Uz dopuštenje uredništva, tekst Ivana Glavinića prenosimo u cijelosti.

Zašto Europa još uvijek treba biti otvorena za dijalog s kršćanstvom i uzeti u obzir ono što govori o čovjeku i društvu? Pođimo od jednog primjera, kako bismo vidjeli koliko je to pitanje složeno, ali i u čemu se krije odgovor.

U jeku aktualne rasprave o reformi obrazovanja, kardinal Bozanić ustvrdio je kako se u toj raspravi treba uzeti u obzir “relevantne institucije: obitelj, vrtiće, škole, društvo, Crkvu, kulturu” te tako graditi odgojni savez. Toj tvrdnji prethodila je vrlo snažna poruka roditeljima da se uključe u proces odgoja i obrazovanja. No, ovaj poziv u dijelu javnosti nije dočekan dobro, već je, umjesto raspravama, javni prostor vrvio uobičajenim floskulama. Slično se događa kada iste tvrdnje dolaze iz laičkih krugova (udruge, inicijative itd.).

Kakve veze vjera i Crkva imaju s odgojem i obrazovanjem nikome razumnome nije potrebno objašnjavati: odgoj i obrazovanje su dio poslanja Crkve, a njezino povijesno iskustvo s institucionalnim
obrazovanjem nadmašuje iskustvo bilo koje političke vlasti. Ali to je drugotno.

Kardinal Bozanić pozvao je na izgradnju odgojnog saveza. Važnost takvog saveza i dijaloga svih institucija neupitna je. Naime, ako se u središte reforme obrazovanja stavlja učenik i njegov identitet, onda se mora uzeti u obzir i sljedeće: učenik je čovjek, a to znači da je on u isto vrijeme i biološko biće, kao i političko, duhovno, obiteljsko, društveno, kulturno… Zato se obrazovanje i reforma obrazovanja ne mogu voditi bez uključivanja “relevantnih institucija” u kojima se te dimenzije čovjeka praktično ostvaruju.

No, u medijski eksponiranim raspravama o reformi obrazovanja u dijalog su najčešće uključene tek tri strane: država i političke elite, učitelji te učenici, pri čemu su institucije države i učitelji često na suprotnim stranama, ali se obje obraćaju izravno učenicima. Za obitelj, tj. roditelje ili druge institucije nema mnogo mjesta u javnosti, a onda kada se mjesto i nađe, često nema sluha za ono što govore. Mnogi u toj nespremnosti za slušanje drugih ne vide neku posebnu opasnost, ali ona zaista postoji.

Poruka kršćanstva je da je savršenstvo života tek u Bogu

Naime, kada bilo koja državna vlast (politička elita) stupa u izravan kontakt s učenikom, uvijek postoji opasnost da se obrazovanje svede na poligon za usvajanje političkih i svjetonazorskih ideja onoga tko je trenutno na vlasti. Politička vlast prirodno teži promicati svoje ideje i svjetonazor među ljudima, i to je razumljivo, ali je jasno da se taj proces lako može preliti i na obrazovanje.

Povijest je svjedok toga i zato je bitno da i budućnost ne bude svjedokom. Ono što jedino može spriječiti takav scenarij je upravo odgojni savez i uključivanje svih u dijalog, na što poziva kardinal
Bozanić i ne samo on. Tako dolazimo do prvog odgovora na pitanje zašto uzimati u obzir riječ Crkve: osluškivanje što o društvenim pitanjima govore roditelji, kultura, sport, Crkva i drugi – omogućuje da društveni dijalog i procesi budu zaista opći i da ne prevladaju jednostranosti.

Ovaj primjer pokazuje da Crkva nema uvijek specifično dogmatske ciljeve u govoru o mnogim društvenim pitanjima. Njezina polazišta često su povijesna, kulturalna ili etička. Njezin glas je jedan od korektiva društvenih kretanja.

No, i kada se uoči važnost širokoga društvenog dijaloga za opće dobro i ako se tada prizna i Crkvi pravo na riječ, ipak ostaje pitanje: Zašto bismo u raspravi koja nije dogmatska uopće slušali Crkvu? Ne možemo li o društvenim pitanjima raspravljati i bez nje? Što će nam u tom dijalogu Crkva kao Crkva? Ako je primjer iz Hrvatske poslužio za prvi odgovor, drugi se sada mora tražiti u široj slici.

Iako kršćanstvo o pojedinim društvenim pitanjima ne raspravlja s čisto dogmatske pozicije, za Europu je ipak važno uzeti u obzir cjelovito kršćanstvo. Drugim riječima: slušati Crkvu kada govori ma o čemu uvijek znači slušati Crkvu. I kada sadržajem ne govori o vjerskim pitanjima, ona je ipak drugome kao govornik uvijek znak višega, bez obzira je li tko vjernik ili ne. I kada govori samo o kruhu, govori o Riječi. Sâmo njezino postojanje budi neizbježnu sumnju: možda je ipak u njezinoj vjeri i nadi istina. (Što ako se baš zato ne želi čuti glas Crkve?) Pred tim možda i vjernik i nevjernik ulaze u prostor sumnje koja im priječi da se zatvore u svoj vlastiti uski prostor. Upravo u tome možda svaki sugovornik Crkve stoji pred onim pitanjem Boga i vječnosti. To neizbježno upravljanje pogleda u konačnu budućnost u Bogu, a koje se događa u susretu s Crkvom, kao i neizvjesnost onoga možda, dovodi u pitanje utopističke, teokratske i sve druge težnje za moći ovozemaljske vlasti.

Kršćanstvo svojom porukom spasenja jasno govori društvu kako niti jedno društveno uređenje i ljudsko postignuće nije mesijansko, ne spašava i ne oslobađa svijet

Europa (i svijet) ima smisla jedino ako ljudi imaju budućnost u Bogu. Tada ima smisla i zadaća učiniti Europu boljom nego što je jučer bila. Bez te budućnosti svako ljudsko djelo ostaje samo točka bez težine u beskrajnom svemiru koji ne poznaje nikakvu odgovornost pred nebom, već samo surov izračun, bez pravde i značenja. Bez budućnosti u Bogu i bez promišljanja da je ta budućnost možda ipak istina koja zahtijeva odgovornost, ništa ne priječi pojedince da sebe postave mjerilom svijeta, da sami sebe proglase bogovima koji dolaze i odlaze kao ljetni lahor, a za sobom ostavljaju kaos kao uragan.

Europa je takve scenarije doživljavala i od njih se uspjela oporaviti, ali ipak ne treba suludo i pijano koračati u novu dramu. Poruka kršćanstva je da je savršenstvo života tek u Bogu, u vječnosti, a život ovdje na zemlji je put, hodočašće prema susretu s Bogom i punini radosti u vječnosti. To pretpostavlja svakodnevno novi korak na putu, ali priječi da se pomisli kako se već na zemlji stiglo na odredište. Kršćanstvo, tj. Crkva već time što postoji kao znak jest kritika i korektiv svake društvene pojave koja sebe vidi kao puninu sreće i savršenstvo kojemu se, radi očuvanja te navodne sreće, ništa i nitko više ne smije suprotstaviti.

Kršćanstvo svojom porukom spasenja jasno govori društvu kako niti jedno društveno uređenje i ljudsko postignuće nije mesijansko, ne spašava i ne oslobađa svijet. Onaj koji spašava je samo Bog. Tako se jasno spuštaju na zemlju sve vlasti i moći na zemlji jer su, koliko god mogu biti dobre, ipak ograničene ljudskom slabošću. Dobro je napredovati na svim razinama, ali nema mjesta za ekonomski, znanstveni ili politički mesijanizam koji, kao mnogo puta do sada, može voditi samo u nesreću.

Kršćanstvo se pokazuje kao pokretačka snaga svijeta, pa tako i Europe. Nada koju nosi kršćanska poruka je pokretačka snaga čovjeka

Europa koja nudi ovozemaljsko konačno blagostanje i savršenu sreću osuđena je na trajnu nesreću i trajni očaj jer ono što iz dana u dan nudi kao već sutra moguće, zapravo nikada ne može ostvariti. Tako iz dana u dan ljudima nudi razočaranje samom sobom i tako Europa svojom krivnjom propada iznutra. Iz tog procesa ne mogu ju izvući ni one svjetovne filozofije koje doduše istinito govore kako je ovozemaljsko savršenstvo nedostižno, ali ne pružaju nadu i sreću jer ne pružaju poruku o Vječnosti u kojoj je savršena radost. Upravo poruka o vječnosti daje nadu i smisao čovjekovim ovozemaljskim djelima. Crkvi je ta poruka o vječnosti u Bogu imanentna i to ju čini jedinstvenim sugovornikom Europe kojega se možda ipak isplati slušati.

Time se dolazi do još jedne točke, u kojoj se pokazuje da je riječ kršćanstva uvijek aktualna te da posjeduje pokretačku snagu na praktičnom polju. Naime, ako smo uistinu putnici prema vječnosti koji svakoga dana trebaju koračati, onda svaka generacija ima zadatak nastavljati tamo gdje je prošla generacija stala. Punina radosti je u vječnosti s Bogom, ali put prema toj punini počinje ovdje. Svaka generacija ima zadatak učiniti da već u ovome svijetu sutra bude radosnije i bliže toj punini nego što je bilo jučer. Time što je taj zadatak pred svakom generacijom, kršćanstvo se pokazuje kao pokretačka snaga svijeta, pa tako i Europe. Nada koju nosi kršćanska poruka je pokretačka snaga čovjeka.

Europa, dakle, treba uzeti u obzir kršćanstvo i s njim njegovati suradnički odnos. Gotovo cjelokupna društvena baština Europe počiva na kršćanskim temeljima. Ali kršćanstvo je za Europu više od uspomene. Ono je talent za koji se ne brine tako da ga se zakapa. Ono je Europi poput savjesti: tko se oglušuje na glas savjesti, tapka u mraku i ruši sve pred sobom. No, savjest koja je krivo odgojena ili se protivi razumu predstavlja jednaku opasnost.

Zato je suradnički odnos Europe i kršćanstva u njoj nužan. Baš kao što se savjest sluša, tako i Europa treba naučiti slušati. Ne zato da bi bila poslušna, već kako bi društveni dijalog uopće bio
moguć. Bez slušanja nema ni dijaloga. Taj se dijalog treba ostvarivati na praktičnoj dimenziji, a upravo je za tu praktičnu dimenziju nužno da vjernici i nevjernici ne moraju javno živjeti kao netko drugi i ostaviti svoje vjersko opredjeljenje kod kuće. Jer oni koji zakapaju svoj talent, bilo silom ili voljom, ne mogu doprinijeti zajedničkom dobru; koji talent hrabro nose drugima, stvaraju dobar zalog za zajedničku budućnost.