Budi dio naše mreže

O gubitku sina na Ovčari, posljednjim danima obrane Vukovara i strahotama srpskih logora u programu Hrvatskoga katoličkog radija svjedočili su Barica Spudić te vukovarski branitelji Goran Šego i Damir Rasnek.

/ iđ

„To je bilo moje posljednje viđenje sa sinom“

Barica Spudić izgubila je sina Pavla, čiji su posmrtni ostaci pronađeni na Ovčari. Prisjećajući se njegova odlaska u obranu Vukovara, ispričala je kako nije znala da se odlučio priključiti braniteljima jer se o svemu dogovorio sa svojim prijateljima.

„Nisam imala pojma da se priključio obrani. Snaha mi je to javila. Najprije je bio ranjen kada se zauzimala Borongajka i tada je završio na traumatologiji. To je bilo moje posljednje viđenje sa sinom“, prisjetila se.

Nakon oporavka Pavao je s pripadnicima HOS-a otišao u Vukovar, a za njegovu majku započeli su dani neizvjesnosti i straha.

„Od toga dana počela je moja neizvjesnost i strah. Znali smo da je u Vukovaru pakao“, kazala je.

„Osjetili smo da se nešto mijenja“

Vukovarski branitelj Goran Šego prisjetio se atmosfere koja je prethodila početku otvorenih sukoba 1991. godine. Kako je istaknuo, promjene u međuljudskim odnosima mogle su se osjetiti i prije nego što je rat zahvatio grad.

„Družili smo se sa Srbima, birali smo ljude po karakteru, ali u jednom trenutku počeli su se odvajati. Odjednom su se počeli grupirati i atmosfera je postala čudna“, ispričao je.

Posebno je izdvojio 2. svibnja 1991. godine, kada je u Borovu Selu ubijeno dvanaest hrvatskih policajaca. Taj je događaj, kako je rekao, mnogima otvorio oči.

Prisjetio se i razgovora sa susjedom srpske nacionalnosti koja mu je, govoreći o ubojstvu policajaca, rekla da se to dogodilo zato što su im „zgazili žito“.

Nakon toga odlučio je pristupiti obrani grada.

„Otišao sam u mjesnu zajednicu i priključio se obrani Vukovara“, kazao je.

„Grad je već bio okružen“

O svojem povratku u rodni Vukovar govorio je i branitelj Damir Rasnek. Nakon odsluženja vojnog roka, preko Kluba Vukovaraca u Zagrebu odlučio se vratiti i sudjelovati u obrani grada.

Na njegovu odluku dodatno je utjecala pogibija bratića, koji je bio godinu dana mlađi od njega.

„Bratić mi je poginuo u Vukovaru i to me još više potaknulo da se vratim. Nitko me nije mogao odgovoriti od toga“, posvjedočio je.

U grad je stigao u trenutku kada je već bio u neprijateljskom okruženju.

„U Vukovar sam došao s uniformom, ali bez oružja. Došli smo kroz kukuruze. Sve je već bilo gotovo, grad je bio okružen, ali mi smo znali kamo idemo“, ispričao je.

Po dolasku je raspoređen na Trpinjsku cestu, gdje ga je dočekao Blago Zadro.

„Rekao mi je da ću nekoliko dana biti u podrumu jer nemam pušku, kako ne bih odmah poginuo“, prisjetio se Rasnek.

„Stalno sam nosila njegovu sliku i tražila ga“

Za Baricu Spudić nakon nestanka sina započela je dugogodišnja potraga. Nije gubila nadu da je Pavao živ, a njegovu je fotografiju uvijek nosila sa sobom, nadajući se da će joj netko pomoći doznati što mu se dogodilo.

„Povezala sam se s Vukovarskim majkama. Svakodnevno smo se čule i tako smo počele tražiti svoju djecu. Kako su dani odmicali, sve je bilo teže. Nisam imala osjećaj da je poginuo. Uvijek sam u sebi imala da je negdje živ“, ispričala je.

Majke su neumorno tragale za informacijama o nestalim sinovima, obraćajući se svima za koje su vjerovale da bi mogli nešto znati.

„Svakoga smo tražile i za rukav hvatale da nam kaže istinu“, prisjetila se.

Odgovor na pitanje koje ju je godinama mučilo stigao je nakon ekshumacije masovne grobnice na Ovčari.

„U jesen 1996. godine Ovčara se otvorila, a moj sin identificiran je u proljeće 1997. Dobili smo samo njegovo zubalo“, kazala je.

Posebno je istaknula koliko je bolna činjenica da mnogi roditelji nikada nisu dočekali vijest o sudbini svoje djece.

„Žao mi je što su mnogi roditelji umrli, a da nisu saznali gdje su im djeca“, poručila je.

„Na granate se više nismo ni obazirali“

Govoreći o ratnoj svakodnevici, Goran Šego opisao je kako su se stanovnici Vukovara postupno suočavali sa sve snažnijim napadima.

„U početku je padalo desetak granata i to je bilo strašno. Ali kako je rat odmicao i svakodnevno padalo dvjestotinjak granata, jednostavno se više ne skrivaš i ne čuješ ih“, prisjetio se.

Ispričao je i kako je majku nevoljko odveo iz Vukovara na more, nakon čega se s bratićem ponovno vratio u grad kako bi nastavio sudjelovati u njegovoj obrani.

Damir Rasnek potvrdio je da je Vukovar već bio teško razoren kada je stigao na bojište. Neprijateljski tenkovi sustavno su uništavali kuće, zbog čega su branitelji bili prisiljeni pomicati svoje položaje.

„Neprijatelji su tenkovima rušili kuću po kuću i tako smo mi pomicali položaje. Ali nisu još prelazili do nas, sve dok Blago Zadro nije poginuo“, ispričao je.

Iz obrane Vukovara u srpske logore

Nakon sloma obrane grada za mnoge branitelje stradanje nije završilo. Uslijedili su zarobljavanje i odvođenje u logore.

Damir Rasnek ispričao je kako se predao 20. studenoga 1991. godine, nakon čega je odveden u logor u Stajićevu.

„Poslije su me prebacili u Niš pa u Srijemsku Mitrovicu“, kazao je.

Na pitanje o zlostavljanju u logoru prisjetio se kako su zarobljenike ispitivali tko je pripadnik Zbora narodne garde.

„Uvijek bi dolazili s pitanjem neka digne ruku tko je zenga. Ja sam uvijek dizao ruku“, posvjedočio je.

Slično iskustvo podijelio je i Goran Šego, koji je nakon predaje završio u logoru u Srijemskoj Mitrovici.


Cijelu emisiju pogledajte na našem YouTube kanalu.

Kontaktirajte nas

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja