‘Jeste li vjernik’, pitao je urednik emisije Nedjeljom u dva Aleksandar Stanković gosta Peđu Grbina na što je Grbin odgovorio: ‘Ateist sam, to ne krijem’. Stanković ga je tada pitao i za stav o blaženom Stepincu, na što je šef SDP-a odgovorio: ‘Nisam pripadnik Katoličke crkve i nemam pravo odlučivati o tome koga će Crkva proglasiti blaženim ili svetim. Činjenica da je nakon Drugog svjetskog rata bio velik broj procesa koji su bili daleko od demokratskih principa. Isto je tako činjenica da ponašanje Stepinca tijekom Drugog svjetskog rata nije baš bilo idealno.”

U nastavku teksta vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Zagrebačke nadbiskupije vlč. mr. Tomislav Hačko na naš upit, a zbog istine o blaženom Alojziju Stepincu, biskupu i mučeniku, podsjeća na neke od činjenica i djelâ koje je Blaženik činio tijekom Drugog svjetskog rata.

Blaženi Alojzije, nakon što je preminuo nadbiskup Antun Bauer 7. prosinca 1937., prema odredbi bule Pija XI. od 28. svibnja 1934., preuzeo je službu i naslov zagrebačkog nadbiskupa.

Uzimajući vremenski kontekst u Drugom svjetskom ratu od 1. rujna 1939. do 8. svibnja 1945. u nastavku želimo samo taksativno nabrojati samo neke od mnogobrojnih dobrotvornih aktivnosti Alojzija Stepinca koje je učinio u navedenom razdoblju. Neka od tih Blaženikovih dobrih djela ostala su zapisana u povijesti, a mnoga od njih ostala su zapisana u Gospodinovoj Knjizi života.

U sastavljanju prethodno navedenog popisa svega dobroga što nam je ostalo poznato iz života blaženoga Alojzija, u temelju se nalazi knjiga mons. dr. Jurja Batelje, „Blaženi Alojzije Stepinac. Svjedok evanđelja ljubavi“, sv. I, str. 119-328). Nadamo se da će i ovaj „popis dobrih djela“ blaženoga Alojzija Stepinca svakog čovjeka dobre volje potaknuti da se više, dublje i bolje upozna s njegovom osobom i baštinom koja nas i danas obvezuje. A ta baština je upravo takva jer je utemeljena na Evanđelju ljubavi, na samome Gospodinu, začetniku svakog djela ljubavi i milosrđa.

Kako i piše u navedenom djelu, „djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca za vrijeme Drugoga svjetskog rata vrlo je često u javnosti bilo popraćeno ideološkim i kontroverznim postavkama. To dovodi do pogrešnih prosudbi uloge Katoličke Crkve i samoga nadbiskupa Stepinca u to doba. A njegova je kršćanska zauzetost u to doba dostigla svoj vrhunac. Naime, tisuće i tisuće Hrvata, Židova, Srba, Slovenaca, Poljaka, aktivista, komunista i antifašista i uopće ljudi različitih vjeroispovijesti, narodnosti ili političkog uvjerenja imaju baš nadbiskupu Stepincu zahvaliti za svoj život“.

Da je Blaženikova zauzetost za vrijeme Drugog svjetskog rata bila na vrhuncu, tome u prilog govore (i svjedoče!) ove (povijesne!) činjenice:

• „Nadbiskup Stepinac je dobro poimao i razlučivao što je država, a što su političke stranke. Priznavao je državu NDH, ali je u svakom trenutku, kada je vlast odlučila donijeti ili je provodila zakone koji su protivni moralu i evanđeoskim istinama, on smjelo osuđivao njezine postupke i odredbe
• odvažnost kojom se nadbiskup Stepinac u svojim propovijedima zauzimao sve progonjene i obespravljene zadivila je i samog njemačkog vojnog predstavnika u Zagrebu, Edmunda Glaisea von Horstenaua, koji je rekao: „Kad bi jedan biskup u Njemačkoj tako govorio, s propovjedaonice živ ne bi sišao“
• izravno prosvjeduje protiv zakona o vjerskim prijelazima
• moli talijanske vlasti da dopuste da se veći broj židovske djece preko Italije prebaci u životno sigurnije područje
• 15. listopada 1942. moli talijanskog veleposlanika u Zagrebu da kod talijanskih vojnih vlasti isposluje mogućnost prijevoza hrane za izgladnjele žitelje u Hrvatskom primoraju, južnoj i srednjoj Dalmaciji
• zauzima se za zarobljenike njemačke vojske
• mnoge je svesrdno pomagao u logorima i mnoge je izbavio iz zatočeništva
• upućuje prosvjedno pismo poglavniku NDH zbog nečovječnog i okrutnog postupka sa Srbima i Židovima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim logorima
• brojni su dokumenti koji potvrđuju Nadbiskupov jasan i odlučan stav u prilog pučanstva u logorima
• moli dopuštenje da se zatočenim osobama u logorima podijele božićni darovi
• 21. studenoga 1942. moli da se zabrani prisila zatočenika na teški rad… da se dopusti Karitasu da se na Božić dostave barem najpotrebitijima, bez razlike vjere, pošiljke s hranom, odjećom i lijekovima
• zauzimao se i za hrvatske građane u talijanskim logorima kamo su bili odvođeni iz anektiranih krajeva Dalmacije, Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara; tako je Nadbiskupovim zalaganjem papa Pio XII. odobrio da vatikanski automobili prevoze hranu i pomoć u te logore
• na saslušanju 17. svibnja 1945. (!) Nadbiskup izjavljuje: „Ja sam bio svake godine po 5-6 puta kod poglavnika. Gotovo uvijek te posjete imale su karakter intervencije za osuđenike i logoraše“ i to i iz logora na Rabu, u Sisku, Lobor Gradu, Jasenovcu, Staroj Gradiški, Lepoglavi, Banjoj Luci i drugdje
• brani evanđeoski nauk ljubavi i dostojanstvo ljudske osobe
• osuđuje rasizam o čemu svjedoči propovijed od 25. listopada 1942.: „Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u Knjizi Postanka, kad je Božja ruka iz gliba zemaljskoga sazdala prvoga čovjeka i udahnula mu životni duh (Post 2,7).“
• u protokolu Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu postoje popisi s imenima stotine osoba koje je za vrijeme NDH spasio nadbiskup Stepinac, ili određenih ljudi za koje se bezuspješno zauzimao kod nadležnih državnih vlasti
• pojačava aktivnosti Karitasa, osobito prema djeci, a njegovom inicijativom osnovan je pri Karitasu Središnji odbor za prehranu siromašnih krajeva; hrana je bili namijenjena siromasima i onima koji do hrane nisu nikako mogli doći; radi se o nemalim količinama hrane: o vagonima
• na poseban način intervenira za zaštitu progonjenih i osuđenih osoba
• uz njegovu potporu zbrinjavaju se djeca uz logora u Jasenovcu
• preko Središnjeg odbora Karitasa posebno se zauzima za siromašnu djecu koja su ostala bez roditelja i svojih domova, pomaže u nabavi odijela, obuće i hane za tu djecu
• potiče na pomoć za nežitorodne i ratom opustošene krajeve
• uz suglasnost i uz pomoć državne vlade nadbiskup Stepinac je tijekom 1943. pokrenuo i pitanje vraćanja hrvatskih državljana, koji su bili zatočeni u logorima u Italiji
• Nadbiskupov poticaj i plemenit odaziv vjernika, koji su i sami bili u teškom položaju, omogućili su da je Karitas u 1943. godini mogao otpremiti u nežitordone krajeve 43 vagona razne hrane koja je podijeljena siromašnom pučanstvu
• U arhivu jugoslavenske tajne policije pronađena je o intervencijama nadbiskupa Stepinca za oslobođenje uhićenih i zatočenih građana NDH brojna dokumentacija
• u 1943. godini Nadbiskup je zbrinuo oko 14.000 malih (djece) ratnih stradalnika
• kad je zbog ratnih neprilika u Dalmaciji moralo više desetaka tisuća ljudi napustiti svoje domove i skloniti se u sigurnije krajeve, upućuje vjernicima molbu da ih prihvate i zbrinu
• zbog teških ispada talijanske vojske protiv hrvatskog pučanstva u zapadnom dijelu Zagrebačke nadbiskupije, 6. veljače 1943. šalje prosvjedno pismo talijanskom poslaniku Rafaelu Casertanu
• brojni su dokumenti o odlučnom stavu nadbiskupa Stepinca, obzirom na postupke kojima su pripadnici Reicha u NDH nametali svoju ideologiju i ozlojeđivali narod; najveći broj tih dokumenata odnosi se na njegove snažne osude rasističkih zakona i nasilja nad nedužnim ljudima
• na zle posljedice njemačkih upletanja u javni život Nadbiskup je izvijestio papu Pija XII. na njih upozoravao poglavnika; on sam o tome svjedoči riječima: „Godine 1943. pokazao sam Sv. Ocu znakove što su ih Židovi morali nositi na sebi. Prikazao sam mu kako stvar stoji. (…) I Paveliću sam to kasnije predbacio rekavši: Čemu to? Protivi se kršćanskom moralu.“
• prozvan od njemačke tajne službe velikim prijateljem Židova, ali i njihovim zaštitnikom
• tijekom 1944. prema Nadbiskupovim poticajima Karitas je uistinu plodonosno djelovao; sačuvano izvješće za 1944. taj rad predočuje na više područja i na domišljate načine; zabilježeno je da je krajem 1944. Karitas zbrinuo i vodio skrb za 6717 djece, 2252 povratnika iz Italije i izbjeglica te 76 radnica i ostalih
• Nadbiskup daruje 700.000 kuna za potrebe Karitasa; time je kupljena odjeća i obuća za siromašnu djecu
• posjećuje izbjeglice i vodi brigu o njima, osobito o djeci koja su bila bez roditeljske skrbi
• na njegov poticaj opet je oživjela ustanova „Karitas – Zajednica za grad Zagreb“; ta ustanova brinula se o starijima i nemoćnima, bolesnicima i onima koji su bili prepušteni sebi samima, udovicama i njihovoj djeci, obitelji s djecom gdje otac nije bio sposoban za rad; osobno je ovoj zajednici Nadbiskup darovao 159.450 kuna
• tijekom 1944. nastavlja i dalje pomagati i štititi nevoljnike, ali i skupine građana čiji je život bio u opasnosti; govorimo o broju od više od 500 osoba različitih zanimanja i društvenih staleža
• u Nadbiskupskom dvoru pružio je sklonište za progonjene osobe bilo od strane NDH ili Gestapa; na tom mjestu nije se pitalo koje je tko vjere ili narodnosti
• značajno je ustvrditi da je velik broj svjedoka, njih 86 koji su bili pozvani na crkveno sudište koje je ispitivalo o glasu svetosti i mučeništva zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, posvjedočio o njegovoj karitativnoj djelatnosti, ljubi prema bližnjemu, kao jednoj od značajnijih sastojnica njegove osobnosti; među njima bilo je i vjernika, ali isto tako i nosioca javnih vlasti, stražara i predstavnika različitih naroda
• protivio se nasilnim vjerskim prijelazima i prosvjeduje pred državnim vlastima zašto se upliću u to pitanje
• zaštitnik srpskog naroda: „Nadbiskup Stepinac je 3. listopada 1946., u završnoj riječi na sudu rekao: Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se ne ruku srpskom narodu s nakanom, da mu se pomogne, kako se dalo i moglo.“
• prosvjeduje protiv progona srpskog naroda
• zauzima se za spašavanje pravoslavnih episkopa i svećenika
• sačuvani dokumenti svjedoče o njegovoj ljubavi prema ugroženim žiteljima Srpske pravoslavne Crkve ili Srbima općenito; njegovo zauzimanje potvrđuju njegove molbe i zahtjevi javnim vlastima, očitovanih usmeno ili pismeno, osobno ili intervenirajući zajedno s opatom Marconeom
• osuđuje protužidovske zakone
• pomaže ugroženim i zatočenim Židovima, osobito djece
• pomaže Romima, Slovencima, prognanicima iz Poljske
• pomaže Dječjem domu poljskih prognanika u Crikvenici i Krku
• nakon proteka od malo više od godine dana od završetka rata Nadbiskup je i nepravedno uhićen i nepravedno optužen u listopadu 1946. godine

A da je njegovo ponašanje bilo idealno ne samo za vrijeme Drugog svjetskog rata, već i za vrijeme čitavog života svjedoči i Blaženikova završna riječ na sudu:

„Zato kakova god osuda pala, naš je obraz čist, i neka zna cijeli kulturni svijet, i da odbacujem klevete, da je jedno jedino lice prisiljeno od nas da prijeđe u Katoličku Crkvu. Na sve ostalo što se nama imputiralo prilikom ovog procesa sa raznih strana, i što je g. advokat na desno sjedeći malo prije spomenuo, na moju adresu i g. tužitelja, vi gospodo izvolite izreći presudu kakvu vam je volja, a ja kažem javno pred ovom nazočnom publikom, makar se i smijala, pred diplomatskim zborom, ukoliko je prisutan, pred stranim novinarima – ako ja budem zaista osuđen, pred Bogom kažem, da sam nevin osuđen, savjest mi je čista i budućnost će pokazati da sam bio u pravu. Više nemam ništa dodati” (sv. I, str. 431).

I o življenom idealu Nadbiskup zaista nije ni imao što dodati, no „dodala“ je kasnije povijest čime su se i ostvarile Blaženikove proročke riječi: „povijest će reći svoj sud“. I ne samo povijest, već i Crkva, rekla je svoj sud 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. Zaključujemo riječima iz Dekreta o mučeništvu blaženoga Alojzija:

„U tijeku Drugoga svjetskog rata, videći žalosne prilike svoje domovine, propovijedao je mir i pravdu, otvoreno i neustrašivo zastupao dostojanstvo ljudske osobe, bez obzira na spot dob, rasu, narodnost i vjeru; osuđivao je povrede prava naroda, Crkve i pojedinih građana; činio djela milosrđa, nastojeći ublažiti trpljenja svih koji su bili u poteškoćama, osobito prognanika, izbjeglica, prognanih svećenika i djece u najrazličitijim potrebama. Kad su u Jugoslaviji došli na vlast komunisti, otpočeo je sistematski progon Katoličke crkve i svim se sredstvima nastojalo iskorijeniti vjeru iz naroda. Mnoštvo Kristovih učenika: biskupa, svećenika, redovnika, redovnica i dobrih vjernika laika bilo je zatvoreno, mučeno i ubijeno.

Dok je tama laži, mržnje i nasilja bivala sve gušća, Sluga je Božji nastavio s ljubavlju i jakošću obavljati svoje pastirsko poslanje i naviještati istinu i Kristovu ljubav, uprkos klevetama, uvredama i napadima protiv njegove osobe i djelovanja . Bio je uhićen, prvi put u proljeće 1945. i u pritvoru proveo dva tjedna, a drugi put 18. rujna 1946. Bio je podvrgnut nepravednom sudskom procesu i nakon lažnih optužbi osuđen na 16 godina prisilnoga rada i na još 5 godina gubitka svih građanskih i političkih prava. Jasno je da je službeno prikazivanje osude bilo političke naravi, a u stvarnosti Sluga je Božji bio osuđen zbog svoje ljubavi prema Istini i Crkvi, te zbog svog odbijanja da utemelji nacionalnu Crkvu, odvojenu od Kristova namjesnika.“

I na kraju, ako sve ovo nije bilo baš idealno što je Alojzije činio, što je onda idealnije?

***

Rubriku Glas istine u sklopu projekta KAT – Provjera dezinformacija o vjerskim temama Hrvatski katolički radio radi u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem i Hrvatskim društvom katoličkih novinara. Metodom činjenične provjere, projektom “Glas istine – Vox Veritatis” želi se ocjenjivati točnost i utemeljenost izjava, vijesti i objava vezanih za život Katoličke crkve u Hrvatskoj i svijetu kako bi se spriječilo širenje dezinformacija u javnosti, odnosno krivo kontekstualiziranje ili manipuliranje izjavama katoličkih poglavara. Projekt financira Europska unija – NextGenerationEU. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije, Europske komisije ili Agencije za elektroničke medije. Europska unija, Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.