Govoreći o tome kako i koliko je Crkva danas usmjerena na konkretan rad s mladima po pitanju duhovnog rasta i svetosti, povjerenik za mlade u Zadarskoj nadbiskupiji don Ivan Šibalić istaknuo je da Crkva radi ono što radi svugdje.

„Pokušava ono što najbolje zna – doći do starih i do siromašnih i do bogatih, i do političara i do mladih. Između ostaloga, i to je njezino poslanje. To je ono što je Krist radio u svoje vrijeme. To crkva radi danas. Koliko uspješno? To je sada malo upitno koliko smo u tome uspješni, jer ta konkurencija ovoga vanjskog svijeta koji ima svoje jedno svjetlo kojim zabljesne mlade je nevjerojatno jako i njima često toliko privlačno da onda ovo svjetlo koje Crkva nudi i uspijeva li to na najbolji način uvijek je pitanje. Ali Crkva apsolutno nudi. Ona je tu i samo o ljubavi se na kraju radi. Kao što ljubi siromašne, tako ljubi i mlade. I Crkva to na svoj način pokazuje“, naglasio je don Ivan.

Ali Crkva apsolutno nudi. Ona je tu i samo o ljubavi se na kraju radi. Kao što ljubi siromašne, tako ljubi i mlade.

Autor priručnika za mlade „Živa vatra“ Marin Periš naveo je načine na koji pokušavaju mladima približiti vjeru u svakodnevici, bez da ona izgleda „dosadno“ ili „zastarjelo“. Razvili su program koji župnici i župe sve više prihvaćaju, a ušli su u više od 220 župa u Hrvatskoj.

„Iz svog iskustva u radu s mladima, shvatio sam da je za rad s mladima i za naviještanje evanđelja mladima najvažnija autentičnost. Da taj mladi čovjek prije svega vidi tvoj žar, da osjeti da ti govoriš iz nekog živog iskustva odnosa s Bogom i onda te odmah slušaju. Druga stvar koja je bitna – da ih slušaš. Ne odmah doći sa pripremljenim odgovorima za pitanja koja oni nemaju. Dakle, treba slušati mlade, treba vidjeti koji je njihov problem, poteškoća. Važni su i interesi koji mladi imaju. Kada prilazimo mladima pazit ćemo da ima neka glazbe, dinamike, da ima humora. To je ono što mladi svijet voli. Ako nema autentičnosti, ako nema ovog slušanja, ako nema angažmana da uđeš u odnos s njima, onda im nikakvi sadržaji sa strane neće pomoći“, ispričao je Periš i dodao da u svakodnevnom radu s mladima nastojimo prije svega pristupati upravo tako – autentično i iz iskustva živog Boga.

Shvatio sam da je za rad s mladima i za naviještanje evanđelja mladima najvažnija autentičnost

Pokušavajući otkriti kako mladi danas doživljavaju svetost, tko im je uzor, koliko ih Crkva doista prati u tom procesu, u emisiji je istaknut i primjer mladića Stipe Čuture, koji je 2. lipnja 2022. godine s navršene 22 godine, preselio u vječnost. Stipe je u 17. godini obolio od adeno-karcinoma debeloga crijeva, bolesti od koje oboli tek 1 od 100 milijuna mladića. Njegov prijatelj Vjekoslav Večković opsisao je kakav je Stipe bio mladić kao i posljednje dane njegovog života.

„Stipe je bio najobičniji mladić, dečko iz kvarta. I kad bi ga netko vidio, ne bi rekao ništa posebno, osim što je bio jako visok i na očigled je bio primjetljiv. Ali i njegov život je bio običan. Išao je u školu, trenirao vaterpolo, upisao je fakultet, imao je djevojku, sve je išlo svojim tijekom. Međutim, sa 17 godina obolio je od raka i tu je krenulo njegovo liječenje, kemoterapije, bolnice, patnje itd. U jednom trenutku je to sve prestalo, odnosno bio je jako blizu izlječenja i mislio je nastaviti sa svojim životom.

Njegova bolest doista je bila put posvećenja, put duhovnog liječenja

Međutim, rak se ponovno vratio i tu je zapravo krenulo to dugo razdoblje borbe s bolešću. A u međuvremenu je upoznao Magdalenu, svoju tadašnju djevojku koja je bila s njim do kraja, mogu reći dovela do Boga, da ga je ona spasila jer je dosta inicirala zajedničku molitvu. Kasnije pred kraj života je zapravo Stipe bio taj koji je preuzeo tu inicijativu. Njegova bolest doista je bila put posvećenja, put duhovnog liječenja, odnosno duhovnog ozdravljenja. A ja bih se čak usudio reći i put k svetosti. Ne znam kako će se to sve razvijati oko Stipe, ali mislim da je Stipe uistinu umro na glasu svetosti“, ispričao je Večković.

Prisjećajući se zajedničkog putovanje u Međugorje Vjekoslav je istaknuo: „Stipe se posebno zadnjih godina ovozemaljskog života duhovno jako uzdignuo i to se osjetilo, bilo je gotovo opipljivo, a posebno mi je u sjećanju naše zajedničko putovanje u Međugorje nekoliko mjeseci prije nego je Stipe otišao u vječnost k Ocu. To putovanje je bilo puno nade i vjere u Stipino ozdravljenje, svi smo molili za njegovo ozdravljenje, osobno sam čvrsto vjerovao da će to tako i biti, ali Stipe me iznenadio svojom izjavom kada sam ga pitao je li dobio neki poticaj u molitvi, a on mi je odgovorio ‘dobio sam sve što sam trebao, dobio sam potpuni mir‘”.

Stipe se posebno zadnjih godina ovozemaljskog života duhovno jako uzdignuo i to se osjetilo

Govoreći o preprekama za mlade kada je riječ o svetosti, don Ivan je istaknuo da bi ona nekako išla naprijed, da bi čovjek rastao, potrebna je prisutnost koju salezijanci na poseban način njeguju.

„Kad si prisutan među njima ti onda možeš tu nešto napraviti, svojom prisutnošću pomoći da netko ne ode u krivom smjeru, što se zove preventivni sustav, ali ta prisutnost u odgoju i evangelizaciji je bitna. Imamo svjedočanstva Karla Acutisa, mnogi poznaju i život sv. Dominika Savija. Imamo jasna svjedočanstva gdje su oni provodili vrijeme – uz Presveto. Kako doći do toga da neko dođe i provodi vrijeme uz euharistijskog Isusa? To je nešto gdje odrastao čovjek itekako može pomoći i to je ono što mi svećenici više ili manje uspješno pokušavamo. Ljudi znaju reći – rad s mladima. Ja ne volim taj izraz uopće, nego ja to zovem „evangelizacija mladih“ jer s mladima rade i masoni“.

Ljudi znaju reći ‘rad s mladima’, ja to zovem evangelizacija mladih

Svetost nije ideal rezerviran za rijetke, ni za daleku prošlost – ona je moguća danas, ovdje, i sada. Bl. Carlo Acutis, ali i Stipe Čutura, pokazuju da se svetost može živjeti i u trapericama i s laptopom u ruci, ako je srce predano Bogu. Neka ova emisija bude poticaj svima – i mladima i onima koji ih prate – da svetost ne gledamo kao iznimku, nego kao poziv. Jer, kako je rekao sveti papa Ivan Pavao II.: „Ne bojte se biti sveci!“