustva: „Ali kada čovjek krene i vidi koliko se ljudi nude, žele podmetnuti leđa i dati ruke za svoju župnu zajednicu, sve je lakše. Čovjek tada shvati da se uzaludno brine. Uistinu, Bog nam je dao milost da nam se jave ljudi koji nam žele pokloniti svoje strojeve i pomoći nam u bilo kakvom obliku kako bi jednog dana i ovo zemljište zasjalo, ali i prostor za crkvu da bi bio oplemenjen i lijep.”

Priprema za postavljanje ograde / Foto: Župa Špansko

Priprema za postavljanje ograde / Foto: Župa Špansko

Gospin kip – jamstvo mira

Na livadi je i kip Kraljice Mira: „Ona je Majka svih nas. Okrenuta je tako da gleda na cijelo naše naselje i župu. Željeli smo da ona bude poziv svoj svojoj djeci da dođu ovdje na molitvu i lijepo je i preko dana vidjeti kako ljudi dođu ovdje, zastanu, pomole se i zapale svijeću. Htjeli smo Kraljicu Mira s razlogom. Naime, ima ljudi koji se i protive izgradnji crkve ovdje, ali mi želimo svojom ljubavlju pozvati na mir i zajedništvo cijeloga naselja, preko Majke Božje koja je ispružila svoju ruku i otvorena je za sve da poziva sve ljude ovdje. Stavili smo i dvije klupice i svi mogu doći sjesti na njih, stavili smo to za cijelo naše naselje. Želimo ovdje biti za sve, za naše vjernike, ali i za one koji ne vjeruju želimo im reći da su uvijek dobro došli u naše društvo.”

Kip Kraljice mira / Foto: Tanja Maleš

Foto: Tanja Maleš

Župljani u molitvi oko Gospe / Foto: Tanja Maleš

Nedjeljom ovdje na misu dođe više od 600 vjernika. Osim što su na livadi slavili i Prvu pričest, najnovija vijest je i prvo krštenje na livadi. Kaže vlč. Marko, kad su roditelji došli prijaviti dijete za krštenje, napomenuo je da je župna misa nedjeljom na livadi. A roditelji su odgovorili: „Mi želimo krštenje u zajednici, i to u nedjelju.” Divno svjedočanstvo svijesti o Crkvi koja živi u Euharistiji i zajedništvu s Isusom. Roditelji žele krštenje djeteta u živoj Crkvi – makar i na livadi!

Ima ljudi koji se i protive izgradnji crkve ovdje, ali mi želimo svojom ljubavlju pozvati na mir i zajedništvo cijeloga naselja, preko Majke Božje koja je ispružila svoju ruku

Vlč. Čolak i Tanja Maleš u razgovoru za HKR

Nekadašnji kompleks vojarne

Naselje Špansko u Zagrebu čuva tragove neke drugačije urbanističke prošlosti ovog dijela grada. Vjernici mi kažu kako je ovdje nekada bio kompleks vojarne. Uvid u urbanističku dokumentaciju to i potvrđuje: „Stambeno naselje nalazi se na lokaciji bivše vojarne, sjeverno od Zagrebačke avenije, istočno od Krklecove ulice, južno od potoka Vrapčak i zapadno od Zagrebačke ceste. Naselje ima površinu od 19 hektara i gustoću stanovanja od 250 stanovnika po hektaru, izgrađeno je u razdoblju 2004.-2009., a prvi su stanovnici useljeni su 2005. godine.” (Časopis „Prostor” – 2009.). Vizualno, tragovi vojarne sada se još samo naslućuju u drvoredima i staroj strogo projektiranoj strukturi blokova i trgova. „A na mjestu gdje će se graditi crkva, bio je ulaz u vojarnu”, dodaju naši sugovornici. I oni svakoga dana mole zagovor svoga zaštitnika bl. Ivana Merza za izgradnju župne crkve.

Molitva za crkvu / Foto: Tanja Maleš

Molitva za crkvu / Foto: Tanja Maleš

Iščekivanje prve mlade mise

Ova godina po mnogočemu je za njih posebna. Dok rade na zemlji pripremu za gradnju crkve, mole i za uspješan put svog prvog svećenika. I u nadi čekaju iduću godinu kada bi mogli slaviti i prvu mladu misu u povijesti župe. Bogoslov Matija Slišković u pripremi je za đakonsko ređenje 3. listopada. On je prvo duhovno zvanje ove župe i radost za domaće vjernike: „Odlučio sam se za duhovni poziv za vrijeme župnika vlč. Marka Vukovića koji nam je kroz svoj primjer pokazao radost Evanđelja, i kroz pokret Kursiljo gdje sam kroz razmišljanje shvatio koji bi bio moj poziv. Od 2015. sam u Bogosloviji, a sada završavam studij.” U župi se osjeća živo zajedništvo: „Kako nemamo crkvu – s malim c, imamo Crkvu – s velikim C. To je dobro, jer stvaramo crkvu ispočetka, iz korijena, a kad dođe građevina, to se samo nadograditi naše zajedničko djelovanje.”

Vjernici žive Crkvu i čeznu za Bogom

Marija Ćorluka kaže da, iako trenutno nemaju crkvu, žive s osjećajem da će to ipak uskoro biti. „Potreban nam je sakralni objekt, da imamo svoju zajednicu na okupu, u miru i blagoslovu, zajedno sa svojim župnikom. Doći će i lošije vrijeme. S obzirom na situaciju s COVID-19, ne znam kako ćemo se rasporediti, jer imamo mali pastoralni dio gdje nas stane 13-14. Zato se nadamo skoroj crkvi, s Božjom pomoći.” A mise na livadi opisuje ovako: „To je specifičan osjećaj, stvarno kao leptir na cvijeću. Naš župnik se zaista trudi da nas okupi, da dođemo ovdje. Ljudi čeznu za Bogom i dolaze, to je naša potreba, naš život.”

Pogled s oltara / Foto: Tanja Maleš

Andrea Radman župljanka je koja sudjeluje u mješovitom zboru, a nekada je vodila i katehezu za najmlađe. Danas su to već krizmanici. „Htjela bih naglasiti da mi poslije svake mise imamo molitvu bl. Ivanu Merzu za izgradnju crkve koju vjernici tako zdušno mole. I vjerujemo da je živa župna zajednica gotovo i važnija od crkve kao građevine, ali naravno da je potreba za zgradom vidljiva.” Buka s raskrižja im ne smeta za pjevanje: „Tu buku zanemarim kad pjevamo, usmjerimo se na misu i ne smeta nam.”

Ljudi čeznu za Bogom i dolaze, to je naša potreba, naš život

Ana Bijelić sakristanka je u crkvi na otvorenom: „Ovdje služim 9 godina, otkako je počela misa u pastoralnom dijelu. Bog sve vodi, pa tako i mene. Dolazila sam na krunicu prva, a odlazila iz naše kapelice posljednja. Župnik je to primijetio i povjerio mi ključ tog prostora. Naš prvi župnik me sve naučio o sakristanskoj službi – od oltarnika, korporala, kaležnjaka i dalje. Sve to pripremam, perem, peglam, čistim. S ljubavlju uređujem ovaj prostor. To je moje klanjanje Gospodinu. Tu sam povezala i Martu i Mariju. Pripadam karmelskom svjetovnom redu i ondje sam malo više Marija, a ovdje sam malo više Marta.”

Tomislav Radman je župljanin zadužen i za građevinske akcije: „Nastojim u župi pridonijeti koliko mogu. U ovu parcelu smo se posebno zaljubili jer je na posebnom mjestu. Tu smo 5 godina radili i žive jaslice. Sad je to naše zemljište za crkvu i počeli smo radove. Najprije smo skidali travu i došli do betona, pa smo naručili kontejner za oltar. Podigli smo postolje za našu Gospu, blagoslovili prostor i sad je ovo zemljište privlačnije za sve nas. Nastavljamo realizaciju ograde, šezdeset nas je radilo. Vidi se da je živa Crkva na djelu.”

Tomislav objašnjava da su prikupili novac za ogradu i sazidali postolja za stupove. Uokvirit će taj prostor, a pripremili su i kolni ulaz zemljištu: „Hvala Bogu, ima nas dosta. Svi su aktivni, a mene emocije posebno vežu za Banjalučanina Ivana Merza, jer sam i ja iz Banja Luke. Zato se dajem na raspolaganje koliko god mogu.” Dodajmo ovome da su u rupe za stupove ograde, do faze podizanja, postavili i cvjetove po kojima se također sluti da je ovo zemljište posebno. Narod ovdje doslovno svojim rukama gradi. Tomislav napominje kako žele da i njihova djeca osjete ovu gradnju kao njihovo djelo, da zajedno oplemene svoj kvart i da im bude lijepo.

Beton za ogradu s cvjetovima / Foto: Tanja Maleš

Andrija Talan izvanredni je služitelj Svete pričesti, a rado bi nastavio i formaciju za trajnog đakona. Vodi i srednjoškolske ministrante. Kad su se nedjeljne mise slavile u školi, tada je uređenje liturgijskog prostora bilo zahtjevnije – nošenje stvari i uređenje prostora, pa nakon mise raspremanje i vraćanje stvari. I tako svaki tjedan. „Sad nam je puno lakše, imamo kontejner. Tu je sve spremno za misu, samo donesemo ruho.” Osvrće se i na susjede koji u početku nisu blagonaklono gledali na ideju da se ovdje priprema teren za izgradnju crkve: „Većina ih je sada za. U početku su nam neki trgali privremenu ogradu, vodili su ovdje pse i nisu za njima čistili. Sada se to smirilo, shvatili su da je župa vlasnik ovog zemljišta. Pritužbe nas ne obeshrabruju, one su samo poticaj da dalje napredujemo.”

Prvi kršćani bili su u katakombama i bili su progonjeni. Mi se ne moramo skrivati. Na našem smo zemljištu. I to je poseban osjećaj. Koliko god je jednostavno na travi, ipak je uzvišeno

Mario Škrnjug član je Pastoralnog vijeća i zbora mladih „Put k suncu”. „Sam doživljaj Crkve na otvorenom je da se ne moramo skrivati. Prvi kršćani bili su u katakombama i bili su progonjeni. Mi se ne moramo skrivati. Na našem smo zemljištu. I to je poseban osjećaj. Koliko god je jednostavno na travi, ipak je uzvišeno. Znamo da je naše, da će ovdje jednog dana biti crkva, okupljamo se u Božje ime i tu smo svi zajedno.” Probe zbora su u pastoralnom centru gdje ovise o malom prostoru i dogovaraju se s drugim zajednicama. „No, imali smo i nekoliko proba na samom zemljištu, uz akustičnu gitaru. I dobro je, lijepo je.”

Blaženka Kušenić članica je zbora i zadužena je za brigu o cvijeću. Njezina je ideja bila zasaditi bijelo cvijeće u žardinjere kraj kontejnera. Kako živi preko puta zemljišta, odmah u prizemlju prve zgrade, javila se župniku sa željom da posadi cvijeće i s obvezom da će ona voditi brigu o tome. Sada, zajedno sa svima koji ovdje dolaze, uživa u bijeloj cvjetnoj raskoši. I radosna je što napokon počinju pripreme za izgradnju crkve. „Kad sam ovdje doselila pomislila sam kako bi bilo lijepo da ovdje bude crkva. Budući da ovdje zalijevam cvijeće, posljednje vrijeme k meni dolaze nepoznati ljudi i pitaju što će ovdje biti. Kažem da će biti crkva. Primjećujem da je ovaj dio naselja živnuo, ljude zanima što se događa. I to je lijepo. „Hvala Bogu, i Bog zalije moje cvijeće koji put!”

Cvijeće ispred kontejnera / Foto: Tanja Maleš

Student Borna Validžić pomaže oko ministranata. „Ivan Merz mi je veliki uzor, jer studiram filozofiju i teologiju na Jordanovcu kod isusovaca. U početku je bilo neobično slaviti misu na livadu, ali s vremenom smo se navikli. Iako nemamo crkvu, liturgijski je ovo na visokoj razini. Ovo predivno izgleda.” Komentira i mlade kršćane danas: „Teško je biti kršćanin, ali to nam je i bl. Merz pokazivao, svaki dan biti Kristov, i ovdje na zemljištu, ali i u životu. Žrtvovati se za sve. To nam je Isus i rekao, da ga u tome nasljedujemo.”

„Euharistija je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.” Tako nas uči bl. Ivan Merz. Ovu prvu radost na zemlji i pod vedrim nebom svake nedjelje žive vjernici Merčeve župe u Španskom. I tu – doslovno – počinje njihovo nebo na zemlji!