Jeste li znali da je Augustu Šenoi bilo samo 32 godine kada je objavljen njegov prvi roman Zlatarovo zlato?

“Rezultati istraživanja recepcije hrvatske književnosti što ih je godine 1980. objavio Vlado Pandžić, po kojima je Zlatarovo zlato „najčitaniji hrvatski roman posljednjih sto dvadeset pet godina“, na prvi pogled djeluju impresivno, premda ne i iznenađujuće. Jer, i prosječno upućeni poznavatelj hrvatske književnosti znat će da u popisu njezinih najreprezentativnijih pisaca, od Marka Marulića i Marina Držića preko Ivana Mažuranića i Antuna Gustava Matoša do Tina Ujevića i Miroslava Krleže posebno mjesto zauzima August Šenoa, a da u kvantitativno i kvalitativno impozantnome opusu Šenoinih književnih i publicističkih tekstova posebno mjesto pripada Zlatarovu zlatu. To djelo od kojega, riječima Ante Stamaća, „nema slavnijega Šenoina romana“, pokazalo se najjačim autorovim adutom pa je u prvome redu zbog njega u hrvatsku kulturu urastao imperativ po kojemu, kako je u predgovoru jednome od brojnih izdanja Šenoinih izabranih tekstova naveo Stamać (1992), „svaki naraštaj Hrvata mora nanovo ispitati svoj odnos prema piscu koji mu je podario samosvijest, estetske i kulturne vrijednosti, vlastito poimanje povijesti, naroda, književnosti i jezika”, iz teksta Suzane Coha.

(…) U Šenoinu romanu zlato je u prvome redu metafora zlatarove kćeri, kolateralne žrtve interstaleških i intrastaleških (intranacionalnih) sukoba; simbola Zagreba i zaloga njegove (građanske i nacionalne) emancipacije; neprežaljene ljubavi junaka Pavla i najvećega blaga svojega oca, vrednijega od svega srebra i zlata koje je imao. Pa kao što se i zlato iz naslova romana može čitati s različitim konotacijama, tako se i mi, kao baštinici kulture koju je Šenoa stvarao, možemo odlučiti što ćemo s tim zlatom napraviti. Hoćemo li dopustiti da brončani kip koji ga je materijalizirao bude samo jedna od gradskih atrakcija što ćemo ih pokazivati turistima koji su za našu povijest i književnost zainteresiraniji od nas samih ili ćemo u njemu prepoznati nadu s kojom je svoje pismo Dori Krupićevoj zaključio P. Pavličić: nadu da ona (Dora, tj. Zlatarovo zlato) neće uvijek ostati sama „s nebrižljivim đacima, sentimentalnim gospođama i dokonim filolozima“. Nadu da će nas Dora, Šenoa, hrvatska književnost i hrvatska povijest potaknuti na to da osvijestimo potrebu „da prepoznamo svoje vrijednosti, da ih uvažimo, da se na njih oslonimo.“ (…)

Roman je dostupan na mrežnoj stranici Matice hrvatske, u PDF obliku.

Za kraj donosimo i jedan Šenoin citat iz Diogenesa.

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL