Početak je još jedne građanske godine, a svaki je početak jedna nova prilika da krenemo iznova, mijenjajući ono što svojim snagama možemo promijeniti. Prilika je da u svom osobnom, vjerničkom, obiteljskom ili društvenom životu činimo više i bolje, izgrađujući i sebe, ali i druge. Prilika je da nastojimo promijeniti i ono što nas često sputava i zarobljava da živimo sretnije i zadovoljnije. Svaki nas početak potiče da se osvrnemo i zamijetimo ono što bismo sami mogli mijenjati, stvarajući u nama i oko nas jedan bolji svijet. Stoga nam Crkva već prvoga dana i ove nove godine stavlja kao uzor upravo Blaženu Djevicu Mariju, onu koju Crkva naziva Melioris mundi origo – „Izvor ili početak boljega svijeta“.

Sveti Luka nam u današnjem evanđeoskom odlomku kaže da je Marija sve događaje vezane uz Isusovo rođenje prebirala i čuvala u svome srcu. Od onog trenutka kad je svojim „Neka mi bude!“ pristala biti Majkom samoga Boga, Marija je postala ona službenica Gospodnja koja se u potpunosti predaje Božjem naumu da se njegova vječna Riječ utjelovi i nastani među nama.

Bio je to čin velike ljubavi i potpunog povjerenja i predanja Bogu, ali i čin poslušnosti i istinske vjere. To je predanje i otvorenost Božjoj ljubavi bilo plodno tlo da Duh Sveti, koji je izvor svakoga života, u njezino majčinsko tijelo utka tijelo samog Božjeg Sina, kojega ona ponizno donosi na svijet u siromaštvu betlehemske štalice. Zato je nazivamo Bogorodicom.

Pastiri o kojima nam sv. Luka govori u današnjem Evanđelju pohitali su u Betlehem pokloniti se velikom Bogu skrivenu u liku maloga djeteta. I današnji čovjek hita, no često za drugim „bogovima“ svoga srca. Hita i trči u svojoj užurbanosti, često zaboravljajući na prave i istinske vrijednosti svoga života i svoga postojanja. Hita za materijanim i prolaznim, za vlašću i moći, za čašću i dobitkom.

Danas je bitno steći što je više moguće, a cijena koju plaća zbog svoje užurbanosti jesu krize, one krize koje čovjek prolazi u svome srcu, nikad zadovoljan stečenim, opterećen gramzivošću, ljubomorom i zavišću. Dođu tako i krize u bračnom životu, u obiteljskom, kad se članovi obitelji udaljavaju, povlače, jer jedni za druge nemaju vremena. Čovjek današnjice u svome srcu više ne prebire lijepe uspomene, topla sjećanja, on ne živi od zadovoljstva malim stvarima, nego prebire računice koristoljublja, zanemarujući i sebe i ljude oko sebe.

No ono što je najtragičnije, čovjek današnjice ne hita više prema Betlehemu, susresti Onoga koji je izvor i smisao njegova života, nego čak bježi što dalje od svoga Betlehema, od susreta s Bogom. Bježimo od svoje savjesti jer nas ona opominje na greške koje činimo, bježimo od sebe samih, od ljudi koji nas trebaju i vole. I sve dok današnji čovjek ne shvati kolika je radost poći prema Betlehemu i susresti Onoga pred kime jedinim čovjek treba prignuti svoje koljeno, sva užurbanost i sve što jesmo, imamo i posjedujemo gubi svoj smisao. Sve dok čovjek ne pronađe Boga, i u Njemu svoj mir, smisao svoje životne borbe, pobjeda i poraza, sve je uzaludno. Ne shvaćamo koliko je ovaj svijet današnjice izgubio nîti povezanosti s Onim koji se radi svih nas utjelovio u liku Betlehemskog Djeteta kako bi nam pokazao pravi put istinskog čovjekoljublja i istinske životne sreće, u kojoj ima mjesta za svakoga čovjeka, a ne samo za nas same i osamljene, ohole i samodostatne.

U blještavilu prividne sreće, iskrivljenih životnih vrijednosti, čovjekove osamljenosti i izgubljenosti, tjeskobnih misli, neprestane kuknjave i ogorčenosti, trajnog i neprestanog nezadovoljstva i nemira, utjelovljenjem i rođenjem Isusa Krista od Djevice Marije sve je postalo drukčije.

Čovjek, iako umoran, u malom djetetu može otkriti radost života i započinje novu stvarnost vlastitog života. Bog nam u svome sinu Isusu Kristu pruža ruke, dotiče nas i podiže iz umorne svakidašnjice te nas prima u svoj zagrljaj. Snagom ljubavi koju nam dariva u Sinu, Bog tako čudesno uspostavlja narušeni mir i vraća nam životni osmijeh.

To je ona snaga koja izvire iz susreta s Bogom, to je ono što čovjek može osjetiti onda kad sve na trenutak ostavi i pohita prema Betlehemu, upravo poput pastira iz današnjeg Evanđelja. Ondje će susresti i Onu koja nam svima može biti uzor prave vjere u Boga koji sve čini drukčije, koji mene i moj život mijenja, vraća smisao svemu što se meni čini nepoznatim, često besmislenim, Boga koji mi i danas, na početku nove godine, daje novu priliku da budem bolji, koji mi nudi novost života, svoju ljubav i milosrđe.

Prošle smo noći ispratili Staru godinu, a dočekali Novu. Slušajući noćas onu silnu buku, pucnjavu, vatromete, čovjek se pita zašto je to tako. A onda kao da shvatimo da se čovjek bučno veseli i viče upravo IZ STRAHA – iz straha da u tišini i samoći ne začuje otkucaje sata i prolaznost vremena – i tako shvati zapravo da vrijeme prolazi, da prolazi obličje ovoga svijeta, da prolazimo i mi. Da smo jedno ljeto stariji, jedan korak bliže vječnosti.

I kad prođe sva buka i veselje, svi vatrometi i svirke, opijenost i rastrošnost, čovjek zapravo shvati da se istinska sreća krije negdje drugdje. Shvati da je istinska, neprolazna i besmrtna sreća uvijek i isključivo u susretu sa Istinom, s Ljubavlju, s onim beskrajno uzvišenim i prečistim novorođenčetom koje leži u jaslama i daruje svijetu mir. Shvatimo zapravo da je jedina istinska čovjekova sreća Bog, koji ispunjava naš život i daje mu smisao i u radosti i u žalosti, i u bezbrižnosti i u tjeskobi, i u sreći i u boli.

To je poruka ovoga prvog dana nove godine. Stoga, odustanimo na trenutak od svoje užurbanosti, te pohitajmo poput pastira u Betlehem gdje ćemo susresti Boga koji nas ljubi i koji nam se raduje.

Ovim mislima želim vam svima blagoslovljenu i sretnu te Božjom ljubavlju i dobrotom protkanu novu godinu!

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Josipa Filipovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.  Josip Filipović je dekan Županjskog dekanata i župnik Župe sv. Martina, biskupa u Bošnjacima.