Budi dio naše mreže

Čovjek vjere, nade i ljubavi – kardinal Franjo Kuharić – 3. dio

Povodom stote obljetnice rođenja sluge Božjega Franje Kuharića treću - posljednju emisiju o ovom poniznom čovjeku uzorna sveta života zaključili smo smirajem ovozemnog života i nadom u susret s Vječnom ljubavi.

/ Snježana Kirinić Grubić

“Činio sam kako sam po svojim mogućnostima, po svojoj savjesti znao najbolje, ali uvijek mi dolazi na misao evanđeoska riječ kad je Isus kazao: ‘Kad učinite sve što ste bili dužni učiniti recite – Sluge smo beskorisni.’” sluga Božji Franjo Kuharić

Svjetlo slobodne domovine zasjalo je Hrvatskim nebom. Dobri nadbiskup Franjo Kuharić brisao je suze s umornih ranjenih lica, svjedoči monsinjor Juraj Jerneić, ravnatelj Doma za umirovljene svećenike na Kaptolu u Zagrebu.

Kardinal u Glini / Foto: J.Jerneić

“Bio sam župnik u Glini, Maji, Viduševcu i Maloj Solini. To su četiri župe glinskoga kraja. Što se tiče tih godina posebno nakon Oluje, kardinal Kuharić je bio veoma prisutan. Jedan put i osobno posebno u Glini i Viduševcu. U Maju i Malu Solinu nije mogao ići jer je to još bilo škakljivo. Dakle, svega par dana nakon Oluje imao je misu i susreo se sa braniteljima, s nama, došao je vidjeti što je ostalo nakon svega što se događalo u tom kraju. Usput, Glina je oslobođena u nedjelju 6. kolovoza. Ja sam u utorak išao to vidjeti. Napravio sam fotografije. U srijedu sam bio kod kardinala Kuharića na susretu. Donio sam fotografije da vidi što je ostalo od crkava i što je ostalo od župnoga stana i taj isti dan, bila je srijeda, on je donio odluku. Pitao me zapravo koga bi poslao. Rekao sam mu da netko mora ići jer je župni stan provaljen, otvoren, unutra ima i matičnih knjiga, još nešto je po podrumu razbacano. Onda sam rekao ‘A idem ja.’ I dobio sam dekret odmah. Drugi dan, u četvrtak, krenuo sam u Glinu i od tada nisam nigdje drugdje prespavao.

O susretu kardinala Kuharića i branitelja mons. Jerneić je posvjedočio:

Bio je taj susret nešto posebno. Ja sam sa strane promatrao jer ja osobno nisam imao potrebu s njim se rukovati. Ali sam gledao ljude kako se guraju da ga barem dotaknu. Onako iscrpljeni, zamišljeni ali razdragana lica. Svi su još tada bili u uniformi. To je bilo na mučeništvo Ivana Krstitelja, 28. kolovoza, svega par dana nakon oslobođenja.  Bio je to zapravo i prvi povratak ljudi. Mogli su doći i vidjeti što je i kako je. Neki su se već i uspjeli vratiti, a on je pak želio na neki način obrisati suze svima pa i meni kao svećeniku župniku. I tad smo imali misu. Ja sam pokosio crkvu dan prije. Kažem pokosio jer tamo gdje je crkva bila rasla je trava i ničega nije bilo osim tamo gdje su baš bili zidovi temeljno kamenje je stršalo iz trave. A sve ostalo bilo je očišćeno bagerima tako da su se točno vidjeli obrisi crkve. Postavili smo podij i iznenadio me lijepi broj svećenika.

Kardijnal u Glini 1995. / Foto: J. Jerneić

Bilo nas je više od dvadeset koji smo taj dan došli u Glinu. Tom prigodom želio nas je ohrabriti i reći da se mi po vjeri svojoj sada moramo naoružati strpljenjem, pokušati obnoviti što je porušeno. Nije zazivao za nikakvom pravdom, pogotovo ne za osvetom, jer vidio je što je ostalo i nastalo od onoga što su mnogi pamtili, pa i on je bio u Glini u prijašnjim vremenima.

Obišli smo i Viduševac. I bili smo kod župnoga stana i on se sagnuo i s poda je nešto dignuo. Bio je komad žlice. Žlica je svijetlila u onom smeću, travi i šuti. Onda smo se popeli na zvonik crkve, kažem zvonik, to je bila hrpa kamenja do visine od otprilike pet – šest metara. Bio mi je zapravo potpora tada jer je bilo veoma teško jer nije bilo vode, nije bilo struje, svaku noć se još uvijek moglo čuti nekakvo puškaranje. Ne znate što je, trebate li se dići, obući i bježati. Ah, ne ponovilo se!

Kardinal Franjo Kuharić pozivao je na mir i oproštenje. Poučavao je kako se ponašati ako susretnemo svoje mučitelje.

Ako smo kršćani moramo ostati kršćani. To znači, doći na svoje ali, u slobodi savjesti i unutarnjeg mira, da ne razmišljam o zlu nego da razmišljam o dobru koje mogu učiniti. Jer ako se zlo u meni događa, a to je mržnja, to je želja za osvetom, onda mene čini zlim. Ako smo okruženi zlom kao nekom mutnom poplavom moramo dobro zatvoriti sve ulaze svoje duše i duha da ta poplava ne uđe u nas. To znači biti slobodan od svake mržnje i od svake želje za osvetom. Stoga i tog susjeda koji je možda učinio nasilje treba susretati čovječno i time ga pobijediti. I time mu pokazati da postoje i drugačija raspoloženja i vrednovanja života i životnih načela nego što su mržnja i osveta.”

Kardinal Franjo Kuharić uvidio je važnost medija u evangelizaciji. Tako je 1993. pokrenuo Informativnu katoličku agenciju, a 1997. Hrvatski katolički radio. Jako je poštivao medije ističe urednica u programu Radio Sljemena Hrvatske radio televizije Vesna Jurić Rukavina.

Kardinal Kuharić s novinarima / Foto: Glas Koncila

“On je respektirao i onaj mali medij iz Zagorja koji je imao tisuću slušatelja ili tisuću čitatelja i župnika koji je pisao župni listić ili katolički medij koji je on izuzetno poštovao a to je Informativna katolička agencija. On je želio da to sve bude jako pedantno i brzo. O Glasu Koncila ne treba ni govoriti. I osobno se sjećam nekih razgovora kad smo razmjenjivali neka mišljenja u stvaranju danas Hrvatskog katoličkog radija. To je bio njegov cilj. On je želio da postoji Hrvatski katolički radio. Mnogi su bili vrlo skeptični, on nije.”

             

Kardinal s novinarkom, urednicom i publicistkinjom Vesnom Jurić Rukavina

Hrvatski katolički radio bit će glas Crkve i time uključen u poslanje koje je Isus Krist naložio svojim apostolima: ‘Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio.’ Putem katoličkog radija Crkva želi unositi svjetlo evanđeoske poruke u javno mnijenje. Želi pomagati obiteljima u odgoju njihove djece neprolaznim vrijednostima duha, srca i moralnog djelovanja, želi odgajati savijest svojih vjernika da kršćanski žive i djeluju svaki u svom pozivu – političkom, gospodarstvenom, kulturnom i znanstvenom. Crkva želi s kršćanskog polazišta tumačiti zbivanja i odnose među ljudima da budu pravedni i utemeljeni na istini i poštovanju života i svake ljudske osobe. Neprolaznim moralnim načelima crkva želi svojim radijem pomoći mladima da znaju uočavati opasnosti kojima su izloženi i da znaju birati ono što je dobro, plemenito i istinito. Poslanje je Crkve da navještanjem Isusa Krista odgaja ljude za kulturu života i civilizaciju ljubavi. U ime Božje započinjemo ovo djelo.

Kardinal Franjo Kuharić nikada nije pravio razliku između biskupijskog i redovničkog klera kojemu je rado povjeravao župe. Otvorio je samostan sestara karmelićanki u Ivanić Kloštru i brinuo o gradnji samostana u Mariji Bistrici. Utemeljio je nove biskupije u Varaždinu i Požegi. Umirovljen je u srpnju 1997. a službu zagrebačkog nadbiskupa svom je nasljedniku monsinjoru Josipu Bozaniću predao 4. listopada. Tog trenutka prisjeća se otac Mato Miloš, karmelićanin.

“Kada je on prestao biti nadbiskup i kad je u katedrali predavao svoj tron i biskupski štap novom nadbiskupu sadašnjem kardinalu Bozaniću, ustao je sa sedesa, posadio novog nadbiskupa, dao mu štap i rekao: ‘Nadbiskupi dolaze, nadbiskupi odlaze ali Crkva ostaje!’ I onda je jednostavno prešao na drugu stranu, sjeo na manji sedes i sudjelovao dalje.”

Kao umirovljeni nadbiskup Franjo Kuharić sudjelovao je u Mariji Bistrici na proglašenju blaženim Alojzija Stepinca, o čijem je svetom životu kao pastir crkve zagrebačke neumorno propovijedao. Bio je sretan kad je mogao obići koju župu i biti blizu narodu. S takvim je posjetima nastavio i u mirovini kad mu je oslonac bio monsinjor Juraj Jerneić.

monsinjor Juraj Jerneić

Ja nisam znao zašto je jedna dvočlana delegacija došla u Glinu mene vidjeti. Možda svega dva, tri tjedna iza toga dobijem poziv bi li došao u Zagreb susresti se s nadbiskupom. Išao sam na taj susret i onda mi je Nadbiskup Bozanić obrazložio da je, posavjetovavši se, donio odluku da bih ja bio prikladna osoba kojoj bi on povjerio ekonomat zagrebačke nadbiskupije. Pa malo sam se iznenadio. Ja sam ipak imao osjećaj da sam ja za župu, za teren. Što sam god ja rekao kao argument za sebe, on je imao odgovor. I dobro, dogovorili smo se. Tako sam ja u kolovozu te 1998. napustio Glinu i doselio se na Kaptol 31. Bila je srijeda, ja sam došao popodne. Unio sam svoje stvari u sobu. Ja ću tu stanovati zajedno sa umirovljenim nadbiskupom i kardinalom Franjom Kuharićem, sa novoimenovanim, već godinu dana je u službi, nadbiskupom Josipom Bozanićem i tu je još tajnik nadbiskupa Bozanića. Sad sam ja tu upao kao četvrti. I idem na prvu večeru. To je zajednička blagovaonica, jeli smo nas četvorica zajedno. I kaže kardinal Kuharić. ‘Kaj tebe nije šteta maknuti sa župe?’ Što bih mu sad rekao. ‘Nisam donio ja tu odluku, pa sad moramo svi prihvatiti.’ Budući da smo se poznali sad je to zapravo svaki dan, doručak, objed i večera 1998., 1999., 2000., 2001. Bilo je tu jako puno susreta. Sad zbrojite dane pa puta tri obroka. Možda negdje mene nije bilo jer je tih dana bilo jako puno trčanja okolo. Započela su obnavljanja porušenih crkava pa sam često bio na terenu, posebno na ovom dijelu zagrebačke nadbiskupije koji danas pripada Sisačkoj biskupiji. Sve ono što je u ratu porušeno tada je trebalo to i obnavljati. Dosta sam bio na kotačima. I tako sam 2002. u siječnju mjesecu imao infarkt. I sad s tim infarktom povezano. Ležao sam u Vinogradskoj bolnici, ugradili su mi stent i dolazi posjet k meni. Tko? Kardinal Kuharić. A onda drugi dan je pak došao nadbiskup Bozanić.

To je bilo u siječnju i onda je došao blizu taj ožujak. Ma nije se ništa naslućivalo. On je bio veoma uredan i točan u mjerenju tlaka i šećera. Ostala je meni za uspomenu bilježnica u koju je on to upisivao. I kako smo svaki dan bili, ne samo na obrocima, on bi, pogotovo kad su bili lijepi dani, izišao u vrt koji ide od Bakaćeve – to je otprilike četiristo i pedeset metara – kako je dug nadbiskupski dvor tako s druge strane postoji vrt. I ja sam zbog nekakve fizičke aktivnosti rekao da nećemo zvati neku službu već ću ja to sam pokositi. I ja sam tu bio revan. I onda me on ukorio. Zašto? Jer sam tolike tratinčice pokosio. Kaže: ‘Ja ih izbjegavam da ne stanem na njih a ti si ih jednostavno sve maknuo.’

I kroz te godine od 1998. do 2002. on je još išao na krizme po župama. Išao je na različita slavlja i ja sam mu kao ukućanin i prijatelj i poznanik bio desna ruka. Pa sam ga vozio na mnogo mjesta. Znam da smo bili u Slavoniji, u Vinkovcima, kod njegove rodbine. Vozio sam ga u Split, Rijeku, a tu po župama na puno mjesta. Čak je on rekao negdje, kad se loše osjećao, ja ću imati misu a ti ćeš krizmati. Jer se tako računalo, krizma će biti, ako ne dođemo zajedno doći će jedan. Bilo je puno lijepih stvari. A kako smo u kući živjeli jedan ispod drugoga, ja sam bio na prvom katu a on na drugom, još je uvijek radio i pisao propovijedi i pisma neka. I prešao je sam s pisaćeg stroja na računalo. Pa mu se svaki čas neka ikona sakrila, pobjegla mu je, pa vrati ikonu. To za tada već starca nije bilo nikakvo čudo. Ja sam se osjećao da sam prestar prema onom tko sve tad već radi s računalima. Tako da mu je trebalo doći i vratiti ono što se sakrilo i pobjeglo. Svi ti susreti su za mene bili čast.

Uz kardinala Franju Kuharića posljednjeg jutra ovozemnog života bio je monsinjor Juraj Jerneić.

Puno puta sam pomislio na onu prvu večeru po mom dolasku na Kaptol. Ja mu nisam mogao u lice reći da sam došao da mu budem potpora. Jer, ako nadbiskup s tajnikom bilo kuda ode nema muške osobe u kući, i nije dobro starcu maknuti svaki oslonac, a to mu nisam mogao u lice reći. Ja sam bio ekonom nadbiskupskog dvora, i kao ekonomu, svaka potreba kuće je bila moja briga. Ali ono što sam na prvom susretu sa nadbiskupom Bozanićem čuo bilo je da ću se pobrinuti i za kardinala Kuharića. Nije se tih dana ništa osjećalo, nit se je tužio posebno. On je imao svoj ritam života, nikad zakasnio, uvijek obučen u reverendi. I došlo je to jutro. Ja sam u susjednoj prostoriji kraj postelje imao telefon. Inače ga nisam znao čuti koji put, ali tada, to je bilo četiri sata i koja minuta, ujutro. Pozvonio je i ja sam na drugo ili treće zvonjenje već bio kod telefona. ‘Čuj možeš doći malo k meni.’ Za čas sam se obukao koliko je potrebno i došao sam gore. ‘Čuj, varira mi tlak. Zvao sam doktora Beusa pa mi je rekao da popijem malo kave, pa mi je nezgodno buditi časne. Je l’ bi ti mogao skuhati kavu? Bez šećera!’ Rekao sam mu: ‘Uzoriti, nema problema, bez šećera’ i otišao sam u kuhinju. Kavu znam skuhati. Donesem šalicu. Rekao mu je doktor, šalicu – ne više. I dva deci vode nek popije. I sad kao da želi da mu potvrdim da je to čaša od deci i pol, pa onda će dvije čaše popiti, ne pune, tako da budu dva deci, da bude točno jer želi posluhnuti liječnika. I ja sam sad bio uz njega. Popio je on tu kavu, popio je vodu i malo se mrštio – gledao je lijevo, desno. I kaže on meni: ‘Ajde uzmi štolu pa ćeš me ispovijediti i pomazati.’ Joj, meni su se noge ukočile. Pitam se pa tko sam ja da ispovijedam jednog kardinala. Ali s druge strane svećeniku je to dužnost. Ja sam to prihvatio, malo s tremom, i točno po redu: najprije ispovijed, sveta pričest, jer pokraj njegove sobe je bila njegova kapela, i pričestio sam ga. ‘Tu su ti sveta ulja. Daj ti meni bolesničko pomazanje!’ Ja ni jednom pomisli nisam mislio da bi se nešto moglo dogoditi. Ima malo problem s tlakom i to je ta želja ispovjediti se, pričestiti i primiti bolesničko pomazanje. Pa dobro, to može svaki bolesnik. I on se još jedanput javio doktoru Beusu. Doktor mu je rekao da će doći k njemu. To je sad moglo biti četiri i dvadest i koja minuta. I rekao je doktoru da će se on pospremiti u postelju, a ja idem u dvorište otvoriti kolna, ulazna vrata da kad doktor Beus dođe može ući u dvorište. Usput budim i časne sestre jer ne mogu dolje ostaviti kuću otvorenu. I spustim se, otključam, časne dobijem na noge. Jedna od časnih sestara će biti dolje uz ulazna vrata u Dvor. I sad se ja mogu vratiti kardinalu u sobu reći da mi očekujemo liječnika, da je sve pripremljeno. Kad ono, ja uđem u njegovu spavaću sobu, on se zavukao u postelju i čujem zadnje samo uzdahe. I ja zovem: ‘Uzoriti, uzoriti!’ Ništa više. Onda sam išao probuditi nadbiskupa Bozanića. Bili smo tako iznenađeni.

Foto. Glas Koncila

I došao je doktor Beus i zna točno kako stvar ide, kako zori i mora dozorjeti. Ništa nije krivo krenula, rekao bih ni sat u postelji zbog bolesti, starosti, slabosti. S nogu, pri punoj svijesti, pripremljen sto i više posto jer je na sve mislio i oporukom. Uredio kome, kada, kako, zašto. Opomenuo nas je svojim mislima iz oporuke, mnoge od nas. A ja se osjećam onako nekako povlašten da sam ja imao prilike zadnji biti s njim, zadnji ga vidjeti, čuti, zadnji s njim razgovarati.

kardinal Kuharić u Nadbiskupskom dvoru s nećakom Josipom / Foto: J. Kuharić

I mislim da on, zapravo, sa mnom jako često putuje jer jako često pomislim na njega. Pogotovo, a to vam moram ispričati, došao je neki kardinal, ja se sada ne sjećam koji, i on će njega odvesti u Krašić da vidi sobu gdje je preminuo blaženi Alojzije. Sad si zamislite mene, svećenika opće prakse, vozim dva kardinala. Oni, da im bude lakše razgovarati, sjedili su obojica otraga. I došli smo u Krašić, to se pogledalo, oni su talijanski razgovarali, nisam Bog zna što razumio ali dobro. I sad kaže kardinal Kuharić: ‘Znaš kaj, idemo prek Žumberka.’ Ja znam da postoji Žumberak, ali to što on meni sada kaže, kud se to ide. ‘Samo ti vozi, ja ti budem sve rekel.’ Moj Bože! Zima je bila, snijega i inja je bilo. Prekrasni vidici gore na tom Žumberku. Nikako doći. Prvo što vozim u nepoznato, ja ne znam kud ću van izaći a bilo mi je neugodno pitati: ‘A kamo ćemo mi izaći van?’ Evo tom rutom ja već jedanaest godina putujem na svoj Žumberak jer sada imam gore župu. Tada sam prvi put tom trasom prošao. To je mogla biti 2001. U Zagrebu nije bilo snijega niti zime ali na Žumberku ga je bilo. Mi smo gore imali nešto prelijepo za vidjeti po onom žumberačkom snijegu. Ja sam to tek sve skupa spojio otkad evo ovih zadnjih jedanaest godina putujem gore i uvijek si pomislim kako smo između Budinjaka i Gornje Vasi prolazili kroz jedan tunel. Gore nekakva sumaglica, sve oko nas bijelo, a iza mene dvojica kardinala. A mislim da jedan od njih, ovaj moj kojemu sam bio prijatelj, putuje sa mnom još uvijek.”

Kardinal Franjo Kuharić preminuo je 11. ožujka 2002. godine. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali. O Njegovom pogrebu svjedoči otac Mato Miloš. i biskup Juraj Jezerinac.

Sprovod kardinala Franje Kuharića / Foto: Glas Koncila

Kada je umro i kada mu je tijelo bilo ispred katedrale na onoj svečanoj misi, nikad to neću zaboraviti, onaj narod i čitala se njegova oporuka u kojoj je pisalo: ‘Dok se bude čitao ovaj testament ja ću već biti u onostranosti. Ja sam zato živio i pripremao se za trenutak susreta s nebeskim ocem. Znate, njegovo tijelo mrtvo leži u sanduku, a on nam progovara ‘ja sam se pripremao za ovaj trenutak, ja sam već u onostranosti’. Pa kako je to divno. On je živio za to. I svaki put kad dođem na grob blaženog kardinala Stepinca, uvijek idem moliti tamo gdje je slika kardinala Kuharića za zagovor za naš hrvatski narod u domovini i po svijetu, a osobito mu kažem ‘I u Bačkoj koju si tako volio.’ Kod kardinala Kuharića se dogodilo da se ‘ljubav ljubavlju vraća!’ On je jedan dobri sveti Duh među nama.

Sprovod kardinala Franje Kuharića / Foto: Glas Koncila

Sprovoda kardinala Franje Kuharića prisjetio se i biskup u miru Juraj Jezerinac.

“U nastavku svoje oporuke moli svoju zagrebačku duhovnu obitelj, Zagrebačku nadbiskupiju i cijelu Crkvu u hrvatskom narodu da čuva i živi cjelovitu vjeru, vjeru u osobnom, obiteljskom i narodnom životu. Zašto sam spomenuo njegovu oporuku? Iz nje se može iščitati veličina, na oko fizički malog i krhkog čovjeka, u kojem se nalazi veliki duhovni velikan, koga se može usporediti u veličini duha, s vjernosti Bogu i crkvi, pobožnosti prema Euharistiji i Djevici kao i neiskvarenom domoljublju s kardinalom Stepincem. Upravo će on, uz cijenu života i smrti, obraniti od svih neistina koje su nametnute, blaženog kardinala Stepinca. Prvi je proglašen blaženim, a nadamo se uskoro i svetim, a drugi, njegov najveći branitelj, nalazi se na tom putu. Narod se moli i jednom i drugom. Ako narod moli na grobu Stepinca i na grobu kardinala Franje Kuharića to znači da je na djelu Božja stvar. Kad je kardinal Stepinac vodio hodočašće Hrvata u Svetu zemlju 1939. godine rekao je tada kardinal Pellegrinetti da Hrvati imaju puno svetaca, ali da ih ne znaju otkriti. Nadam se da se neće ta riječ kardinala Pellegrinettija ispuniti kad je riječ o kardinalu Kuhariću, već ćemo kao Crkva u Hrvata znati objaviti njegov svetački lik Općoj Crkvi.”

Deset godina nakon smrti pokrenut je postupak za njegovom beatifikacijom. Iščekujući taj dan monsinjor Juraj Jerneić prisjeća se susreta sa svetima.

“Neke fotografije koje imam u svojoj sobi svjedoče da sam se ja rukovao i sa svecima. Došao je papa Ivan Pavao II. Ja sam bio ekonom Nadbiskupskog dvora. Na ulazu u Nadbiskupski dvor smo se rukovali svi mi, da tako kažem služinčad. A onda ovo – ako mi se još to ostvari. Sad imam razloga moliti i živjeti.

Želio bih doživjeti taj dan. Mi taj radosni događaj možemo i izmoliti. Bio je jedno svjetlo koje je zasvijetlilo hrvatskom narodu jer nije pobjegao s ratišta, makar nije ratovao ni s puškom ni s bombom. Nije bio vojni strateg, ali da je obišao tolike ranjene svećenike, da je obišao porušene crkve, da je želio biti utjeha tom prognanom narodu po izbjegličkim centrima, to da. I neka, kao svećenik je dužan obrisati suzu i dati ruku da se ljudi pridignu. I njegove riječi su zapamtili dobronamjerni i ponavljali: ‘Ako je netko tebi… ti pa njegovo čuvaj…’ Uvijek mi je drago kad to iskoriste da bi okarakterizirali kardinala Kuharića. Nadam se, moguće je i želio bih da ja to doživim. Ako ne, neću od Njega morati bježati kad ja dođem tamo gdje je On.

Možemo reći da smo ga izgubili. Ja ne bih tako rekao. Mi smo ga zapravo imali, dobili i predali jer želio je ići u Očev dom. A Nijemci za katedralu kažu ‘Dom’. Pa on je i ovdje u Očevom domu, tijelo njegovo, a Duša je sigurno na nebesima!”

Po čemu ga nosi u srcu novinarka, urednica i publicistkinja Vesna Jurić Rukavina:

Po jednostavnosti, po pristupačnosti svakom čovjeku, prihvaćanju i osobnog siromaštva. Uoči 80-og rođendana, a eto sad se slavi sto godina od rođenja, njegova je familija odlučila kupiti mu šešir i kaput jer onaj koji je nosio je zaista bio istrošen i šešir. I onda mi je rako: ‘Gle pa nisam ti ja neki kicoš.’ Nije to njemu bilo primarno. Ja mislim da nismo mi ni gledali kako je on odjeven. Njemu je bilo važno da da siromahu. On je bio vanjski suradnik radio Sljemena. Mi smo to malo honorirali. Četiri godine suradnje, napisati na tjednoj bazi nagovor, vrlo je zahtjevan posao jer mu je bila propisana minutaža od četiri i pol minute. Znam da je sav taj novac otišao onima koji su bili u potrebi. Jedan dio je otišao za beatifikaciju kardinala Stepinca, za potrebe postulature, a ono drugo što je ostalo išlo je petkom za siromahe. Zapravo naš kardinal Franjo Kuharić, ja mogu sada reći u svom srcu, je naš Franjo Asiški.

Sluga božji, kako ga sada zovemo, Franjo Kuharić, bio je omiljen u Hrvatskom narodu. Sada ga narod štuje i vjerujemo da će ga taj narod dovesti do svetosti.”  Moninjor Lovro Cindori

Dragi naš oče Kardinale, za svaku dobru riječ, molitvu, žrtvu, za svaki osmijeh, podršku i obrisanu suzu od srca hvala! U prostranstvima Vječne ljubavi zagovaraj nas i Domovinu kod nebeskog Oca kojem si ponizno služio u vjeri, nadi i ljubavi.

Čitavu emisiju možete poslušati ovdje:

Snježana Kirinić Grubić

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja